„… Gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: 'Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi. On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja…“ Tim sažetim riječima evanđelist Matej (2,13-15) opisuje jedan od događaja, koji su se zbili nakon Isusova rođenja. Ne samo da su se oko toga sažetog opisa događaja dodavale različite detaljnije predaje onoga što je sve tada Sveta obitelj mogla doživjeti na svom bijegu, nego je „Bijeg u Egipat“ i omiljeni motiv likovne umjetnosti. Jedan od remek-djela je Giottova freska s početka 14. stoljeća.
Freska zadivljuje ponajprije sjajem svojih nijansiranih boja, a uživo se može vidjeti u veličanstvenoj Kapeli Scrovegni (također Kapela Arena) u Padovi, kao dio niza freski, kojima je genijalni Giotto oslikao zidove te kapelice. Giotto je tako prvi „stripotvorac“, jer je u 39 prizora poredanim jedan do drugoga naslikao život Marije i Isusa. A prizor bijega u Egipat jedan je od najpoznatijih iz toga ciklusa. Na uskom stjenovitom putu kreće se povorka s lijeva na desno. Povorku na zemlji predvodi Josip, koji razgovara s jednim mladićem, koji čini se vodi magarca na kojem sjedi Marija s malim Isusom, a iza njih razgovaraju jedna djevojka i dva mladića. S nebesa put im pokazuje anđeo - onaj isti koji se javio Josipu u snu. Primjećujemo da je naslikano više osoba, nego što ih Matejevo evanđelje spominje, jer on ne govori o nikakvoj pratnji Svete obitelji. Upravo su tu „prazninu detaljima“ pokušali ispuniti razni apokrifni spisi, pa su prema jednom takvom zapisu Josipa pratila tri mladića, a Mariju jedna djevojka.
Oboružani svakodnevnim objektima potrebnima za put svi su u pokretu, gledajući jedni druge i razgovarajući jedni s drugima. Prvi put u povijesti zapadnog slikarstva Giotto je naslikao ljudske likove u trodimenzionalnoj perspektivi, u prirodnom pokretu tijela te s puno ljudske topline, izražajnosti i svakodnevnih detalja. I priroda, premda je u funkciji likova, je vrlo realistična. Visoke stijene s tek pokojim stablom i kameni ili pak pješčani put asociraju na pustinjski kraj i na piramide, čime slikar likove nedvojbeno smješta u zemlju Egipat.
U horizontalnoj dominanti kretanja likova ističe se Marija sa svojim vertikalnim položajem tijela. Jedino ona sjedi mirno i nepokretno, ali ne i ukočeno. S obje ruke drži Isusa, koji naslonjen na nju, sjedi u njezinom krilu. Iako je dijete naslikano što je moguće prirodnije, Marija i Isus kao središnji likovi prizora odskaču iz svoje okoline. Taj dojam pojačava i uspravna stijena iza njih koja ih dodatno učvršćuje i isključuje iz tijeka zbivanja. Marija ostaje jedino povezana s nebom odnosno s anđelom koji je prati svojim pogledom.
Takav prikaz Marije Giotto je zasigurno izveo s određenom namjerom. Na taj način pokazuje Marijinu uzvišenost i smirenost i u najvećoj opasnosti po život maloga Isusa. Time što Marija ne pokazuje nikakvu izvanjsku reakciju uzbuđenosti ili straha od opasnosti, ona djeluje kao da je izvan konkretnog vremena i događanja. Kao da nadilazi ono što se trenutno zbiva prema nečemu uzvišenijemu, prema Onome u koga polaže svoje povjerenje od Naviještenja, od početka svoje uloge u Isusovu djelu spasenja.
Kao u svakom umjetničko remek-djelu, tako i u Giottovu „Bijegu u Egipat“ možemo naći i druge motive kao poruku njegova viđenja toga događaja. Na freski se snažno uočava i motiv zaštite. Josip koji predvodi povorku kao da gleda čas naprijed da predvidi opasnost, čas natrag da vidi je li s Marijom i Isusom „sve u redu“. Središnja velika stijena je poput zaklona na opasnom i teškom putu prema utočištu. Naravno, ne nedostaje ni nebeska zaštita u liku anđela, koji odozgo nadgleda kretanje povorke. Konačno i sama Marija budno pazi na Isusa, kojega je priljubila uza se i svojom na ramenu svezanom haljinom pripremila mu udobno sjedište u svome krilu. Čitavo događanje je podređeno sigurnosti maloga Isusa, i čovjek i priroda, ali u svijesti nebeske zaštite. Znamo da naša pripovijest sretno završava. Isti anđeo će javiti Josipu, da je opasnost prošla i da se sigurno mogu vratiti u svoju domovinu.
S. Valerija Kovač
Egipat – zemlja Svete obitelji i koptskih kršćana
Vidjeli smo da evanđelist Matej pripovijeda o bijegu Josipa s Marijom i Isusom noću iz Betlehema, kako bi mali Isus preživio Herodov pokolj djece. Egipat postaje utočište izbjegle obitelji. Egipat stoga nije za nas samo zemlja faraonoa i piramida. Kršćanstvo u njemu postoji gotovo od samih početaka. Sv. Marko je propovijedao u Aleksandriji, gdje je 63. godine umro mučeničkom smrću. Aleksandrija je u 2. stoljeću bila jedno od najvažnijih teoloških središta tadašnjega svijeta. Do konca 3. stoljeća većina Egipćana bila je prešla na kršćanstvo. Egipat je također kolijevka monaškog i redovničkog života, koje se zatim od 4. stoljeća proširilo i na ostali kršćanski svijet.
