Danas i svakog dana šetamo uglavnom istim ulicama. Ponekad zalutamo i negdje drugdje. Ali gdje god krenuli, kamo god otišli, nešto ćemo uvijek vidjeti. Ono će nas privlačiti izgledom, dizajnom, bojama, oblicima, veličinama. Poput hobotnice pušta krakove na nas i već nas počinje gušiti. Dođemo li kući i upalimo televizor, bit će i ondje. Odemo li na internet pregledati elektronsku poštu ili malo surfati, i tamo će se stvoriti ispred nas. Da, već nas počinje nervirati. Ne možemo ništa pogledati a da to ne iskoči ispred naših očiju. Ako nas nema kod kuće, kad se vratimo imat ćemo što i vidjeti – prepun sandučić papira, najčešće u boji. Sa svih strana nas obasiplju i preplavljuju ponude sniženja i svih drugih popusta.

To su oglasi, razne reklame. One nas bombardiraju svakodnevno, pogotovo u vrijeme sezone. Hoćemo li im povjerovati budući da znamo da dobre stvari ne treba reklamirati? Možda i hoćemo. Ali ima nešto što je privlačnije od same reklame, a to je popust. Puni su izlozi velikih jumbo plakata tako da više i ne možemo vidjeti proizvode od plakata nego moramo ući unutra da vidimo ima li što za nas po povoljnoj cijeni. Posebno smo mogli primijetiti velike popuste za vrijeme naše recesije. Sve u pola cijene, sniženje do 70% i više, dodatni popust na blagajni – samo su neki od natpisa po trgovinama. Sad je sve učestaliji natpis: „Popustili smo!“ Tad se upitamo koja je realna cijena tog proizvoda ako je sad tako povoljan? Koja je njegova nabavna cijena i koliko će zaraditi šef?  

Stojim sada ispred izloga svog života, ispred svoje trgovine. I pitam se jesam li i ja na popustu? Koliko? 10, 20, 30%, u pola cijene, više od toga, popust do kraja, do finalne rasprodaje? Kome popuštam i koliko? Jesu li to stalni ljudi koji se zaustavljaju ispred mog izloga ili slučajni prolaznici? Hoću li pogaziti svoje dostojanstvo, svoju ljudskost i sve popustiti kako bih se domogla nečega što želim? Družim li se s ljudima samo iz utilitarističkih razloga ili postoji nešto drugo?

Kaže psalmist da je našem životu cijena previsoka i da je ne možemo ničim platiti, a Apostol nas podsjeća da nismo otkupljeni nečim raspadljivim, zlatom ili srebrom, već krvlju Jaganjca, čistog i bez mane. Krvlju Kristovom smo otkupljeni. To je bio njegov popust do kraja, onaj trenutak kad je oplijenio samog sebe i predao se za nas razapeti na križ. Osjećamo li kako nam i danas popušta a mi stalno tražimo još veća sniženja? Kad će nam biti dovoljno?

A ja, jesam li i ja popustu? Koliko, kada i za koga?

S. Kristijana Erak