DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil

1433775403 5 35 photoOd dana kada je papa Franjo najavio da će posjetiti Sarajevo spontano nam je nastala želja da trebamo tamo hodočastiti zbog solidarnosti s našim sunarodnjacima i suvjernicima u BiH, ali i za vlastito duhovno obogaćenje. Nekako od početka Papin posjet Sarajevu u sebi je nosio neobično zgusnutu i jaku simboliku: zbog posebnosti samoga pape Franje, zbog minuloga rata s još snažno prisutnim posljedicama, zbog zapostavljenosti našega naroda u BiH, zbog Sarajeva „europskog Jeruzalema“, zbog burne i teške povijesti Bosne i Hercegovine…

HKVRPP je putem svoje tajnice s. Irene, omogućila i organizirala putovanje za Sarajevo svima zainteresiranima. Okupilo se oko 200-tinjak redovnica (i nekoliko redovnika) uglavnom iz Zagreba, koje su se u petak, nakon strogih policijskih kontrola, uputile u četiri autobusa prema glavnome gradu BiH. Jedan od buseva vodila je s. Valerija, koja je za hodočasnice pripremila sadržajan duhovno-molitveno-informativan program. Iz našega zagrebačkoga samostana još su se uputile s. Zvonimira, s. Julijana i s. Nada. Peti „redovnički“ bus u našoj koloni činili su članovi Redovničkog Band-Aida, koji su također pjevali na stadionu Koševo.

Nakon dugoga putovanja u koloni od ukupno dvadesetak autobusa i strpljivoga čekanja na hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj granici, stigle smo u jutarnjim satima u Sarajevo, koje je bilo vidno „ušminkano“ za doček pape Franje. Slijedilo je 40-minutno pješačenje do stadiona Koševo, na kojem je slavljena svečana euharistija. Prolazile smo pored rijeka hodočasnika, ali i policajaca, koje smo stalno priupitivali: „Koliko još ima do stadiona?“, a oni su nam, bez obzira na kojoj se lokaciji nalazili uvijek isto odgovarali: „Još jedan kilometar“. Taj „kilometar“ se na kraju odužio oko deset puta, ali smo sve zaboravile kada smo ušle u stadion i uključile se u duhovno-glazbenu atmosferu, veliki zbor i mnoštvo hodočasnika iz cijeloga svijeta koji su zajedno molili, pjevali i iščekivali Papin dolazak. Organizatorima od srca hvala što su redovnicama rezervirali jedno od najljepših pozicija na stadionskim tribinama. Naše polje A1 nalazilo se odmah do mnogobrojnoga zbora, a do njega je bio smješten oltarni prostor. U ovakvim prilikama se na poseban način osjeti što znači da je naša Crkva katolička, sveopća, univerzalna, da nadilazi državne i nacionalne granice. Osim hrvatskih, na euharistijskom slavlju smo posebno uočili ukrajinske i kineske katolike, koji su svoje zastave ponosno vijorili. Čak i neizdrživa vrućina nije omela naše raspoloženje. Svi na stadionu smo bili jedno, jednodušno pjevali, molili, pljeskali i skandirali te otvorena srca upijali svaku Papinu riječ i gestu.

A papa Franjo je, sukladno geslu svoga pohoda, apelirao za mir. Pozivao je na zalaganje za mir upravo u mjestu gdje su posljedice ratnoga razaranja još uvijek vrlo prisutne. „... rat podrazumijeva djecu, žene i starce u izbjegličkim kampovima; podrazumijeva prisilno napuštanje domova; podrazumijeva razrušene kuće, ulice i gospodarske objekte; podrazumijeva iznad svega tolike razorene živote. Vi to vrlo dobro znate, jer ste sve ovo doživjeli upravo ovdje: kolika patnja, kolika razaranja, kolika bol! Danas se, draga braćo i sestre, još jednom iz ovoga grada uzdiže vapaj naroda Božjega i svih muškaraca i žena dobre volje: nikada više rata,“ gotovo je uzviknuo Papa. Nije se samo zadržao na prošlosti i minulome ratu, nego je hrabro upozorio da se i danas u svijetu, na više mjesta, vodi „jedna vrsta trećega svjetskoga rata u dijelovima“ te da vlada „prava ratna klima“. Taj izričaj je Papa već nekoliko puta i prije dolaska u Sarajevo upotrijebio, a ovdje ga je nadopunio i upozorenjem na licemjerje: „Postoje neki koji bi namjerno htjeli stvarati i izazivati ovu klimu, posebno oni koji nastoje izazvati sukobe među različitim kulturama i civilizacijama, te oni koji smišljaju ratove kako bi prodavali oružje.“ Papa Franjo je potom vrlo konkretno naglašavao da je ostvarenje mira dugotrajan, strpljiv i zahtjevan proces, da se jedino može temeljiti na pravednosti i da je jedino moguć kao Božji dar – ako se otvorimo djelovanju njegova Duha, koji nas iznutra preobražava u mirotvorce.

