DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil

valentina

Dana 16. rujna 2015. održana su predavanja drugog dana TPS-a u Đakovu. Misao vodilja predavanja bila je zajedništvo.

„Posvećeni život i franjevačko zajedništvo u individualiziranom društvu“

Prvo predavanje s naslovom „Posvećeni život i franjevačko zajedništvo u individualiziranom društvu“ održao je prof. dr. sc. Ante Vučković OFM,

predavač na KBF-u u Splitu. U uvodnom dijelu predavanja pojasnio je kako je sredinom 18.st. u Francuskoj uveden pojam „individu“ kao zamjena za egoizam. „Individualizam naglašava vrijednost osobnosti pred zajednicom.“ On osobnu slobodu stavlja ispred društva. Profesor Vučković naglasio je kako je filozofija umijeće življenja te želi oblikovati konkretni život pojedinca. Filozofiju se shvaća kao borbu sa strastima i kao svojevrsne duhovne vježbe. Primjerice, stoici kažu kako nesreća dolazi iz želje za dobrima koja se ne mogu postići, a filozofija pak uči čovjeka težiti samo za onim što može ostvariti. To nije lako postići i zbog toga je potrebna vježba, cilj je stvoriti navike, kako nutarnje tako i izvanjske. Stoga, filozofija postaje svjesno i slobodno vježbanje života.

U daljnjem predavanju predavač je protumačio kako Epikur tvrdi kako bi naš jedini trud trebao biti iscjeljenje. Za zdravlje duše Epikur navodi Tetrafarmakos koji veli kako se Boga ne treba bojati, pred smrću ne treba stajati sa strahom, dobro je lako ostvariti, zlo je lako podnijeti. Epikurejci traže opuštenost duša, oni se oslanjaju na sintagmu Carpe diem i time želi reći da će sve što se danas ne uhvati, pobjeći. Epikurejcima su radost i prijateljstvo vježbe duha, a ispit savjesti rođen je unutar njihove i stoičke filozofije. Fra Ante potom je progovorio o postmodernom stanju kao utjecajniju osobu navodi Foucalta koji govori o tehnologijskom sebstvu. U tom kontekstu etika se pretvara u estetiku te je ona sada pitanje ponašanja pojedinca, a ne prihvaćanja nekih već zadanih pravila. „Etika se brine da postojeći odnosi moći ne postanu odnosi vladavine.“

Izlagač potom donosi paralelni prikaz odnosa morala i umijeća življenja, a potom spominje kako se sveti Franjo pojavljuje kada Crkva gubi dodir s velikim brojem vjernika. On traži osobni odnos s Kristom, duboku i osobnu molitvu, otkriva stvorenje, a da pritom ne upada u idolatriju. Radi se o otkriću da Bog oblikuje ljudski život. Njegovaformavitaejest ne biti ni klerik, ni svećenik, ni redovnik jer time želi izaći iz društvene zaštite. Kad pak govori o obraćenju to za njega nije duhovno prosvjetljenje nego izbor forme društvenog života. Ta životna forma je da sebe smatra manjim bratom, a zajedničku životnu formu čine molitva, meditacija i misionarski duh. Karakteristika franjevačkog odnosa prema svijetu jest da uvijek čini prvi korak prema drugima i drugačijima.

„Uloga molitve i askeze za osobni i zajedničarski život Reda bosonogih karmelićana“

Drugo predavanje koje nosi naslov „Uloga molitve i askeze za osobni i zajedničarski život Reda bosonogih karmelićana“ održao je doc. dr. sc. Franjo Podgorelec, predstojnik teologije posvećenog života. Na samom početku kazao je kako može postojati molitva i askeza koja nije izgrađujuća. Karmelska duhovnost ide prema sjedinjenju u božanskoj intimnosti to sjedinjenje ne treba izmisliti nego ono već postoji. Bog je po biti prisutan u svim bićima, po milosti Božjoj u duši i po duhovnom iskustvu koje imaju smo pojedinci. Čitav karmelski nauk temelji se na tome da je Bog prisutan u duši. Stoga je i molitva osvješćenje da je Bog prisutan i u mojoj duši. Moja molitva nije drugo doli posvješćivanje Kristove nazočnosti u meni, a askeza nije ništa drugo nego li prihvaćanje onoga što nije dostojno Boga.

Otac Franjo napomenuo je da danas na Zapadu postoji veliki interes za meditaciju, ali ne strogo kršćansku. Promatra ju se kao lijek kojim se čovjek može riješiti stresa. No, po učenju Terezije Avilske, molitva može biti izgrađujuća tek ako je prisutan teologalni stav. Jednostavno rečeno, molitva je prijateljsko ophođenje, tj razgovor s Bogom. Problem je što su suvremene metode meditacije isključile teologalni i personalistički aspekt. Terezija poštuje narav osobe te prihvaća da netko duboko razmišlja, a netko ne, za vrijeme molitve. To je sporedno a bitno je da se ljubi. Potom je predavač rastumačio odnos teologije milosti i molitve, rekavši kako po molitvi otkrivamo darove koje smo dobili na krštenju. Molitva čovjeka postupno mijenja i dovodi do preobrazbe. U ovome je Terezija u suglasju s naučiteljem Crkve, Augustinom, koji tvrdi da su milost i molitva ne odvojivi.

