DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil

1434182420 5 35 photoU Godini osoba posvećenog života na mnogim se mjestima čuju i čitaju svjedočanstva redovnika i redovnica o njihovom pozivu i poslanju. U našoj kući matici u Šibeniku, 7.-12. lipnja treći turnus duhovnih vježbi naših sestara bio je posvećen temi Identiteta posvećenog života. Voditelj duhovnih vježbi bio je fra Ante Bekavac, član Hercegovačke franjevačke provincije i asistent na KBF-u u Zagrebu, a kroz svoja razmatranja i homilije usmjeravao nas je u dubine našeg poziva i identiteta.

Duhovnik je u uvodnom izlaganju pojasnio specifičnosti suvremene kulture u kojoj žive, svjedoče i djeluju toliki redovnici i redovnice u svom poslanju. Duhovnost redovništva treba biti evanđeoska, a redovništvo je pozvano biti značajno u priopćavanju smisla temeljnog oblika našeg života. Trebamo znati odgovarati o smislu života, a ne davati gotove recepte. U tom smislu je potrebno govoriti o značajnosti, a to znači pozvati se na znakove koji su vidljivi: jednostavnost, siromaštvo, blizina za čovjeka. Znak ako je valjan onda je jasan, stoga je potrebno naviještati životom i riječima. Redovništvu je potrebno prijeći na egzistencijalni identitet. Nama franjevcima i franjevkama to je moguće ostvariti po uzoru na sv. Franju. Kako bismo to ostvarili potrebna je kontemplativna dimenzija života u samostanu i u našim zajednicama. Redovnica treba biti srcem okrenuta Gospodinu, a Kristova ljubav bi trebala određivati naš smisao. Kontemplativna dimenzija iziskuje vrijeme koje trebamo odvojiti za duhovnost.

Današnji svijet vapi za duhovnošću koja nas vodi trajnom stvaraju. To je duhovnost utemeljena na evanđelju, riječi Božjoj. Evanđelje i euharistija objedinjuju našu duhovnost i čini nas djecom i neba i zemlje. To znači živjeti zdravu duhovnost, koja ujedno treba biti u ritmu Božje riječi kojoj svakodnevno trebamo pronaći dovoljno prostora u našem životu. Za redovništvo je nazamislivo da ijedan dan prođe bez Božje riječi. Od nas se traži pozornost da budemo zahtjevni prema samima sebi. Liturgija časova povlašteno je vrijeme za slušanje Božje riječi. Pozvani smo biti nositelji dara evanđelja.

Poslanje je u samom srcu redovničkog života, nema poziva bez poslanja. Mi smo pozvani uzvratiti daru evanđelja, koračajući putevima kao braća i sestre usmjereni Gospodinu. Ako se ne osjećamo dovoljno spremnima ići drugima zbog Krista, onda nismo dovoljno ušli u suživot s Gospodinom. Pozvani smo prihvatiti evanđelje u svoja srca i samo tako ga možemo i sami navješćivati. Naša kontemplacija mora biti življena u zajednici, ne izvan nje. Trebamo živjeti duhovnost zajedništva. Poslanje koje nam je povjereno stavljeno je pred mnoge izazove. Ne trebamo ih se plašiti, već ih treba susretatia i pronalaziti prikladne pute i načine navješćivati svakome Krista. Prvenstveno je potrebno svjedočenje našeg života. Potrebna su nam takva sestrinstva s programom koji odgovara životu koji smo odabrale, jer naše zajedništvo nije privatna imovina. Stoga je potrebno obratiti se siromaštvu, jednostavnosti. Trebamo biti jednostavne poslužiteljice evanđelja. Potrebno je otkriti naš identitet u ovom svijetu.

