DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil

m03Poznato nam je da priroda govori o Bogu. Starozavjetni mudrac već zna da ljepota prirode upućuje na veličinu svoga Stvoritelja, a Pavao također kaže da se po stvorenome svijetu može zaključiti na onoga koji ga je stvorio. Jedan od takvih prirodnih „indikatora“ Boga je zasigurno more.

More evocira različita simbolička značenja. Uzburkano, silovito i tmurno more simbol je neukrotive snage prirode ili drugih nepoznatih sila koje sve ispred sebe „gutaju“ i ugrožavaju čovjekov život. Nama je pak u ljetnim danima bliža druga slika mora. Mirno ili tek malo valovito, beskrajno more na čijoj se plavoj površini reflektiraju zrake sunca,  u nama evocira divljenje, slobodu, neograničenost, sanjarenje…
 
More najviše fascinira svojim beskrajem i neizmjernošću. Na njegovu dalekom horizontu jednostavno se ne vidi gdje mu je kraj, nego kao da se odmah spaja s nebom, s drugom stvarnošću koja nema kraja. Kao da nas na svome horizontu odvlači u visine; kao da smo mislima i maštom već prešli u nebo… Nije čudo što more sa svojim bezgraničnim horizontom simbolizira Boga, neizmjernu i zadivljujuću stvarnost. Beskrajno more simbol je beskrajnoga Boga, koji istodobno obuhvaća i nadilazi sav stvoreni vidljivi svijet, ali i sve naše predodžbe, zamisli i želje. Poznata je legenda o svetome Augustinu, koje se začudio dječaku na morskoj obali kada je vidio kako on prelijeva more u jednu rupicu u pijesku, držeći da to nije moguće. Dječak mu je odgovorio istom logikom: da Augustin također poduzima nemoguće pothvate – pokušava svojim mislima i riječima izreći neizrecivo i obuhvatiti neobuhvatljivo Presveto Trojstvo. Čovjek pred veličinom Božjom još više vidi svoju malenost i ograničenost te mu ne preostaje ništa doli se Bogu samo s divljenjem pokloniti.
 
More je za mene simbol još jednog vida Božje beskrajnosti i bezgraničnosti. Psalam 139 na veličanstven način opisuje Božji odnos prema čovjeku, njegovo poznavanje čovjeka i ljubav prema njemu. „Jahve, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi.“ Kratko nakon toga psalmist u svojoj usporedbi dolazi do beskrajnoga horizonta mora: „Uzmem li krila zorina, pa se naselim moru na kraj, i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala.“ Božja briga za čovjeka je beskrajna, nema granica, ni zemljopisnih niti duhovnih. Ne  postoji mjesto na zemlji na kojem Bog čovjeka ne bi vidio i vodio ga. Pa čak i ako čovjek ode na najudaljenije rubove ovoga svijeta ili svoje duše, u svakoj situaciji Bog ga beskrajno ljubi, vodi ga i brine se za njega. Božja ljubav prema čovjeku je beskrajna poput mora, koje u našem pogledu u daljinu „završava u nebu“ ili se prostire u nama nedohvatljive dubine.
 
More – znak Božje beskrajnosti u samome sebi i prema nama ljudima. More – mjesto sanjarenja i divljenja. More – povod da se više uzdignemo Bogu i njegovu neizmjernome otajstvu.
 
Tekst: s. Valerija Kovač
Foto: s. Barbra Čavlina