''Mnogi se užasnuše vidjevši ga – tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka... Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio.'' (Iz 52, 14; 53,2) 

''Vera icona'' ili istinita slika smatra se etimologijom imena žene koja je i dobila pravu sliku, otisak Kristovog izmučenog, znojnog i krvavog lica. Istupiti i prići ''zločincu i bogohulniku'' do kojega su mogle doprijeti jedino psovke i pogrde, značilo je izložiti se. Rijetki se izlažu i kad od toga imaju kakve koristi, a ovdje je to donosilo samo nevolju. Gledano ljudskim očima. Slušajući glasove uokolo pa i vlastiti razum, Veronika se nikada ne bi Isusu ni približila. Ipak, hrabro je pristupila ne bojeći se biti ponižena i osramoćena. Nudeći mu ono što je tog trenutka mogla ponuditi, obični rubac, dala mu je ono najpotrebnije. I otkrila kako je zapravo ona trebala Njega. Trebala je ispuniti onu čežnju koja ju je i privukla k Njemu, obrisati bolno lice koje ju je pogledom pozvalo, oslikati prazni rubac vlastite nutrine. Lik i obris presvetog Lica Kristova utisnuo se u rubac, a urezao u Veronikinu dušu. Ureziva se i danas u svaku dušu koja nesebično stane pred Njega želeći mu obrisati lice, ublažiti bol i suosjećati s Njim na putu prema Golgoti. I baš kao ni onda, ne treba On njih, nego one trebaju Njega. 

Isuse, Tvoje je sveto Lice uprljano zemljom i prljavštinom naših grijeha, krvavo i izranjeno trnjem naših zastranjenja. Tvoja je patnja i moja zasluga. Ti, koji otireš suze uplakanima, ublažavaš boli ranjenima i utjehu klonulima, dopuštaš da Ti lice briše jedna neznatna žena. Stvoritelj si svega, a dopuštaš da Ti stvorenje pruži pomoć. Pomozi mi da i ja dopustim da mi obrišu lice kad suze i znoj zapeku. Iznad svega, ohrabri me da se ne bojim prići izruganima, stati uz odbačene, poljubiti gubavce. Osnaži me da u svojoj opterećenoj, ostavljenoj i uplakanoj braći brišem Tvoje lice, otirem Tvoje suze. Amen.  

S. Barbra Čavlina