DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil
2016 11 Sibenik obnovaU pripravi za Došašće, u nedjelju 27. studenoga, u kući Matici u Šibeniku organizirana je duhovna obnova koju je prevodio don Marinko Mlakić, generalni vikar šibenske biskupije.
 
Adventska je duhovna obnova započela jutarnjom svetom Misom i izloženjem Presvetog sakramenta te se nastavila vremenom osobnog klanjanja i molitve. Zajednička je molitva započela Večernjim pohvalama i blagoslovom s Presvetim. Uslijedilo je predavanje don Mlakića s temom „Ispunilo se vrijeme”. 
 
Predavač je započeo mišlju o Došašću kao vremenu koje se ne iscrpljuje u sebi nego ima usmjerenje izvan sebe. Spoznanjem vlastite vremenitosti koju nam donosi iskustvo života, spoznajemo i vlastitu prolaznost, nesposobnost razumijevanja vlastitog života. Vrijeme čovjeku najbolje pokazuje kako zapravo sebe ne posjeduje, isto onako kako ne posjeduje svoje vrijeme. Pokazuje koliko nije svoj. „Protok vremena ipak, koje je u biblijskom smislu usmjereno punini u budućnosti, ne oduzima od nas prošlost. No, ona ima smisla isključivo u kontekstu onoga što dolazi. Sjećanje ima smisla samo ako iz proteklog vremena naučimo što prolazi a što ostaje”, istaknuo je don Marinko.
 
Na vremenu čovjek najjasnije uočava kako je život iz vječnosti, od Boga, nadvremenski. I još jasnije razlučuje što je vrijedno i što prolazi, što je propadljivo, što nestaje i nema trajnu vrijednost nasuprot onomu što ostaje za vijekove. 
 
Vrijeme nas, nastavio je predavač, uči kako ljubiti. „Mi svoje vrijeme ne možemo odvojiti od sebe. Novac možemo dati, stvari možemo od sebe dati, dobru riječ možemo dati, ali vrijeme ne možemo dati bez sebe. Sve drugo možemo pokloniti drugome bez sebe, samo vrijeme ne možemo. Zato je najbolji i najvrijedniji poklon drugome naše vrijeme.”
 
Ipak, ljudi nerijetko žele pobjeći od vremena, od stvarnosti koju ono donosi jer se njome ne mogu nositi. Tako je bijeg od vremena zapravo bijeg od sebe. Čovjek bježi od vremena u kojemu bi bio sam sa sobom. Bježi u neko drugo vrijeme. U vlastito iskonstruiranu slavnu prošlost ili iluziju. Nerijetko čovjek bježi i u aktivizam, rad i pomaganje drugima jer je lakše baviti se drugima negoli sobom. Navedeno je preslik odnosa sekulariziranog društva prema vremenu, koje je ujedno i odraz duha našega vremena. Današnji je čovjek svojevrsni zarobljenik vremena, dok sve oko njega teži zarobiti ga u vremenu, teži zadržati ga u sadašnjem trenutku čineći isti ljepšim, slađim, ugodnijim. Upravo da nikad ne poželi izaći iz trenutka. Zarobljenik vremena tako zaboravlja na vječnost. Zaboravlja na vrijeme gledati iz perspektive vječnosti. 
 
„Jer čovjek je biće koje u sebi nosi dah vječnosti. Stvoren je na sliku Vječnoga. I ne može se pronaći u vremenu. Samo u vječnosti. Čovjek hoće u vremenu i vremenitoj stvarnosti pronaći utjehu koja je samo u vječnosti. Koju može pronaći samo u punini vječnoga života. I to je ključna zabluda. Zato čovjeku vremena nikad dosta. Što god ga više ima, to ga više nema. Sindrom ne imanja vremena ukazuje na pristup životu u kojem je vrijeme izgubilo pravi smisao. Jer vrijeme nije samo sebi svrha, vremeniti život nije sam sebi svrha i nije ga moguće razumijeti bez njegovog odnosa s vječnošću. Prolazno zato opominje.”
 
Kršćaninu je presudna svijest o tome kako Bog posvećuje upravo vrijeme. U stvaranju svijeta, Gospodin blagoslivlja stvorenja i stvoreno, ali samo subotu kao dan Gospodnji posvećuje. Dan Gospodnji, koji odiše Božjom prisutnošću, nudi čovjeku vrijeme u kojem uvijek može susresti Boga, stupiti s Njime u odnos i time sebe posvetiti. Zajedništvo s Bogom otkriva pravi smisao života u vremenu.
 
„Sedmi dan posvećen Gospodinu treba promatrati kao utočište u kojemu se čovjek pronalazi. U kojemu pronalazi sklonište od svega prolaznog, od svoje zemljanosti koja nas zna zaokupiti, a ne može nas nikada do kraja ispuniti. Od zla i grijeha koji nas znaju zarobiti te nam znaju zamagliti pogled i usmjerenost ka vječnom zajedništvu s Bogom. Subota ili svako vrijeme koje poklonimo Bogu otvara pred nama prozor vječnog života, nudi nam pogled u vječnost, puninu vremena.”, naglasio je don Mlakić. 
 
Adventsko nas vrijeme poziva „ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje”. Vrijeme se ispunilo Božjim dolaskom čovjeku, u kojem čovjek doživljava svoj smisao i svrhu svoga postojanja. Advent je poziv pred Bogom razmisliti o vlastitom vremenu. O vremenu koje smo dobili na dar, o kojemu ovisi kakvo će ispunjenje vremena biti za nas. Adventsko iščekivanje je u vremenu gledati vlastitu šansu susreta s Bogom kojemu idemo. 
 
Nakon predavanja i kratke refleksije sudionika, večer duhovne obnove nastavila se u sestrinskom zajedništvu. 
 
s. Barbra Čavlina