Poslije završetka euharistijskoga slavlja opet se rijeka hodočasnika kretala uz rijeku – Miljacku prema središtu Sarajeva i novome odredištu susreta s Papom – prema katedrali Srca Isusova. I tamo je već mnoštvo hodočasnika iza postavljenih ograda čekalo na Papin dolazak, iako je do toga susreta trebalo proći još dva i pol sata. Stjecajem okolnosti imale smo sreću da smo na licu mjesta dobile ulaznice za katedralu, te smo se istoga časa požurile zauzeti dobru poziciju – odmah uz ogradu kuda je papa Franjo trebao proći do oltara. I želje su nam se ostvarile: uspjele smo mu pružiti ruku i doživjeti njegov blagi, vrlo radosni i vedri pogled.

Slijedio je najpotresniji dio programa u katedrali: svjedočenje o mučenjima od strane srpske vojske dijecezanskoga svećenika Zvonimira Matijevića i fra Joze Puškarića te s. Ljubice Šekerija od strane stranih muslimanskih ratnika za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Malo kome nisu potekle suze slušajući njihove pretrpljene patnje, ali i iskrena svjedočenja, da su svojim mučiteljima oprostili te da u sebi ne nose nikakvu gorčinu i mržnju. I papa je bio vidno potresen njihovim svjedočanstvima te ih je, kao predstavnike mnogih koji su na isti način stradali, grlio, ljubio im ruke, blagoslivljao… Nakon toga je svoj pripremljeni manuskript predao kardinalu Vinku Puljiću, a okupljenim svećenicima, redovnicima i redovnicama govorio je iz duboke potresenosti, iz srca i spontano: „Svjedočanstva govore sama za sebe i to je sjećanje vašeg naroda. Narod koji zaboravlja nema budućnosti. To je sjećanje vaših otaca, vaših predaka u vjeri. Govorilo ih je samo troje, ali iza toga stoje toliki koji su propatili isto. Draga braćo i sestre, nemate pravo zaboraviti svoju povijest. Ne radi osvete već zato da budete mirotvorci, da biste mogli ljubiti poput njih. U vama, u vašem pozivu stoji krv, stoji svjedočanstvo tih vaših mučenika. To je krv i svjedočanstvo tolikih svećenika, redovnika i redovnica, bogoslova. Sveti Pavao u Poslanici Hebrejima poručuje: Ne zaboravite svojih predaka. Oni su koji su vam prenijeli vjeru, upravo oni su nam prenijeli kako se živi vjera. Sveti Pavao nam isto tako poručuje: Ne zaboravite Isusa Krista, prvog mučenika. I oni su išli tragovima Isusa Krista. Moramo primiti to sjećanje kako bismo postali mirotvorci.“ Čini mi se da su u cjelokupnom programu Papina pohoda Sarajevu i u svim planiranim susretima, ta svjedočanstva u katedrali bila jedina izgovorena konkretna sjećanja na ratne strahote i zločine počinjene u Bosni i Hercegovini.

Papa Franjo se uputio na još svoja dva značajna susreta – s vjerskim poglavarima i mladima, a mi smo ponovno započele dugo hodanje do parkirališta s našim autobusom te se uputile prema Zagrebu. Još smo vožnjom kroz Sarajevo „hvatale“ posljednje dojmove ovoga nezaboravnoga događaja.

Doista je geslo Papina posjeta Sarajevu „Mir vama“ odjekivalo čitavim gradom. Organizacija i sigurnost ovoga posjeta, barem iz perspektive nas hodočasnika, bila je na najvišoj razini. Kako da su čitav grad i svi njegovi stanovnici, ne samo katolici, toga dana svoju čežnju za mirom izrazili u pripremama za Papin dolazak. Za mirom kojega očito nema niti nakon dvadeset godina od prestanka rata. Za mirom koji je prekriven prividnom retorikom oko njegova nastojanja, ali propalom državnom politikom i ekonomijom te neuspjelim egzistencijalnim suživotom svih triju naroda i različitih religija. Posljedice rata u Sarajevu su još uvijek vidljive i prisutne, ali je veliko pitanje ima li se iskrene volje i želje za stvarnim mirom u državi, u kojoj Hrvati još uvijek nemaju osiguranu ravnopravnu budućnost i koja je i nakon dvadeset godina od svoga utemeljenja – država koja propada i prije što je ikada stvarno zaživjela. Zbog svega toga nije čudno što je papa Franjo odlučio i na svjetski vidljiv način dati podršku katoličkoj manjini u BiH te lokalnim moćnicima pokazati da su u toj državi suživot i budućnost mogući jedino u pravednome miru.

Tekst: S. Valerija Kovač

Foto: s. Zvonimira Nimac i s. Valerija Kovač