Zbog razlika u izričajima vjere u Isusa Krista, egipatski su se kršćani nakon sabora u Kalcedonu 451. godine odvojili od velike rimske Crkve te se počela razvijati samostalna Kotpska ortodoksna crkva. Ona ima svoj jezik, svoj obred i u Egiptu je imala veliki utjecaj i mjesto u društvu sve do današnjih dana. Postoji međutim i jedan ogranak koji se ponovno sjedinio s Katoličkom Crkvom, pa se danas nazivaju Koptska katolička Crkva.
Kako nam je poznato, Sveto pismo ne donosi nikave druge informacije o bijegu Svete obitelji u Egipat. No predaja najstarijih kršćana u Egiptu, koji su ponosni na Isusov boravak u njihovoj zemlji, priča sasvim drugu priču bogatu mnogim pojedinostima.
Prema Koptima put Svete obitelji vodio je preko Jordanske doline, Hebrona i Gaze, zatim uobičajenim karavanskim putom preko poluotoka Sinaja do delte Nila i do područja današnjeg Kaira, a zatim dalje prema sjeveru. Tu bi Sveta obitelj prešla u brod te duž Nila plovila do srednjeg Egipta, sve do jednog mjesta u blizini grada Asiuta, gdje je ostala šest mjeseci. Koptske predaje drže da je Sveta obitelj boravila ukupno preko tri godine u Egiptu, pa ne iznenađuje činjenica da postoje mnoga spomen-mjesta koja do danas čuvaju trag Svete obitelji. Egipat je za Kopte sveta zemlja, a svaka je postaja putovanja Svete obitelji ostala do danas nezaboravljena.
Gotovo i svaka mala naznaka da se Sveta obitelj mogla odmarati ili prolaziti kroz neko područje ili mjesto proizvela je mnoga spomen mjesta. Česte su crkve ili spilje na mjestima, na kojima se Sveta obitelj odmarala. Tako jedna spomen crkva u sjevernom Egiptu udubena u spilji u Deir Rifa. U jednoj drugoj se spilji u mjestu Musturud, za koju se pretpostavlja da je u njoj boravila Sveta obitelj, nalazi mala kapelica posvećena Isusovoj majci Mariji. Na nekim mjestima gdje su se Josip i Marija s Djetetom odmarali izgrađeni su samostani, kao u mjestima Deir Durunka, Dimiyana, Wadi-al-Natrun, Tammua. Kako je već uobičajeno za tu vrstu predaja, koptske legende pripovijedaju o Isusovim nadnaravnim i čudesnim moćima, pa je tako Isus za vrijeme boravka u Egiptu često učinio da provre slatka voda, o čemu svjedoče danas zdenci u različitim mjestima (Tell Basta, Musturud, Dakadus, Samanud, Bir-Al-Sahaba, Al-Homra, Klobtek). Da se upravo zdencima pridaje tolika važnost, razumljivo je, ako imamo na umu da se radi o pustinjskom kraju u kojem je voda značila život i u kojem je stvoriti izvor bilo ravno najvećem čudu.
U samom glavnom gradu Kairu postoji crkva sv. Sergija i Bakusa (poznata i kao Abu Serga), u čijim je podzemnim prostorima boravila Sveta obitelj. Ta stara crkva s vrijednim drvorezima jedno je od najvažnijih hodočasničkih mjesta koptskih kršćana i turističkih atrakcija na Nilu. U Kairu je i crkva Svete Djevice (Babilon-El-Darag) koja je prema predaji sagrađena također na mjestu gdje je Sveta obitelj boravila. Čak u Kairu postoji crkva na mjestu na kojem su se Josip i Marija s Isusom ukrcali u brod na putu prema sjevernom Egiptu.
Sačuvane su uspomene i na ostale detalje. Tako postoji „otisak Isusova stopala“ u crkvi Svete Djevice u Kafr-El-Šeiku. U El-Matariji se pak Sveta obitelj odmarala pod jednim stablom. Na tom je mjestu Isus stvorio izvor s vodom, koju je Marija koristila i za Isusovo kupanje. Na mjestu gdje je prolijevala tu vodu izniknula je biljka s prekrasnim mirisom, poznata kao „stablo svete Djevice“. Kada se čitaju te predaje, dobiva se dojam da se Sveta obitelj kroz te tri godine neumorno kretala po području sjevernog i srednjeg Egipta. Detaljan pregled ostalih pojedinih mjesta koja je Sveta obitelj prošla na svom putovanju u Egipat i natrag u Palestinu, s naravno odgovarajućom pričom, možete pogledati na webstranici: www.holyfamilyegypt.com
Na kraju vratimo se još izvornim egipatskim kršćanima Koptima. Usput budi rečeno da „Kopt“ dolazi preko arapskoga „el-qubti“ od grčkoga „Aigyptos“, a znači jednostavno Egipćanin. Premda su na svome tlu i premda je Egipat njihova domovina, Kopti su se tijekom povijesti stalno morali boriti protiv muslimanskih fundamentalista za svoj opstanak. Danas ima tek oko 8 do 10% kršćana od ukupnoga egipatskoga stanovništva, a od toga su najveći dio Kopti, koji su tako u svojoj zemlji kao nasljednici starih Egipćana postali manjina, koja se često napada, diskriminira i protjeruje. Oni sumnjaju da u tim napadima sudjeluju i same državne vlasti, barem na taj način što se počinitelji nikada ne otkriju niti pravno kazne. Iako ih je sve manje, Kopti su ponosni na svoju vjeru i bogatu tradiciju. Do danas se u gradovima vide koptske crkve, imaju svoje samostane, škole, visoke škole, bolnice, domove za starije, sirotišta, muzeje i kulturne centre. Do danas koptski kršćani zadivljuju kolikom se snagom neustrašivo i ustrajno bore za svoj opstanak i vjeru u zemlji u kojoj su nastali. (VK)
