DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil
Bozic jasliceEvanđelja nam pripovijedaju o nespektakularnom i vrlo skromnom rođenju Isusa Krista. Nikakvi vanjski znakovi kakve bismo očekivali nisu pokazivali da se rodio Bog. Roditelji nesigurni i trenutno bez doma, selo na rubu civilizacije, štala umjesto lijepe kuće, jasle umjesto kolijevke, čestitari naporni radnici na pašnjacima umjesto židovskih crkvenih i državnih uglednika.
 
Da se Isus danas rodio u takvim uvjetima, sažalijevali bismo ga i pozvali socijalnu skrb da ga zaštite, zbog nedovoljnih uvjeta za život, zbog nedostatka higijenskoga minimuma za zdravi razvoj, zbog nesređene obiteljske situacije ili čak neodgovornih roditelja.
 
Bog među ljudima bira put skromnosti, neznatnosti i siromaštva. Spušta se na razinu nas ljudi. Poput odraslih koji se sagibaju kada se žele igrati ili razgovarati s djecom da bi s njima bili na istoj razini. Sagibaju se i čine se malenima, da bi djecu učinili većima. Tako Bog čini s nama. Bog, svemoguć i uzvišen, koji nadilazi naše ljudske kategorije. No, upravo jer je tako svemoguć i slobodan, on pred nama pada na koljena, spušta se na našu razinu, dolazi k nama tamo gdje se mi nalazimo. Živi život iz naše perspektive. „Naći ćete dijete, povijeno, gdje leži u jaslama”, kaže evanđelist Luka. Božansko dijete Isusa ne prepoznajemo po bogatstvu, zlatu, uzvišenosti, raskošnoj vili, bogatoj obitelji ili uglednome porijeklu, nego po povojima i jaslama, po životinjama u štali, po siromašnim roditeljima. Ono što mi danas doživljavamo pomalo romantično, bila je gruba stvarnost Isusova rođenja.
 
No, upravo je na taj način Bog postao nama blizu, zapravo nam nikada nije bio bliži. Ne dolazi kao nadmoćni junak, nego kao dijete poput nas. Bog nas, koji ga često tražimo u izvanrednim događajima i doživljajima, poučava time što nas vraća u običan svakodnevan život i kazuje nam da ga tu možemo naći. Njega neobičnoga otkrivamo u običnome, jednostavnome, rubnome. 
 
Bog radi nas pada na koljena. Ne gleda na nas s visoka, nego nas susreće na našoj razini, kao čovjek čovjeka. Zar to upravo nije ispod njegove razine, njegova dostojanstva? Tako bismo pomislili da se to isto od nas traži. Bog ulazi u našu životnu situaciju i sam je živi. On ide do štale, da bi tako došao do nas, naše svakodnevne egzistencije. Ne čini to iz slabosti, nego iz jakosti. Biti hotimično slab i siromašan može biti samo onaj koji je jak i bogat, a to je samo Bog. On je bogat ljubavlju, koja ga je vodila do pada na koljena pred ljudima i svijetom.
 
Time nam je Bog u svome sinu Isusu pokazao put našega životnoga hoda. Božić nije samo lijepa romantizirana idila, nego poziv i zadatak. I mi ćemo ostati njegovi učenici samo ako se otvorimo svijetu izvan naših zaštićenih života. Ne možemo ostati iza zatvorenih vrata svoje vjere. Ako se ogradimo i osiguramo od svijeta, iz straha da ne zamažemo ruke i odjeću, više nećemo doći do štale, u kojoj se Bog rodio. „Tko ne ide u štalu, propustit će Božje postajanje čovjekom.“ (F. Kamphaus) Kristovi učenici su pozvani ići u svijet i u njemu svjedočiti, ne samo riječju nego i ponajviše životom. Ne smijemo se odreći „mirisa štale“ i bježati od svijeta, nego biti usred svijeta. (F. Kamphaus)
 
Od kada je Bog postao čovjekom, više ne možemo doći k njemu bez drugih ljudi. Drugi su naš put prema Bogu. Da bismo k njima došli, moramo se spustiti na koljena, na njihovu razinu. Samo tako ćemo ih istinski susresti, samo tako ćemo u njima susresti samoga Boga. Nije to lagan ni udoban put. Ići u svijet znači izložiti se nepoznatome, odreći se svoje sigurnosti i udobnosti, napustiti zatvorenost i privilegiranost svoga prostora vjere i dopustiti drugima da nas dotaknu, uzdrmaju, probude. I mi smo pozvani padati na koljena pred svakim drugim čovjekom. To će u konačnici biti mjerilo našega života na kraju, kada će nam Krist reći: Što god ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili. Ili: Što god niste učinili jednome od moje najmanje braće, niste ni meni učinili. 
 
 
Gospodine Isuse
nauči me gledati tvojim očima 
i slijediti tvoj hod među ljudima.
Nauči me materijalnoj nenavezanosti 
da znam živjeti u skromnosti i zahvalnosti,
znajući da mnogi drugi oskudijevaju.
 
Nauči me jednostavnosti pastira
i poniznosti mudraca
da te mogu prepoznati kao dijete u jaslama
na rubovima našega društva
u svima čiji se glas ne čuje,
u siromašnima i iskorištavanima,
u osamljenima i ostavljenima,
u onima koji žeđaju za blizinom čovjeka i Boga.
 
Nauči me osjetljivosti za potrebe drugih
i hrabroj velikodušnosti 
da tvoju ljubav svjedočim u djelima milosrđa
prema onima kojima je potrebna
materijalna ili duhovna pomoć.
 
Neka me tvoje rođenje u jaslama 
uči padati na koljena 
pred tobom i pred braćom ljudima. Amen.
 
S. Valerija Kovač