DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil

Grljevac seminarU našem samostanu u Podstrani, 5. i 6. rujna održan je seminar na temu: „Posvećeni život i komunikacija" voditelj kojeg je bio prof. dr. fra Ante Vučković. Sudjelovale su 24 sestre, većim dijelom iz samostana u Podstrani kao i pristigle iz Šibenika, Zagreba, Podstrane, Münchena, Primoštena, Stankovaca.

Stručnim pristupom i izlaganjem putem vježbi predavač je približio sestrama nove spoznaje s područja komunikacije kako bi primjena njezinih zakonitosti pomogla u životu i redovničkome poslanju. Sestre su imale mogućnost iznijeti iskustva svoje najbolje komunikacije u posvećenom životu.

Nakon uvoda o osnovnim elementima komunikacije predavač je objasnio temeljni zakon u našoj komunikaciji: „Nije moguće ne komunicirati“ (Watzlawick). Ne možemo ne davati informacije, ne možemo ne biti u odnosu kakav god on bio, koliko god mi htjeli da odnosa nema. Gotovo sva mudrost ljudske komunikacije s Bogom i jednih s drugima sažeta je u stihu psalma 62,12: „Bog rekao jedno, a ja dvoje čuo.“

To znači da ono što iz izvora komunikacije poteče ne mora doći na isti način do onoga kome je poslano. Komunikacija nije ono što ja mislim, što ja činim, ni što drugi misli i čini; ona se događa između mene i drugoga, odnosno mene i drugih bez obzira da li je riječ o Bogu ili o drugim ljudima. Kad je riječ o Bogu važno je znati da on nas razumije puno bolje nego mi njega i nego mi sami sebe. Posve mu je jasna naša komunikacija, a nama ni nakon 2000 godina nije do kraja jasna njegova. Katolička Crkva zapravo 2000 godina istražuje, produbljuje, osvjetljuje što Bog uopće kaže, što nam je rekao. Imamo cijelu objavu ali je postupno razumijevamo, otkrivamo i od toga živimo. Kad Bog nama kaže nešto o sebi i nama, kad nam se objavljuje, onda je to toliko beskonačno, da ne možemo doći do kraja. Što god idemo dalje, možemo uvijek ići još dalje.

Kad je riječ o ljudima onda je stvar kompliciranija, jer na jednoj i na drugoj strani nema nikoga tko sve razumije: niti onaj koji govori, koji šalje informaciju, ni onaj koji je prima. Uvijek govorimo više nego što hoćemo reći i to ne možemo izbjeći; čujemo uvijek drukčije nego li bi to htio onaj koji nam govori. Jedan kaže jedno a ja čujem dvoje, ja kažem jedno on čuje drugo. Tu leži problem komunikacije, jer ne radi se samo o tome da je Bog rekao jedno a ja čuo dvoje, nego je riječ o četverostranosti jedne jedine vijesti. Svaka vijest, svaka informacija, svaka gesta između pošiljatelja i primatelja, između onoga tko govori i onoga tko sluša, onoga tko daje informaciju i onoga tko je prima ima četiri strane: sadržaj, samoočitovanje, odnos i poziv.

Kroz nekoliko vježbi i analizom pojedinih rečenica kroz te četiri strane predavač je pokazao kako problemi u komunikaciji nastaju kada se neka informacija promatra samo iz jedne perspektive: bilo da se radi o verbalnoj ili neverbalnoj komunikaciji (izraz lica, ton glasa, geste, položaj tijela ili pokret, dodir, pogled, šutnja, plač). Običnu rečenicu koja je po sebi razumljiva, možemo razumjeti tek kada znamo kontekst (kad znam tko ju je rekao, kome je rečena, kad sam razumio četverokut, kad sam razumio što je u njemu povezano).

Je li informacija sukladna ili nije, usklađena ili neusklađena procjenjujemo kroz četiri stvari: po kontekstu (treba poznavati cijelu priču); načinu formulacije (kako se neka informacija formulira); pokretu tijela (mimika, stav i gestikulacija) i glasu (boja, jačina, intenzitet, jačina).

Kao što pošiljatelj informacije daje određenu sadržajnu informaciju, govori nešto o samom sebi, kaže uvijek nešto o odnosu prema onome kome govori i uvijek nešto očekuje od onoga kome govori, tako i primatelj sluša sa četiri uha: uho usmjereno na samoočitavanje, uho usmjereno na odnos, uho usmjereno na objekte ili stvari i uho usmjereno na apel ili zahtjev.

