DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil
Willaerts Augustin i djecakPromatrajući gotovo idiličan pejzaž slike ne bismo pogriješili da ga smjestimo na bilo koji dio obale Sredozemnoga mora, počevši od naše obale sve do Turske ili Gibraltara. Tek pobliže možemo saznati što slika prikazuje, ako bolje pogledamo glavne likove i njihovu sadržajnu pozadinu. No, za početak je dovoljno reći da slika nosi naslov „Sveti Augustin i dječak”.
 
Dok se njezin nastanak datira u godinu 1652., dotle ne postoji suglasje po pitanju, je li je naslikao poznati nizozemski slikar Adam ili njegov sin, također slikar Abraham Willaerts.
 
Plavo more s pjenastim valovima njiše tri lađe različite veličine i jedara. Kao da jedne odlaze od obale, a druge joj se približavaju. Iza lađa je prostrani horizont na kojem se more spaja s nebom prekrivenim bijelim oblacima. Na desnoj strani slike je kopno s uvalom. Na stjenovitom dijelu smješteni su crkva i nekoliko kuća sagrađeni od crvene cigle – mali gradić ili naselje. Svjetlozelena stabla dočaravaju vegetaciju na golome kamenu. Na krajnjoj desnoj strani naselje se nastavlja crvenim, lijepo ukrašenim mostom, koji povezuje dva dijela uvale. Vrlo prikladno mjesto za šetnju i razmišljanje.
 
Augustin i dječak
 
U prvom planu, koji zauzima desnu donju četvrtinu slike, gledamo dva naizgled kontrastna lika. Starac s bijelom bradom i turbanom na glavi stojeći gleda na maloga dječaka koji se igra u pijesku. Starac, sv. Augustin, odjeven je u bijelu haljinu s velikim crvenim, zlatom obrubljenim plaštem, koji mu prekriva gotovo cijelo tijelo i naznačuje njegovu biskupsku službu. Kad tome dodamo da je kao biskup djelovao u obalnome gradu Hiponu, koji se nalazio u blizini današnjega grada Annaba u Alžiru, onda postaje jasnije da slika prikazuje sjevernoafričku obalu Sredozemnoga mora, i da turban na Augustinovoj glavi ukazuje na način odijevanja tamošnjega nomadskog stanovništva.
 
Dječak sjedi ispred udubljene rupe u pijesku, a oko njega i u njegovoj ruci su školjke. Tipična scena djece na plaži sve do danas. Sv. Augustin i dječak se gledaju i živo gestikuliraju. I taj prizor bi bio prilično običan i svakodnevan, da nam ga dublje ne tumači jedna legenda (zapisana u Acta Sanctorum), koju je slikar imao pred očima. Ona otprilike kazuje sljedeće: Sv. Augustin, koji je inače bio genijalni teolog, upravo je pisao knjigu o Presvetome Trojstvu, i tako je jednom šetajući obalom, razmišljao kako tu najveću tajnu naše vjere razumjeti i objasniti. Tada je ugledao jednoga dječaka koji je školjkom zahvaćao morsku vodu i prelijevao je u rupu napravljenu u pijesku. Na Augustinov upit što radi, dječak je odgovorio: „Prelijevam more u ovu rupu.“ „Pa to nije moguće“, upozorio ga je Augustin, „more je previše veliko i duboko da bi stalo u tako malu rupicu“. „To isto ti radiš“, uzvratio mu je dječak: „Isto tako nije moguće da ti i najmanji dio tajne Presvetoga Trojstva objasniš u svojoj knjizi. I ono je previše veliko i duboko.“ U tom trenutku dječak je nestao, a Augustin je s olakšanjem shvatio poruku da Boga nikada ne može do kraja razumjeti ni obuhvatiti. 
 
Willaerts Augustin i djecak
 
Od zemlje do neba
 
U svjetlu te legende možemo bolje razumjeti i kretnje dvojice sugovornika. Dok Augustin desnom rukom na prsima drži knjigu (vjerojatno svoje djelo o Presvetome Trojstvu) dotle lijevom rukom pokazuje prema kopnu, koje može simbolizirati ograničeni ljudski prostor i mogućnosti. Dječak pak, u desnoj ruci drži školjku, a lijevom pokazuje u suprotnome smjeru – prema bezgraničnome horizontu mora i neba, kao simbolu Boga kojega čovjek nikada ne može do kraja shvatiti. S obzirom da je na ovoj slici dječak naslikan gol, on može simbolizirati i anđela, po kojemu je Bog sam nadahnuo sv. Augustina.
 
Premda sv. Augustin nije otkrio tajnu Presvetoga Trojstva, o njemu je duboko vjernički razmišljao i napisao jedne od najljepših misli, koje mi sve do danas rado čitamo i meditiramo. Augustin nam je svojim dubokim razmišljanjima pokazao koliko je Bog velik i nama ljudima neshvatljiv. Taj veliki teolog se nije zbog svoje nemoći da shvati Boga, od Boga okrenuo ili ga odbacio, nego je ponizno u vjeri prihvatio Boga kao onoga koji je veći od njegove pameti i od svakoga čovjeka. Nije Augustin zamišljao samo Boga kao neko daleko neshvatljivo biće koje upravlja svijetom. Presveto Trojstvo nije samo neka ideja koju su kršćani izmislili, ili neka nerazumljiva stvarnost koja je beznačajna za naš život. Augustin je u vjeri znao da se taj veliki i neizmjerni Bog sam čovjeku prvi objavio i otkrio. 
 
Bog nam se objavio vrlo konkretno, onako kako mi ljudi možemo shvatiti: u svome Sinu Isusu Kristu, koji je živio među ljudima prije dvije tisuće godina. Isus Krist nam je govorio o svome nebeskome Ocu koji ga je poslao, i o Duhu Svetomu, kojega nam je ostavio kao snagu na našemu životnome putu. Ta Trojica – Otac, Sin i Duh Sveti – u sebi su jedan Bog i čine jedinstvo u međusobnoj ljubavi. Isus Krist nam je pokazao da taj trojstveni Bog jednakom ljubavlju ljubi nas ljude dotle, da se u njemu, svome Sinu, žrtvovao za naše spasenje. Kao ljudi nikada nećemo potpuno shvatiti Boga kakav je u sebi. Ali o njemu znamo nešto što je za nas puno važnije: da nas Bog ljubi i da nas poziva u zajedništvo svoga trojstvenoga života. Presveto Trojstvo nije samo najveća tajna naše vjere, nego i najveća naša utjeha i sigurnost.
 
S. Valerija Kovač