DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil

fotolia 83631059Zasigurno je svatko od nas hodočastio u neko od naših mnogobrojnih svetišta diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine (Marija Bistrica, Međugorje, Sinj, Ludbreg, Rama, Jajce…) kao i u ona velika u svijetu: Sveta zemlja, Rim, Guadalupe, itd. Koliko je hodočašće kao oblik pobožnosti važno, pokazuje podatak da oko 40 milijuna kršćana godišnje

hodočasti u jedno od mnogobrojnih kršćanskih svetišta na svijetu. Jedni kreću na put pješice, drugi biciklima, treći automobilima ili avionom, ovisno o udaljenosti koju trebaju prijeći. Jedni dolaze iz želje za posebnom Božjom blizinom i produbljivanjem svoje vjere, drugi pak polaze na put zbog nekoga zavjeta, drugi ih opet posjećuju usput kao turisti ili ih dostižu iz sportskih motiva. No, koji god motivi pokretali ljude da posjete neko svetište, na kraju njihova posjeta uglavnom svi svjedoče o posebnom duhovnome bogatstvu koje su na dotičnome mjestu iskusili.

Jedno od tih svetišta posebno je prisutno u kulturnoj i vjerskoj svijesti Europe da ga je Unesco po treći put „počastio“ stavljajući ga na popis svjetske kulturne baštine i proširujući njegov zaštićeni prostor: Santiago di Compostela. No, pođimo od početka…

 

Umreženost Europe u vjeri i kulturi

Tradicija hodočašća u kršćanstvu seže najmanje sve do 4. stoljeća, do carice Jelene, majke cara Konstantina i prve poznate hodočasnice, koja se uputila u Svetu zemlju, želeći vlastitim nogama stupiti na tlo kojim je Isus hodao, djelovao i konačno umro i uskrsnuo. Uz Svetu zemlju, brzo su grobovi svetih Petra i Pavla u Rimu postali omiljeni ciljevi hodočasnika, a tako je sve do danas. Od 9. stoljeća njima se kao treće najvažnije kršćansko hodočasničko mjesto pridružuje španjolski Santiago de Compostela, svetište u kojem se prema predaji nalazi grob Isusova učenika i prvog pozvanoga apostola, Jakova starijega.

Santiago de Compostela nije, međutim, poseban samo kao svetište s veličanstvenom katedralom u kojoj se danas nalazi grob apostola Jakova, nego je postao poznat i zbog raznolikih putova, kojima su hodočasnici iz svih dijelova srednjovjekovne Europe kročili do svoga cilja. Čini se da na pitanje, odakle započinje put sv. Jakova, Španjolci točno odgovaraju: „od vlastite kuće“. Jedino tako se može razumjeti činjenica da se s vremenom razvila gusta mreža raznolikih putova koji su od Irske, Engleske i Baltika, kroz Poljsku, Njemačku, Švicarsku, Francusku i Španjolsku vodili upravo do Santiaga de Compostele. Ti putovi su postali prava vjerska i kulturna dragocjenost Europe da je jedan njihov dio „završio“ na Unesco-vu popisu svjetske kulturne baštine pod nazivom „Put sv. Jakova“. Već 1993. godine ta je svjetska organizacija glavnu rutu puta sv. Jakova koja prolazi španjolskim Pirenejima proglasila svjetskom kulturnom baštinom. Samo pet godina kasnije na popis je uvrstila još četiri hodočasničke rute koje prolaze područjem Francuske, a u srpnju ove godine je ponovno dodala još četiri puta koja se protežu sjevernim dijelom Španjolske i čine novih 1.500 kilometara puta do groba apostola Jakova.Time je jedna višestoljetna vjerska tradicija postala jedan od neizbrisivih blaga kršćanstva na europskome tlu, i to u vrijeme kada se sama Europa sve više odriče svojih kršćanskih korijena i kulture.