Podužom analizom evanđeoskog teksta razgovora Isusa i Samarijanke (Iv 4, 5 – 42), kroz četverostranost jedne vijesti i četiri uha, fra Ante je otkrio način kako se može čitati evanđelje kad vodimo računa o tom što znači koja riječ, u kojem je kontekstu koja rečenica.

Samarijanka ne može doći do Isusa i iz svoje razine skočiti na njegovu razinu, ali on može doći k njoj. U Isusovoj komunikaciji nema nikakve prisile, ničega nasilnoga, ničega što bi ovu ženu na bilo koji način uvrijedilo, što bi je izbacilo. Dolazi potpuno u njezinu blizinu i pomaže joj da iz nje iziđe to što je u njoj. Sve počinje s tim da Isus prvi priznaje svoje nedostatke, svoje potrebe, svoju žeđ i kaže: „Ti mi možeš pomoći, daj mi piti.“ Ovdje leži nešto krupno ljudsko, a to je da ljudi daju najviše od sebe ako im damo šansu da daju što mogu dati. Ne da mi njima pomognemo nego da im damo šansu da oni daju što imaju. Čovjek je biće koje ima potrebu pomoći drugima, dati drugima, iznijeti sebe, koji ima potrebu biti tražen, ima potrebu osjetiti da on je potreban, da on treba nekome, da on može dati nekom nešto, da može odgovoriti.

Ovdje leže i dva krupna različita načina vjere. Jedan način je koji smo mi uzeli možda kao najnormalniji, a to je da kažem Bogu: „Ja nemam, ja ne mogu, molim te daj mi.“ Drugi je u onome što je Isus propovijedao: „Ti si počeo s nečim što ti je već dano; dobio si život, dobio si talente, dobio si vrijeme, dobio si snagu, dobio si svoja osjetila; ti možeš s tim drugima pomoći.“ Nema ništa tako jako od toga da ja nekom dajem zato što mogu. To je to što redovnici u svom posvećenom životu znaju: dobili smo i to možemo davati nizašto. Taj osjećaj da ja mogu dati je jako velik.

Razgovor Isusa i Samarijanke pokazuje složen proces koji svi mi prolazimo na putu vjere, na kojem otkrijemo tko je Bog i da on otkriva sebe nama. Isus stalno ide za nama, izvodi nas na put i nema ni jednog nesporazuma zbog kojeg nas je odbacio, već nam otkriva da ispod naših krivih poteza leži dublja žeđ koju on može utažiti. Samarijanka će, nakon što je prošla cijeli taj proces, dovesti Isusu cijeli grad. Jedno stvarno, realno, duboko obraćenje čini puno više nego li zbrajanje koliko nas ima u ovom ili onom redu, biskupiji.

Fra Ante je potom dodao: „Dobra komunikacija ne postoji samo u naučenim pravilima nego tamo gdje postoji otvorenost, dobro srce koje se rađa iz susreta s Bogom. Kad se netko susretne s Bogom tad mu se otvori i ono posve ljudsko, tada smo sposobni za ophođenje jednih s drugima. Sposobni smo biti svjedoci onoga što nam Bog daje. Crkva je postala na jednoj dobroj komunikaciji a da nije išla u školu za komunikaciju. Kada je između Boga i ljudi bilo sve otvoreno, sišao je Duh Sveti i odjednom su svi razumjeli: razumiju što Bog hoće, razumiju Pisma, razumiju jedni druge iako govore različitim jezicima.“

„Za naše zajednice, životno je važno truditi se oko dobre komunikacije jer se to ne događa samo od sebe. Zajednica ima potrebu da se ulaže unutra. Drugim riječima, kad mi ulažemo u naše odnose onda zajednica može živjeti. Ljudski odnosi traže ulaganje, vrijeme, pozornost, traže da ja unesem unutra dobre stvari. Zajednica živi od onoga što mi unosimo unutra. Na sve nas spada da svjesno unosimo dobre strane u naše odnose. Najvažnije je vraćati se na izvore, na ono što nam Bog daje. Posvećeni život je svjedočenje onoga što nam Bog daje,“ zaključio je naš dvodnevni seminar fra Ante.

Tekst i foto: S. Zvonimira Nimac