DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil
2015 12 Godina milosrdjaPapa Franjo će 8. prosinca otvoriti izvanrednu Godinu božanskoga milosrđa pod geslom „Misericordes sicut Pater“. To se događa liturgijski u vrijeme došašća, kada na poseban način molimo i očekujemo Gospodinov ponovni dolazak u slavi. Ne molimo za dolazak bilo kakvoga boga, nego Boga koji nam je u svome Sinu Isusu Kristu objavio svoje milosrdno lice i u čiji se milosrdni susret nadamo.
 
Često, po našim ljudskim mjerilima, biti milosrdan i blag poima se kao slabost i nesposobnost nametnuti se drugima. Stoga to nije poželjno ponašanje. Dobroga i milosrdnoga čovjeka, onoga koji s drugima suosjeća i oprašta im, redovito iskoristimo za svoju dobrobit, ali mu nismo zahvalni za njegovu velikodušnost kao takvu niti nam je stalo do njega samoga. Svojim ponašanjem prema njemu nećemo odviše biti pažljivi, jer ionako znamo, da će nam oprostiti što god učinili i kako god se ponašali. Znamo već unaprijed da ćemo s njim lako "izići na kraj" i da će on uvijek popupstiti. Njegovu velikodušnost prema drugima smatramo toliko samorazumljivom, da se čudimo kada najednom više tako ne postupa. Ni mnoge religije, vjerojatno i na temelju ljudskoga iskustva, ne poznaju milosrdnoga boga, nego onoga moćnoga i srditoga, kojega čovjek svojom žrtvom treba tek umilostiviti.
 
Biblija nam pripovijeda da je milosrđe jedno od najvažnijih Božjih svojstava. Bog je milosrdan prema nama upravo jer je Bog i njegovo je milosrđe doista božansko. Ono nije plod njegove slabosti ili potrebe, nego njegove svemogućnosti. Cijela povijest čovjeka i čovječanstva s Bogom, ono što nazivamo povijest spasenja, zapravo je označena Božjim milosrđem prema čovjeku, koji griješi, koji je Bogu nevjeran, koji se odvraća od Boga, koji druge izdaje, iskorištava, čini im zlo. Bez Božjega milosrđa čovjek ne bi mogao živjeti; milosrđe mu je potrebno kao dah života.
 
Vrhunac svoga milosrđa Bog nam očituje u slanju svoga Sina. Isus kaže: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca.“ (Iv 14,10) Sin je vidljivo lice Očeva milosrđa. On poručuje: po meni možete vidjeti kakav je moj Otac. Isus objavljuje i ostvaruje Očevo milosrđe u čitavome svome životu. Sve što čini, čini iz suosjećanja s ljudima, njihovim potrebama, ranama, bolestima, grijesima, izgubljenostima, promašajima te ih ozdravlja, usmjerava, prosvjetljuje, tješi, oprašta grijehe, žrtvuje se za njih i naviješta im radosnu vijest o Bogu koji se ljudima uvijek iznova smiluje i raduje.
 
Jedan od najljepših Isusovih navještaja Božjega milosrđa je zasigurno prispodoba o izgubljenome sinu, koja bi se puno prikladnije mogla nazvati prispodobom o milosrdnom ocu, jer je otac glavni subjekt njezina događanja. Isus nam na konkretnoj situaciji života pokazuje što znači da je njegov Otac nebeski milosrdan prema nama. Time nam poručuje i što traži od nas, kada nas poziva da ga nasljedujemo: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.“ (Lk 6,36) Zato ćemo se u sljedećim trenucima usredotočiti na lik oca, koji svojom dobrotom i smilovanjem spašava obojicu svojih sinova, i po njemu otkriti crte milosrdnoga Boga.
 
1. Otac mlađemu sinu bez ikakvoga protivljenja daje dio njegove baštine. Otac ne zadržava sina kod kuće na silu, ne prisiljava ga da ostane, iako možda sluti da donosi nepromišljenu odluku, koja će ga koštati. No, otac poštuje slobodu svoga sina, slobodu da se oslobodi od njega i od obitelji, slobodu da živi kako hoće. Tako Bog postupa s nama. Stvorio nas je s darom slobode, prihvaćajući rizik da se upravo po toj darovanoj slobodi možemo okrenuti od njega.
 
