DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil

Botticelli PietaEvanđelja tek kratko govore o Mariji i njezinoj supatnji sa Sinom Isusom. Nasuprot tome, pučka pobožnost dala je Marijinoj ulozi u događanju Isusove muke i smrti veliku pozornost: u pobožnostima kao što su križni put, „Gospin plač“, „Sedam žalosti BDM“, u pjesmi „Stala plačuć tužna mati“… I likovni umjetnici često u središte događanja Isusove muke i smrti stavljaju njegovu majku Mariju, pa su tako nastali pravi ikonografski tipovi prikazivanja Marije: Gospa žalosna, Pietà, Oplakivanje Krista.

Pred nama je poznata slika „Oplakivanje mrtvoga Krista“ (oko 1495. godine), koju je slavni renesansni slikar Sandro Botticelli najvjerojatnije naslikao za firentinsku crkvu sv. Pavla, a ona se danas nalazi u Münchenu (Alte Pinakothek).

Prizor se odvija ispred kamenoga groba, koji je pripremljen za ukop Isusova mrtvoga tijela. Isusova muka i smrt ovdje je ispričana iz perspektive njegove Majke i njezinih doživljaja, a oslanja se tek široko na svjedočanstva evanđelja. Jedino što evanđelja donose o Marijinoj boli jest prizor Marije koja stoji pod Sinovljevim križem okružena Ivanom i drugim ženama (usp. Iv 19,25-27) i Šimunovo proroštvo o maču koji će joj probosti srce, u trenutku prikazanja Isusa u hramu Ocu nebeskome (Lk 2,35), čime zapravo zaokružuju Isusov život od početka do kraja, koji će Marija s njime proživjeti i pretrpjeti. Ovdje se slikar više oslonio na prizor i likove, koji su stajali pod Isusovim križem, „premještajući“ ih pred otvoreni grob i dodajući nove likove, od kojih dvojica povijesno ne odgovaraju vremenu Isusove smrti, ali su očito važni za slikarovo vrijeme.

Bol majke

U središtu slike stoji Marija u crvenoj haljini (bolja ljubavi) i potpuno zaogrnuta crnim plaštem (boja žalosti). Na koljenima drži mrtvo, mlohavo Isusovo tijelo tako da mu s jedne strane vise noge, a s druge glava. Svoju desnu ruku prebacila preko Isusova tijela više od slabosti, nego od snage da ga drži. Marija je nagnuta unazad. Pridržava je jednom rukom ljubljeni učenik Ivan, kojemu je Isus s križa povjerio brigu za svoju Majku. Drugom rukom Ivan drži Isusovo tijelo da ne sklizne s Marijina krila. Marija zatvorenih očiju kao da se od nemoći boli prepušta Ivanu da upravo u tome teškome trenutku bude uza nju. Još su druge tri žene oko Isusa. Jedna mu nježno, objeručke drži glavu i ljubi njegovo mrtvo lice, prislanjajući ga uz svoje. Druga (redovito „prepoznata“ kao Marija Magdalena) uz njega kleči s druge strane, nježno držeći mu stopala s vidljivim ranama, zaogrnuta prozirnim velom. Jedino treća žena, ona iza Majke Božje, gleda otvorenim očima, ali istodobno prestrašena od žalosti, svojim plaštem skriva pola svoga lica. Drugu ruku kao da želi staviti na Marijino rame i time joj pružiti sućut u njezinoj boli za svojim Sinom.

Dva „trokuta“ sućuti

I kompozicijski Marija, zajedno s Ivanom, koji je drži, čini središnju vertikalu slike, koju, poput luka, „presijeca“ Isusovo mrtvo tijelo. Dvije žene koje kleče s jedne i s druge strane Isusova tijela pojačavaju važnost središnjih likova i zajedno s njima čine simetričan trokut.

Ostali likovi sudjeluju u trenutku Marijine žalosti za svojim Sinom, kao što im pokazuju tijela nagnuta prema Mariji i Isusu, ali ipak djeluju i pomalo odmaknuti od događaja. Riječ je o tri sveca, od kojih dvojica vremenski ne odgovaraju povijesnome trenutku Isusove muke i smrti, a koja je Botticelli vjerojatno naslikao iz motiva vjerskoga života svoga vremena i važnosti za crkvu za koju je slika bila naručena. S lijeve strane je sv. Jeronim, pustinjački odjeven u obični crveni

plašt, s kamenom u ruci i tipičnom gestom udaranja u prsa kao znaka pokore. Do njega je sv. Pavao (kome je crkva za koju je Botticelli slikao bila posvećena) s mačem u ruci kao svojim tipičnim atributom. U sasvim desnom kutu je očit lik sv. Petra, koji ne potječe iz trenutka Isusove muke i smrti, nego iz kasnijega vremena: s ključem u lijevoj ruci, dok mu je desna uzdignuta, možda na gestu poučavanja i propovijedanja. Prisutnost ovih svetaca i njihova gestikulacija pojačavaju intenzitet emotivne i vjerničke pogođenosti središnjih likova Marije, Ivana i žena, premda sami sveci djeluju puno odmjerenijih doživljaja.

Botticelli Pieta

Poziv na pokoru

Slika djeluje vrlo dramatično. U njoj se ne prepoznaje ona tipična lepršavost, smirenost i profinjena usklađenost, kojima se odlikuju druga, rana, poglavito nereligiozna Botticellijeva djela. Kaže se da je kasni Botticelli bio snažno pod utjecajem svoga suvremenika Girolama Savonarole, tada žestokoga propovjednika pokore i kritičara vjerskoga života u Firenci, pa se ta snaga i odlučnost odražava i u njegovim slikama vjerske tematike iz toga doba. No i bez toga utjecaja, na ovoj je slici dramatičnost, intenzivirana jakim kontrastnim bojama i gestikulacijom likova, sasvim prikladna zbog samoga motiva koji Botticelli prikazuje: oplakivanja mrtvoga Krista.

Svjetlo uskrsnuća

Možda je Botticelli pod utjecajem Savonarole odabrao motiv oplakivanja mrtvoga Krista kao poziv na oplakivanje vlastita života i na obraćenje, upućen ljudima svoga vremena iz svih društvenih i crkvenih slojeva. Ali poruka ove slike čini se još pozitivnijom i univerzalnijom. Unatoč svoj dramatici, slika ne završava u kaosu ili tragediji. Likovi su pogođeni Isusovom smrću, ali ne i očajni. Među njima ipak vlada određena smirenost koja prelazi u tišinu, u predanje, u blaženo su-umiranje s Kristom. Marija kao da pada u nesvijest zbog boli za Sinom, ali istovremeno kao da joj je lice u blaženome miru. Oplakivanje mrtvoga Krista naslikano je u svjetlu njegova uskrsnuća. Likovi koje spominjeIvanovo evanđelje, a koji su bili pod Isusovim križem, okupljeni su oko njega u tihoj nadi da će se obistiniti njegovo obećanje da će pobijediti grijeh i smrt i da će ga ponovno vidjeti. Naslikani pak sveci svaki su na svoj način bili gorljivi svjedoci susreta s Uskrslim Isusom i navjestitelji njegova uskrsnuća: grešnik Petar, koji ga je na kraju slijedio po smrti na križu i preuzeo vodstvo njegove Crkve; zadrti Pavao, kojega je kasnije potpuno obuzela snaga Krista uskrsloga; ugledni Jeronim, koji se iz ljubavi prema Kristu odlučio za pustinjački život u njegovoj domovini.

S. Valerija Kovač