U izlaganju su još istaknute srčanost i ustrajnost kao bitne odlike molitelja. To je prikazano na primjeru svete Terezije koja se 18 godina borila protiv određene slabosti te ju je to bacilo u malodušnost i zbog toga je odustala od meditacije na godinu dana. Uvidjevši važnost ustrajnosti u molitvi doživjela je promjenu. Iz toga se zaključuje da molitva mora biti srčana i ustrajna da bi bila plodonosna. „Od Boga nas ne smije odvojiti grijeh jer samo u Njegovoj blizini možemo biti bolji, treba ustrajati jer će Gospodin ustrajnog molitelja kad-tad dovesti u luku svjetlosti.“ Kvaliteta će biti plod kvantitete. Pred kraj predavanja govorio je o askezi istaknuvši kako ta tema nije popularna, ali je naveliko prisutna u raznim dijetama, a unutar kršćanstva fenomen Međugorja jest onaj koji ističe važnost posta i askeze. Predavanje je zaključeno govorom o askezi kao emocionalnoj inteligenciji što uključuje odsustvo gnjeva u najširem smislu te iste riječi.

Moderator prva dva predavanja i rasprave koja je uslijedila nakon predavanja bio je doc. dr. sc. Šimo Šokčević.

„Sentire cum Ecclesia“

Nakon rasprave i kratkog predaha održano je treće predavanje „Sentire cum Ecclesia“ Ignacija Loyole, a održao ga je prof. dr. sc. Marijan Steiner ID, predavač na Fakultetu Družbe Isusove. Predavač započinje govorom da utemeljitelja Družbe Isusove, svetog Ignacija zanima iskustvo i akcija, a ne ideja apostolata. Sažetak njegove duhovnosti i crkvenosti pronalazimo u knjižici duhovnih vježbi. On navodi da one trebaju biti prilagođene čovjeku i imaju svrhu ako nisu preteške. Smatrao je kako je u njegovo doba bilo malo ljudi sposobnih slijediti ih i zato se ne daju svima cjelovite. Tim vježbama predbacuje se da su previše individualističke jer potiču osobi susret s Bogom. Međutim, Ignacije potiče na svakodnevno sudjelovanje kod svete mise jer se u tome ostvaruje zajedništvo s Crkvom. Ipak, kod duhovnih vježbi Crkva nije na prvom mjestu. Profesor Steiner govorio je kako je čovjek stvoren da bi davao slavu Bogu. U tome vidimo riječi „sve na veću slavu Božju“. Postoje i Ignacijeva Pravila da osjećamo s Crkvom. U tim pravilima jako je naglašena ideja poslušnosti te se čak kaže da bi sve crkvene institucije uvijek trebalo hvaliti. Ali mi znamo, da bi to u današnjim okolnostima bilo na njezinu štetu. Pravila treba podijeliti u dvije skupine po nastanku, a po sadržaju tri. Prva je princip konkretnosti, potom princip napetosti, te konačno jedinstva.

U slijedećem dijelu izlaganja, govornik je prikazao odnos Ignacija s tada živućim papama. Prvi u tom nizu je papa Pavao III. s kojim Ignacije nije imao nikakvih teškoće jer mu je bio naklonjen te mu je usmeno potvrdio novi Red. Potom Julije III. također sklon Družbi koju je potvrdio bulom, zatim Marcel II. s kojim je bio u dobrim odnosima prije nego li je izabran za papu. Onaj s kojim je imao poteškoća u odnosima bio je papa Pavao IV. Predavanje je završeno riječima kako se Crkvu mora ljubiti u njezinoj ljudskosti, a ne samo božanstvenosti.

„Profetizam posvećenog života i važnost nade za suvremeni svijet. Iskustvo zajedništva sestara Franjevki od Bezgrješne“

Četvrto predavanje nosilo je naslov „Profetizam posvećenog života i važnost nade za suvremeni svijet. Iskustvo zajedništva sestara Franjevki od Bezgrješne“, a održala ga je prof. dr. sc. s. Valentina Mandarić sa zagrebačkog KBF-a. svoje izlaganje započela je govorom o krizi. Današnji čovjek živi dezorijentirano. Nema nešto čvrsto i jasno, a pored toga mladi čovjek pati i zbog toga što nije u stanju ustrajati. Oslanjajući se na Marovićevo razmišljanje, s. Valentina je kazala da redovništvo nastaje u Crkvi, ali ne da nešto radi nego da prije svega postoji. Kada se govori o krizi redovništva, obično se govori o nedostatnosti novih zvanja i visokoj dobi unutar redovničkih zajednica. To se problematizira jer se „gube“ ljudi koji bi vršili određenu službu. Potrebno je doći do razvijanja duha ljubavi prema onima koji su stariji. Ne smije biti odbačenosti i poniženosti kad se ostari. U krizi se treba osloboditi i od beznađa, a predavačica ukazuje da jako lijepe misli sv. Ivana Pavla II. vezane za spomenutu problematiku.

Papa emeritus Benedikt XVI. potiče osobe posvećenoga života da budu nositelji kršćanske nade, a jedina prava nada jest Bog. Posvećeni život je u svojoj biti duboko proročki, eshatološki. Današnja kriza pokazuje da u središte treba staviti drugoga, a Bog je isto drugi. „Misterij Boga i čovjeka je u biti jedan te isti misterij.“ Najvažnije jest učiniti sebe bližnjim. Da bi osoba uspjela i ostvarila se u posvećenom životu mora joj biti jasno zašto se uopće na njega odlučila. Profesorica je završila svoje predavanje svjedočanstvom o življenom udomiteljstvu unutar svoje zajednice, a poznato nam je da je to ono na što papa Franjo tako često poziva i potiče.

www.djkbf.unios.hr