Vrijeme je maškara ili fašnika, vrijeme ludosti. Volimo se odjenuti u neku zanimljivu masku, uskočiti u „kožu“  nekoga omiljenog lika, pod maskom se ponašati „otkačenije“ i slobodnije nego inače. Među omiljenim maskama su klaun, luda ili harlekin. U prevelikoj šarenoj odjeći i cipelama te našminkanog lica, njihova nam pojava djeluje vrlo smiješno. Što, međutim, znači kada se Isusa i kršćane uspoređuje s klaunom ili ludom?

Svojim nastupom i ponašanjem klaun ili luda zu zabavni, ali ih nitko ne shvaća previše ozbiljno. To veoma zorno pokazuje i usporedba, koju je papa Benedikt XVI. donio u svojoj knjizi „Uvod u kršćanstvo“, o selu koje je izgorjelo, samo zato što njegovi seljani nisu vjerovali klaunu, koji ih je iz obližnjeg cirkusa došao upozoriti da je u cirkusu izbio požar. Slikom klauna Ratzinger ovdje oslikava situaciju vjernika i teologa u današnjem vremenu. Jednostavni i pomalo naivni, tužni i ranjivi, iskreni i nespretni, klauni i lude nam prikazuju vrijednosti koje u današnjem svijetu nisu poželjne i nemaju većeg uspjeha. U srednjem vijeku postojali su i stvarni likovi dvorskih luda, koji su zabavljali čitav dvor i jedini su kralju mogli reći istinu u obliku ironije ili šale, a da za to nisu bili kažnjeni. Danas profesionalni klaunovi i lude djeluju u cirkusima, gdje druge zabavljaju i navode na smijeh.  

Isus – božanski „klaun“

Suvremeni pisci i likovni umjetnici ponekad prikazuju Isusa kao božanskog klauna ili ludu. Tako poznati duhovni pisac, benediktinac Anselm Grün u svojoj knjizi o 50 novih Isusovih lica prikazuje Isusa i kao klauna. A umjetnici poput Rolanda Petera Litzenburgera, Siegera Ködera i redovnice Christiane Winkler slikaju Isusa u liku klauna ili lude. Naravno da se Isus nije odijevao kao klaun ili luda. Ali prema ondašnjem shvaćanju, osobito u očima mudrih farizeja i drugih vodećih Židova, Isusov je život doista nalikovao na veliku ludost.  Na takav su zaključaj navodila mnoga njegova djela i riječi. Odmah kada je Isus počeo javno nastupati, njegova ga je rodbina željela vratiti kući u Nazaret, jer se govorilo da je „izvan sebe“. Isus zbunjuje tako što izokreće ustaljena pravila ponašanja. Umjesto da prokazuje i osuđuje one koji su sagriješili, on ih štiti i oprašta im i ne pitajući što su učinili. Družio se s ljudima na rubu društva, poput grešnika, prevaranata, preljubnica. Dok ga narod svečano pozdravlja kao kralja pri ulazu u Jeruzalem, on odbija tu ulogu i svjesno ide u smrt, da bi bio na strani potlačenih. Pilatovi vojnici mu skidaju odjeću, oblače ga u smiješnoga kralja te ga izdruguju i ismijavaju. Na križu Isus doživljava najveće poniženje i „neuspjeh“, dok mu se narod k tome još izruguje, a učenici su ga već davno ostavili.

Ni Isusove propovijed mnogima nisu bile „pametnije“ od njegovih djela. Pomalo naivno poziva na bezuvjetno i bezgranično opraštanje. Zar to, naime, ne znači dopustiti drugima da iskorištavaju našu dobrotu? Zahtijeva da ljubimo svoje neprijatelje. Ne samo da im ne činimo ništa loše, nego im čak moramo činiti dobro! Njegovo suosjećanje s ljudima ide dotle, da nas uvjerava kako smo sve što smo učinili najpotrebnijima, učinili zapravo njemu. A od onih koji ga žele slijediti, traži da ostave sve materijalne sigurnosti i oslone se samo na njega, koji nije imao ni glavu gdje nasloniti! K tome, veličinu Kraljevstva Božjega uspoređuje s nekim sitnim gorušičinim zrnom te ga obećava „siromašnima duhom“, a ne mudrima i sposobnima. Da pomutnja bude još veća, i sam je jednom zadovoljno uskliknuo Ocu, što je svoju mudrost objavio samo malenima, a ne mudrima i umnima. Zar to sve nije „ludo“?

Doista, Isus je drugima mogao djelovati kao klaun ili kao neki luđak, koji se spotiče o vladajuće strukture moći i svojim ih ponašanjem izaziva. Gledano očima ljudske mudrosti, Isus je zakazao, doživio potpuni neuspjeh. No, on ipak nije neki nepromišljeni i nesposobni lik kojega treba ismijati, sažalijevati ili ne uzeti ozbiljno. Isus je svjesno na sebe preuzeo takvu ulogu, da bi nam navijestio jednu drugačiju logiku života i ponašanja, onu božansku. Pod prividom neuspjeha i naivnosti Isus nam naviješta Boga koji se ne ponaša prema zakonima ljudske računice, nego prema svojojo bezgraničnoj ljubavi prema čovjeku.

Zar su i kršćani „ludi“?

Bolju sudbinu od Isusove često nisu imali niti njegovi sljedbenici. Apostol Pavao svjedoči kako su ga smatrali bezumnikom ili se sam tako ponašao da bi druge pridobio za Krista. Nejgovo propovijedanje o Isusovu križu mnogi su shvatili kao pravu besmislicu. Ipak on hrabro uvjerava da onima koji vjeruju, ta ludost Božja, spasenje po Isusovu križu, postaje snagom Božjom, koja svojim Duhom oživljava jednostavne i skromne ovoga svijeta. „Mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane, a za pozvane ... Krista, Božju silu i Božju mudrost, jer je Božja ludost mudrija od ljudi, Božja slabost jača od ljudi.“ (1 Kor 1, 18-25). Zato Pavao tumači da su kršćani „ludi zbog Krista“ (1 Kor 4,10). Oni ne traže svoj ugled ili uspjeh, nego na zemlji utjelovljuju božansku mudrost, koju „normalni“ ljudi ovoga svijeta ismijavaju i izruguju.

U povijesti kršćanstva uvijek je bilo Božjih čudaka, koji su zbog Isusa odbacivali društvena mjerila svoga vremena i svjedočili ludost djece Božje. Jedan od njih je sv. Franjo Asiški. U mladosti poznat kao „kralj gozba i zabava“, ljubitelj avantura i slave, najedanput se odriče očeva bogatstva, ljubi gubavca i odabire život u potpunom siromaštvu. Prema stvorenjima se ponaša kao prema braći i sestrama, razgovara s pticama, a na kraju života dobiva i Kristove rane. Sv. Filip Neri još je jedan Božji čudak, poznat kao „apostol ulice“. Brinuo se za ljude s ruba društva, uvjeravao ih da Bog i njih poziva na svet život. Noći je prvodio na poljima, pred vratima Rima, u katakombama, u crkvenim predvorjima. Znao se „praviti lud“, odjenuti se čak u klauna, namijavati ljude na svoj račun – sve da bih ih pridobio za Boga.Ludost Isusova i njegovih sljedbenika ne znači dakle bezumnost ili lakomislenost. Biti „lud“ poput Isusa znači živjeti slobodno poput djece, bez zabrinutosti za probitke ovoga svijeta, kako bi se moglo odgovorno svjedočiti vrijednosti Kraljevstva Božjega. „Ludost“ Isusova zapravo je mudrost Božja!

S. Valerija Kovač