Ujedno ne možemo izbjeći govor o prikladnosti i fomaciji za rad s digitalnim medijima. Mi smo poput sv. Pavla dovedene na novi aeropag i pozvane smo evangelizirati novim sredstvima. Internet je znak vremena. Ovu kulturu možemo evangelizirati i preko ekrana. Trebamo biti svjesni kako smo uz svu tehnologiju mi samo putnici i pridošlice na ovoj zemlji. Ovdje nemamo stalno prebivalište. Uvijek trebamo imati svijest nasljedovanja Isusa Krista. Ne možemo očekivati da će ljudi samo dolaziti k nama, već trebamo I mi ići njima ususret. Tu nam može pomoći suvremena tehnologija u evangelizaciji (web stranice i profili na društvenim mrežama naših zajednica). Otvorenim duhom, srcem i rukama sa zahvalnošću prihvaćati vrednote i biti manje usmjereni na sebe treba biti načelo naše evangelizacije. Trebamo se pustiti Duhu da nas vodi, a ujedno je potrebno vratiti se ljudskim licima s kojima živimo. Na nama je velika odgovornost biti vjernicima s franjevačkim DNa, a ne pod utjecajem kulutre. To zahtijeva vjernost jednih drugima.

Trebamo biti svjedoci Uskrsloga, što pretpostavlja da budemo njegovatelji korijena i tražitelji u noći. Zima je u prvi mah mračno i hladno doba bez plodova. I u našem redovničkom životu zima je označena manjkom zvanja. U nama se pojačava malodušnost, postajemo beznačajni, kao da smo lišeni radosti. Ili smo upali u osrednjost života u koju smo se ugodno smjestili. I tad je naš život izgubio smisao. Nema u njemu vjere.

Međutim, zaboravljamo kako se zimi u korijenju skupljaju limfe potrebne za rast u proljeće. Zima u našim zajednicama je vrijeme skrivene radikalnosti, premda je vrijeme plodno, potrebno je njegovati svoje korijene. Danas živimo plodnu sezonu, ali u dubini. Potrebno je proživjeti čitavu etapu zimskog života nakon kojeg dolazi proljeće života. Ovo vrijeme treba osobitu duhovnost snažne vjere i aktivne nade utemeljene na postojanosti. Zima je pogodno vrijeme da ponovo krenemo od evanđelja, jer ćemo tada s kreativnom vjernošću otkriti dar kako znakovi vremena ovom svijetu oživljavaju karizmu zajednice. Potrebno je poznavati i ljubiti franjevačku duhovnost i poznavati i ljubiti sadašnji trenutak.

U samu bit redovništva ubraja se trinitarni karakter redovništva ostvaren kroz mistiku, zajedništvo i politiku. Mistika se ostvaruje kroz kontemplaciju, stav trajnog razgovora i životnog hoda s Bogom i kroz redovnički zavjet poslušnosti u zajendici. Zajedništvo se ostvaruje u hodu sa sestrama. To je zajednički hod s drugima na istom putu. Zajednički život je jako važan u hodu povijesti. Uzor našeg zajedništva je apostolska zajednica, jer smo u toj zajednici svi svjesni vlastitog poslanja. Tu se ostvaruje zavjer čistoće. U zajednici prvo načelo nije osobno ostvarenje, već služenje. Kroz politiku poslani smo ljudima različitima od nas, gdje do izražaja dolazi naš zavjet siromaštva. Redovnica je posebno pozvana na poklanjanja svoje naravi Bogu. Respekt prema vlastitoj naravi i naravi bližnjega početak je zajedništva. U redovništvu se ne može hodati sama. Redovnica nije pozvana na minimalnu etiku, već na bezrezervno služenje drugima. Krist je izvor i uvir kojem se vraćamo. On je Božja istina koju vidimo kao slobodu, siromaštvo i istinu. Sloboda iz koje je isključena istina je laž, one su neodjeljive. Stalno birajmo strast za Boga jer će nas ona voditi da u slobodi biramo odluku za Boga. Ne dopustimo da nitko i ništa ohladi našu ljubav I ne budimo prosjećni. Slušajmo Gospodinove riječi i one će u nama postati Duh i život. Marija kojoj je povjerena naša Zajednica, neka bude uzor svim sestrama da bezuvjetno prihvaćamo riječ Božju i obnovljenim duhom poslušnosti slušamo je ”Što god vam kaže, činite!”

U svakodnevnoj molitvi i euharistijskom klanjanju, slavljenju euharistije i drugim činima pobožnosti sestre su nastojale riječi duhovnika usađivati u svoje srce kako bi mogle po povratku u svoje zajednice plodonosno djelovati i svjedočiti.

s. Mandica Starčević