2. I kad je mlađi sin otišao, očev dom napustio, otac ne zatvara vrata svoje kuće, ne donosi uvrijeđen odluku da ga više neće primiti natrag; ne govori da je otpali sin „mrtav za njega“; ne smišlja kako će mu očitati „lekciju“ i kako će ga kazniti ako se vrati. Otac nije zatvorio svoju kuću za otpaloga sina. Iz prispodobe se dade naslutiti da je otac izlazio iz kuće, i pogledom u daljinu nadao se i želio sinov povratak. Jer dok je sin bio još daleko otac ga je ugledao. U tom trenutku nije odlučio pobjedonosno čekati pred vratima kuće da se taj jadnik dovuče do njega, nego čini nezamisliv prvi korak, korak koji može učiniti samo milosrdni otac. Otac ostaje otac, i onda kada sin ne želi više biti sin, i ponovno ga prihvaća, jer je otac.
 
3. Isus vrlo detaljno opisuje očevo ponašanje: ugleda sina, ganu se, potrča prema njemu u susret, pade mu oko vrata i izljubi ga. Otac ne čeka dok mu sin zatraži oproštenje, nego ga od radosti nestrpljivo prekida njegovo pripremljeno kajanje. Nije mu važno što je učinio i zašto. Važno mu je da se vratio i samo to je bitno, sve ostalo otac ne želi uopće čuti. Umjesto da ga kazni, da ga degradira na mjesto sluge, on ga još i nagrađuje. Naređuje slugama da mu donesu najljepšu odjeću, da mu stave prsten i obuju sandale – sve su to simboli dostojanstva, po kojima otac pokazuje da je sin, kao i prije, jednakopravni član obitelji i da mu ponovno vraća njegovo sinovsko mjesto. Otac ne računa, ne traži nadoknadu, traži samo jedno, a to je sinovljev povratak. Bog kao milosrdni otac je vjeran svojim obećanjima i onda kada čovjek nije. On ostaje otac i onda kada čovjek više ne želi biti njegov sin. Milosrdni Bog čovjeku prvi ide u susret, a od njega ne traži više doli obraćenja, želje za povratkom u njegovu kuću.
 
4. Otac izlazi u susret i starijem sinu, koji se na drugačiji način izgubio iz očeve ljubavi. Stariji sin ne želi da je otac milosrdan, nego pravedan, da postupa prema mlađemu bratu kako traži zakon pravednosti. Otac, kad je čuo da stariji sin ne želi ući u kuću na slavlje, sada zbog njega izlazi iz kuće te ga poziva unutra. Ne želi da mu se sada on izgubi. Želi razumjeti njegove razloge, ali mu otkriva i veličinu svoje milosrdne ljubavi, u kojoj ima mjesta za obojicu sinova. Time što oprašta mlađemu sinu ne znači da je nešto od svoje očinske ljubavi oduzeo starijemu. Otac nagovara starijega sina da izgubljenoga brata prihvati natrag kao brata, ne uskraćujući mu ništa od jednakopravnoga obiteljskoga zajedništva. Jer ako brata ponovno prizna kao brata, stariji sin neće ništa izgubiti od svoje baštine i očeve ljubavi. I Božja ljubav prema nama ljudima je neizmjerna; ona dijeljenjem ne postaje manja, nego se umnožava. Bog ljubi svakoga pojedinog čovjeka kao da je jedini, bez da su drugi uskraćeni bogatstva njegove ljubavi.
 
5. Temeljni ton očeva ponašanja prema obojici sinova je milosrđe. No, slavlje koje je priredio otkriva i drugu očevu crtu, a to je radost. Otac oprašta radosno i raduje se zbog dobra koje je učinio sinovima. Otac ne nabraja sva svoja dobročinstva, da bi bolje istaknuo svoju velikodušnost: kako ga je mlađi sin ponizio i kako je morao sebe nadići da bi oprostio; kako se kao poglavar obitelji odrekao primjene prava pravednosti; kako mlađega sina sada ne kažnjava, nego ga čak i nagrađuje; kako je starijega morao udobrovoljavati, itd. Otac se žrtvuje, ali ne žali zbog toga. On se u svemu i unatoč svemu jednostavno samo raduje da su sinovi zajedno s njime. I Bog se raduje obraćenju svakoga čovjeka, iako je za njega u svome Sinu prinio nezamislivu žrtvu. Božje milosrđe i radost idu zajedno, jer oboje proizlazi iz njegove neproračunate i neizmjerne ljubavi prema nama ljudima.
 
S. Valerija Kovač