To je zapravo i bila nakana sv. Ivana Pavla II., kojemu pripada jedna od zasluga za ponovno oživljavanje puta sv. Jakova, te pobožne tradicije, koja povezuje sve europske narode u jednome vjerničkome cilju. Taj sveti papa je već 1982. godine, kao veliki vizionar, pozvao Europu da oživi svoje kršćanske korijene, a već 1989. godine je u Santiagu de Composteli održao jedan od svojih veličanstvenih svjetskih susreta mladih. Poznatosti toga svetišta je zatim pridonijelo i Vijeće Europe koje je 1987. godine hodočasničke putove za Santiago di Compostelu diljem cijeloga europskoga kontinenta proglasilo prvim europskim kulturnim putovima i pozvalo da ih se prikladno obilježi i čuva.

Broj hodočasnika u zadnjih nekoliko desetljeća stalno raste. Samo prošle godine ih je oko 240 tisuća hodočastilo u katedralu sv. Jakova u Composteli. I brojne poznate osobe iz javnoga života su prošle taj put i objavili svoje doživljaje i obraćenja u knjizi, glazbi ili filmu. Da bi netko mogao dobiti diplomu nazvanu „La Compostela“ kao potvrdu da je stigao do cilja, mora barem zadnjih 100 kilometara prijeći pješice ili zadnjih 200 kilometara prevaliti na konju ili biciklom, te na svakoj određenoj postaji na putu dobiti potreban pečat u hodočasničku knjižicu.

Vrijednost hodočasnika i legende

Hodočašće u srednjem vijeku se uvelike razlikovalo od današnjega oblika. Bilo je puno skuplje, napornije i opasnije, a često su se vjernici upućivali na taj put radi pokore za svoje ili tuđe grijehe i pomirenja s Gospodinom. O tome svjedoče mnogi motivi u crkvama i samostanima diljem puta. Jedan od neizostavnih simbola hodočasnika je bila školjka sv. Jakova, koju su hodočasnici najprije donosili svojim kućama. K tomu, hodočasnički šešir, štap i ogrtač, na koje se kasnije pričvršćivala hodočasnička školjka, uz pobožno držanje, bili su prepoznatljivi znakovi jednoga pravoga i iskrenoga hodočasnika. Premda su vrebale mnoge opasnosti na tim putovima, općenito je vrijedilo pravilo, da su se hodočasnici iznimno cijenili i da je pod kršćansku zapovijed ljubavi spadalo da im se pruži potrebna briga, pomoć i zaštita. Tako su uz nastajanje samih putova koji vode do Santiaga de Compostele građeni i različiti „prateći objekti“ za njegu i zbrinjavanje hodočasnika: samostani, prenoćišta, zaklade, bolnice, gostionice, crkve, katedrale. Osnivane su i bratovštine, najčešće stavljene pod zaštitu sv. Jakova, koje su se brinule za duhovno i tjelesno zdravlje hodočasnika. Često su i sama naselja kojima je prolazio put hodočasnika, doživljavala pravi procvat i od toga nerijetko imala i ekonomske koristi.

Imajući u vidu rečeno, postaje nam jasnije što se sve ubraja u Unesco-vu listu svjetske kulturne baštine kada je riječ o „putu sv. Jakova“: najprije sami spomenuti putovi s 30 metara područja s obje strane. Osim toga, nerijetko su pod spomeničku zaštitu uključene i različite građevine uz sam put ili pak čitava naselja. Tu je ubrojeno oko 1800 pojedinačnih građevina u 166 sela i gradova: osim sakralnih i društvenih građevina, nalazimo privatne kuće, mostove, raskrižja putova, koji su nastajali između 11. i 15. stoljeća te predstavljaju posebno mjesto tišine, molitve, odmora, zajedništva. Vrednovanje puta sv. Jakova dovelo je i do toga da su danas velikim dijelom dotični putovi diljem Europe obilježeni simbolom školjke sv. Jakova i strelicama koje označuju smjer kretanja.

