DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil
2016 7 Sibenik duh vjezbePosljednje ovogodišnje duhovne vježbe održane su u Katoličkom školskom centru u Šibeniku od 15. do 20. srpnja pod vodstvom benediktinca o. Joze Milanovića iz samostana sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu. Izvanredni Jubileji milosrđa koji je cijeloj Crkvi u središte stavio Božje milosrđe, potaknuo je temu duhovnih vježbi i kao okosnicu postavio razmišljanje i slavljenje Božjeg milosrđa.
 
Ono je izvor kršćanske radosti, uvjet spasenja, posljednji i najviši čin Božjeg dolaska u susret čovjeku, kako ističe papa Franjo u Licu Milosrđa. „Pred čovjekom trajno stoji potreba razmatranja otajstva Božjeg milosrđa. I dok se otajstvo prigiba k malenim ljudima, treba nam svijesti kako smo maleni“, istaknuo je o. Jozo u uvodnom razmatranju. 
 
Postavljajući liturgiju u središte života Crkve, kao vrhunac kojemu sve teži i izvor iz kojega sve izvire, duhovnik ju je označio vrhuncem govora o Božjem milosrđu. Kristov pashalni misterij kao jedinstveni događaj ljudske povijesti obuhvaća sva vremena i u svim se vremenima uprisutnjuje, čime dopušta ljudima dotaknuti vječnost po klici vječnog života koja već sada ulazi u čovjekov život. Sjeme vječnog života po kruhu koji je proslavljeno tijelo čini da čovjekov životni trenutak ne postaje prošlost jer se sjedinjuje s vječnim „sada“. Pashalni misterij koji je srce liturgijske godine, slavljenjem Vazmenog trodnevlja postavlja isti Misterij središtem naših dana tjednim trodnevljem. Imajući orijentirom navedeno, kršćanin ne može biti nego radostan budući je sve što jest i ima primio od Boga koji i svoj život polaže kako čovjekov ne bi utonio u prošlost nego postao vječnost, naglasio je o. Jozo. 
 
Promatranje Božjeg milosrđa nužno propituje refleksiju njegovog milosrđa u našim životima. Svijest o tome što ćemo u predvečerje svoga života biti pitani o ljubavi, kako je rekao sv. Ivan od Križa, u pitanje dovodi naše milosrđe u riječima i djelima. Ukoliko Bog svoju svemoć najviše iskazuje praštanjem i milosrđem, čovjekovi načini iskazivanja (ne)milosrđa i (ne)opraštanja indikatori su vlastite (ne)moći. Najbolji pokazatelj koliko smo se suobličili slici Božjoj, koliko smo moćni ili nemoćni, snažni ili slabi nalazi se upravo u iskazivanju ljubavi prema čovjeku i svemu što je ljudsko. 
 
„Glavna stvar u životu je držati glavnu stvar za glavnu“, naglasio je među ostalim o. Jozo, stavljajući križ Kristov kao orijentir. Jednako kao što je Krist navjeće Božje milosrđe iskazao ljudima po križu, najveći se test svake vjere nalazi u teškom križu. Križ gledan iz perspektive zatvorenih učenika Velike subote doista nije drugo doli strah i jeza. I naše vrijeme obiluje učenicima koji su ostali zatvoreni u porazu kršćanskih vrjednosti pred dominacijom svijeta, zagledani u patnju i tjeskobu onkraj koje ne vide svjetlo Kristovog uskrsnuća. Sprovodnim kršćanima, kako ih naziva papa Franjo u Evangelii gaudium, život izgleda kao korizma bez Uskrsa. Opisano je dijametralno suprotno onome što križ poručuje. Kristova patnja proslavljena uskrsnućem udahnjuje kršćanima Uskrsnu radost koja se uvijek iznova rađa i ispunja srce i život jer nisu tužni kršćani koji su poraženi na križu. Naprotiv, obdareni smo Božjom rukom koja umirući živi, lomeći umnaža i dijeleći daruje. 
 
Imperativ suobličenja Bogu i njegovom milosrđu koje daruje, omogućuje čovjeku darivati druge najvećim darom kojeg se može dati, samog sebe. Veći dar od onoga u ruci je onaj kojega u srcu nosimo. Ili kako kaže sv. Teodor „Nije moguće da ne miriše onaj koji nosi miomirise i nije moguće da ne svijetli onaj koji nosi svjetlost“. Čovjek koji se napaja na izvoru Božjeg milosrđa, očituje svojim životom milosrdnu ljubav Božju. „To što jesi toliko je glasno da ne čujem što mi govoriš.“, zaključio je duhovnik.    
 
Duhovne su vježbe završile euharistijskim slavljem i hvalospjevom „Tebe Boga hvalimo“, nakon čega su se sudionici pozdravili, zaželjevši si međusobno ustrajan hod koji će zagledan očima vjere prepoznavati ono bitno u životu. 
 
Intervju s o. Jozom možete pročitati u rubrici „Naši razgovori“.
 
Tekst: s. Barbra Čavlina
Foto: s. Valerija Kovač