DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil
ElGreco Martin prosjak detaljTri monumentalna lika čine jednu tijesnu cjelinu, tako da ih je vizualno teško odvojiti: jahač na veliku, bijelu konju i uz njih prislonjen polugol mladić. Jahačeva gesta s mačem i veliki zeleni plašt nedvosmisleno upućuju na temu slike: „Sveti Martin i prosjak“, koju je naslikao El Greco na kraju 16. stoljeća, a danas se čuva u washingtonskoj Nacionalnoj galeriji umjetnosti.  
 
Premda je ovaj ikonografski motiv bio poznat davno prije El Greca, ovaj izvanredni slikar dao mu je svoju posebnu interpretaciju.
 
Prisjetimo se najprije ukratko Martinova života. Živio je u 4. stoljeću te je na očev zahtjev mlad stupio u rimsku carsku vojsku u Galiji. Kasnije se krstio i napustio vojnu službu te postao poznati biskup u Toursu. No, svjetski poznat postao je po jednome neobičnom susretu. Dok je još bio rimski vojnik, na gradskim vratima francuskoga grada Amiensa susreo je ozebla prosjaka. Martin, jašeći na svome konju, uzeo je svoj mač, razrezao svoj vojnički plašt kojim je bio ogrnut te polovicu, koja je bila u njegovu osobnome vlasništvu, darovao siromahu. U snu mu se potom objavio Isus, zaogrnut upravo tom polovicom plašta, poručujući mu da je to što je učinio siromahu učinio njemu samomu.
 
Poziv na poniznost
 
Odmah uočavamo da El Greco Martina ne prikazuje ni u odjeći rimskoga vojnika niti u tadašnjem okružju grada Amiensa. Svetac je odjeven je u odjeću vojnika slikareva vremena: u oklop ukrašen zlatom s visokim bijelim ovratnikom. I grad naznačen ispod nogu konja španjolski je Toledo –  u kojem je El Greco živio i djelovao. Dok desnom rukom Martin zamahuje mačem, lijevom steže uzda zaustavljajući konja, koji je još u pokretu. Glavu i gornji dio tijela je okrenuo siromahu i gleda ga ravno u oči. 
 
Ni  siromah nije prikazan kako bismo očekivali: promrznut, iscrpljen i pognuti starac, koji moli Martina za pomoć. Goli siromah je mlad, stoji uspravno i tijesno uz Martina i konja tako da među njima nema nikakve distance. Umjesto odbojnosti, Martin mu dopušta blizinu s njime. Siromahove uspravne i mišićave noge su u paralelnom položaju sa zadnjim nogama konja, što pojačava njegovo stabilno stajanje na tlu. Tek zavoj na desnoj nozi upućuje na njegovu ranjenost. Nema na slici očekivanoga odnosa između dvojice protagonista koji bi potvrđivao njihov položaj. Umjesto uspravna i ponosna konjanika Martina i pognuta siromaha, na slici je odnos obrnut: siromah stoji uspravno, a Martin sagnut prema njemu. 
 
Jedino što ih na izvanjski način razlikuje jest odjeća, koja ima dublje značenje od same tkanine. Biti odjeven, k tomu otmjeno, znači biti imućan, zaštićen, imati osigurane životne uvjete. Biti bez odjeće pak upućuje na neimaštinu, golotinju, nezaštićenost, nesigurnost, upućenost na drugoga. Kontrast nije mogao biti veći: potpuno goli siromah i „do grla“ odjeven i zakopčan vojnik.
 
Svi smo jednakoga dostojanstva
 
S druge strane, zamjetljiva je među njima velika fizička sličnost: obojica su mišićavi, mladi i blagih crta lica. Upućuje to na dublju spoznaju da među njima postoji jednakost koja je važnija od dodanih izvanjskih razlika. Sličnost (po)kazuje da imaju jednako dostojanstvo, koje ne ovisi o tome što i koliko posjeduju. Jednaki su upravo po tome što su ljudska bića koja je Bog stvorio na svoju sliku. Nije Martin po svome imetku vredniji od siromaha. Čini se čak da vrijedi obrnuto: da je siromah važniji od Martina, jer je potrebniji. Na to upućuje i posebna izduženost siromahova lika, jer je El Greco obično likove iz nebeske stvarnosti (Presveto Trojstvo, Mariju, svece, anđele) prikazivao u izduženoj, vizionarskoj formi. Siromah u neprirodno izduženim proporcijama ovdje je već znak Isusa Krista, koji se objavio Martinu, a i nama ostavio isti zadatak: „Što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40).
 
El Greco San Martn y el mendigo
 
Darivanje sebe sama
 
Daljim pozornim gledanjem uočavamo da odjeća Martina i siromaha ne samo razdvaja, nego ih i povezuje. Upravo ono izvanjsko što ih razdvaja na kraju ih povezuje. Tu funkciju preuzima Martinov vojnički plašt: prebačen preko konja, obavio je obojicu. Iako Martinov vojnički oklop sugerira zatvorenost, taj plemeniti vojnik nije se zatvorio prema potrebnima. Njegova važnost i položaj ne uzdižu ga nad drugima, onima slabijima i siromašnijima. Martin se na konju ne uspravlja da bi se još više nadmetao nad siromahom. Naprotiv, svoj dobrostojeći položaj koristi za gestu solidarnosti, sagibajući se s konja i darujući siromahu ono njemu najvrednije – polovicu plašta kojim je raspolagao (druga je bila u vlasništvu carske vojske). Poruka je jasna: nije bogatstvo razlog uzdizanja, nego prigoda i zapovijed savjesti za zajedništvo, bliskost i solidarnost s onima koji nemaju za život. Još više, nije samo djelo milosrđa dati od svojega viška, nego darovati ono što je nama samima potrebno, i to onome koji ima još manje od nas. To je savršeniji način nasljedovanja Isusova poziva da ne zaobilazimo one koji su danas na razne načine siromašni.
 
Vraćanje u život
 
Još jednu posebnost uočavamo na El Grecovoj slici. Umjesto uobičajene crvene boje plašta, slikar se odlučuje za intenzivnu zelenu boju, koja ima značenje života, nade, smirenosti. Time dočarava da je Martin dao više od polovice plašta. Siromahu je vratio život i ojačao nadu u dobrotu ljudi koji ne okreću glavu od potrebnih.
 
El Greco je prizor Martina i siromaha smjestio u svoje 16. stoljeće, iskazavši time da čin solidarnosti toga sveca vrijedi kao plemeniti uzor za sva vremena. Vrijedi i za nas danas, posebice u ovoj Godini milosrđa kada nas papa Franjo poziva da prema drugima budemo milosrdni kao što je Bog milosrdan prema nama.
 
s. Valerija Kovač