Zanimljivo je i to, da su se oko samoga puta i hodočašćenja razvile mnoge legende o apostolu Jakovu, njegovu čudesnom djelovanju i prenošenju mrtvoga tijela u Španjolsku, o dobročiniteljima svetišta, o svetome gralu, ali i o mnogim drugim doživljajima samih hodočasnika, te su uglavnom zapisane u dvjema važnim knjigama toga doba: „Legenda aurea“ i „Liber sancti Jacobi“. Tako se upravo na temelju jedne vrlo neobične legende, još danas u jednoj katedrali na putu sv. Jakova, u kavezu čuvaju živi pijetao i kokoš.

 

Čitav život je hodočašće

Iako je do danas zadržalo i dozu avanture, hodočašćenje putevima sv. Jakova do Santiaga de Compostele ima svoju duboku duhovnu simboliku. Ono je ponajprije metafora ljudskoga života, koji prolazi etape nastajanja, kretanja, promjene, prolaznosti. Sam naš život se često shvaća kao zahtjevno hodočašće na zemlji, kojega je cilj nebesko zajedništvo s Bogom. To već naznačuje i glavni smjer kretanja hodočašća od istoka prema zapadu. Na istoku izlazi sunce te je time simbol rađanja, početka života i duhovnog preporođenja. Na zapadu sunce zalazi pa označava prolaznost našega života, umiranje i smrt. Isti smjer nalazimo i u crkvama. Oltarni prostor je okrenut istoku. Odatle, od Krista, dolazi život. Glavna vrata ili portal usmjerena su prema zapadu. Tako se ulaskom u crkvu događa obrnuti smjer: od smrti u život. Nakon duhovnoga preporođenja u crkvi, vjernik ponovno izlazi na svoj životni put označen nastajanjem, promjenom i prolaznošću. I na još jednom mjestu je taj smjer veoma bremenit značenjem. Put sv. Jakova, nakon dolaska u Santiago de Compostelu, redovito se još nastavlja do Finisterre, što prema latinskome znači „kraj svijeta“. To se mjesto na obali Atlantika smatralo krajem tadašnjega svijeta, a pripadajuća obala se nazivala „obala smrti“. I ova točka se tumačila kao smrt od dosadašnjega života i duhovno preporođenje za novi život hodočasnika. Konačno, tu susrećemo i samo more sa svojom višestrukom simbolikom: kao mjesto rođenja, ali i beskraja i vječnosti.

Neizostavni znak prepoznavanja, sama školjka, također ima svoju kršćansku simboliku. Označava začeće Sina Božjega u Djevici Mariji. Isus Krist, biser školjke, nastaje iz spajanja neba i zemlje. Time je i sama školja znak čovjekova susreta s Bogom na hodočasničkome putu.

Iako neki polaznici, posebno u naše vrijeme, na put nisu uvijek pošli prvenstveno iz vjerskih motiva, ipak gotovo svi na kraju puta svjedoče o nutarnjoj duhovnoj promjeni koju su doživjeli tijekom dugoga putovanja. Zato postoji i izreka da neki na put pođu kao planinari ili putnici, a vrate se kao hodočasnici. Hodočasnici koji su doživjeli ono što možda nisu očekivali: duhovno bogatstvo blizine Božje koja nadilazi sve njihove žrtve i napore. Osim toga, hodočasnici na putu sv. Jakova često govore o posebnom iskustvu zajedništva s drugim ljudima, bilo u zajedničkome putovanju, odmoru, molitvi, euharistijskome slavlju, ispovijedi, međusobnome razgovoru, dijeljenju ili pomaganju. Tako je Santiago de Compostela sa svim svojim putovima poseban znak umreženosti svih vjernika u jedno veliko zajedništvo vjere i svih naroda u jedno veliko čovječanstvo.

S. Valerija Kovač