A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. (Iz 53, 4-5)
Nakon dirljivog susreta s Majkom, kakvom-takvom pomoći Šimuna Cirenca i ljubazne Veronikine utjehe događa se drugi Gospodinov pad. Slaba je bila ljudska pomoć i utjeha. Ti si Isuse i dalje sam, sam u svojoj patnji, sam sada u svom padu. Ljudi uokolo svi gledaju ali nitko Ti ne pomaže. Skupljaš snage jer znaš da završetak otkupiteljskog djela nije tu, negdje po sredini puta, nego na vrhu Kalvarije. Treba doći do vrha. Ustaješ i nastavljaš svoj put križa. I mi smo u svom životu često obeshrabreni nakon ponovljenih slabosti, neuspjeha, padova... Boli nas kad drugi o nama loše misle i gledaju kako smo poniženi, slabi, nemoćni, da ne znamo držati zadanu riječ, svoje obećanje... A željeli bismo biti jaki. Ne želimo nikoga razočarati pa ni svoje najbliže. No i ovdje se očituje tvoje predanje Očevoj volji. Lijepo je imati prijatelje, osjetiti podršku onih oko sebe i onih najbližih. No, u konačnici svatko ostaje sam sa svojim Bogom, sam sa svojom patnjom.
Gospodine, u takvim trenucima budi uz mene i sjeti me tvoga opetovanog pada. Daj mi shvatiti da smijem biti slaba pa i onda kad svi očekuju da budem jaka. Da smijem ponekad i razočarati. Ne dopusti da me padovi i ponavljanje istih pogrešaka obeshrabre. Nauči me, da svoju patnju i trpljenje prihvaćam i sjedinjujem s tvojom da mi bude osmišljena a da se ne pouzdajem previše u ljudsku pomoć koja je tako kratkotrajna. Daj mi shvatiti da samo prihvaćena patnja i patnja sjedinjena s tvojom, postaje blagoslov za mene i za druge. Jedino tako mogu nadvladati svoju patnju i trpljenje; sjedinjujući je s tvojom i prikazujući je za dobro drugih. Tako ću i ja postati Božja suradnica i pomoćnica u djelu otkupljenja. Sjeti me prorokovih riječi: „Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.“
S. Maksimilijana Šimac
