DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil

viktorija3Svaki poziv kojega Gospodin upućuje onima koji ga slijede ima u sebi nešto posebno i jedinstveno, a kad kada i neprotumačivo našim prosudbama kojima prosuđujemo svoj svijet.

Poziv je toliko osoban i neizreciv našim rječnikom, tako da do kraja ostaje uvijek misterij koji se događa između Boga i čovjeka. Jedan takav Božji postupak i svoj odziv na Gospodinov put opisala je Viktorija, redovnica iz Družbe sestara franjevki od Bezgrješne.

"Zimsko ime"

Rođena sam u župi Borovica, koja je smještena dvadesetak kilometara od Vareša, malog rudarskog gradića u srcu Bosne. To je planinski kraj bogat rudama, izvorima pitke vode, šumom i ostalim prirodnim ljepotama. Ljudima je život u ovom kraju bio lijep ali i mukotrpan. Roditelji su mi dali ime Viktorija. Jednostavno su uzeli katolički kalendar i tražili ime. Nisu se mogli odlučiti te su pri kraju kalendara naišli na ovo ime i svidjelo im se. Djetinjstvo mi je u ovakvom lijepom prirodnom okruženju bilo prekrasno. Nismo živjeli u materijalnom izobilju, ali to nije utjecalo na ljepotu djetinje bezbrižnosti. U obitelji smo svaku večer molili zajedničku krunicu. Mi djeca, igrali bismo se u selu, ali čim bi navečer zazvonio Anđeoski pozdrav, žurili smo kući na obiteljsku molitvu. Uz odlazak na nedjeljnu i blagdansku misu, u mojoj obitelji bio je običaj ići na misu i na imendan. I danas se živo sjećam jednog svog imendana. Snijeg je jako padao i puhao je vjetar. Crkva je bila dosta daleko i trebalo je pješačiti. Svejedno smo išli na misu, ali ja nisam propustila mami prigovoriti što su mi dali "zimsko ime".

Nije baš bilo lako po svakakvom vremenu ići na misu i vjeronauk zbog udaljenosti, ali se to nikada nije dovodilo u pitanje. Bilo je lijepo, ali meni je kratko trajalo jer je dragi Bog odlučio da me iz ove ljepote odvede u ljepotu predanja koje je također mukotrpno, ali lijepo. O redovničkom pozivu nisam razmišljala, iako je u našoj župi već bilo i redovnika i redovnica, a i moja tetka je već bila redovnica. Nije mi nikada palo na pamet. Gledajući ljudski, dogodilo se slučajno. Ali kod Boga nema slučajnosti. bio je to prohladan i oblačan dan. Normalne vremenske prilike za naš kraj već na početku rujna. Šljive su već bile obrane. Moja mlađa sestra Ana, (sada s. Augustina u istoj Družbi) i ja uzele smo žute, plastične košarice u kojima smo inače nosile cvijeće na tijelovsku procesiju i pošle u šljivik tražiti šljiva koje su ostale neobrane. Šljivik se nalazio pored puta koji je vodio prema našoj kući. Dok smo tražile preostale šljive, putem je naišao naš župnik p. Ivan Šeb, DI. Ponudile smo mu šljiva, ali ne sjećam se je li uzeo koju šljivu. Produžio je svojim putem, a mi smo nastavile tražiti šljive.

Naša mati je od jutra sjedila za tkalačkim stanom tkajući platno za nošnju koju su nosile žene u našem selu. Toga dana, rano popodne, dok smo sestra i ja brale šljive, izišla je malo udahnuti čistoga zraka i "protegnuti" noge, a u to je naišao župnik pored naše kuće. Pozdravili su se i izmijenili par riječi. Župnik je spomenuo da ide k susjedi dogovoriti se o Nadinu odlasku u samostan, a onda se sjetio i mene pa materi rekao. "Ako hoće Vikica, može i ona."

Kad smo se sestra i ja vratile kući s košaricama punih šljiva, mati nam je ispričala o susretu sa župnikom i njegovom prijedlogu. Ja sam bila sretna i pristala. Mati je bila za to, ali kako je otac bio u Varešu na poslu, trebalo je čekati i njegov pristanak.

Skokovi sreće

Kad je otac došao s posla i čuo za novost pristao je, a ja sam od sreće skakala po kući. Trebala sam se javiti župniku što prije, a i ja sam jedva čekala da mu to kažem. Župnik mi je kratko rekao da se spremim i dao mi je adresu sestara Kćeri Božje ljubavi u Zagrebu. Dva tri dana prije polaska ponovo sam mu se javila i on mi tada reče da ne mogu u Zagreb, jer kod sestara nema mjesta, ali mogu u Šibenik. Pristala sam, jer meni je ionako bilo svejedno kamo ću ići. U Zagrebu, u kojemu su već bili neki iz mojega mjesta u samostanima ili u Šibenik koji mi je bio potpuno nepoznat i nikad prije ni ja ni moja sestra nismo čule za ovaj grad. Da ne bi zaboravile kako se zove grad u koji idem, jedna je pamtila prvi dio naziva grada "Šibe" a druga drugi dio "nik". Ni roditelji nisu imali ništa protiv ove promjene.

Put u "Šibe" i "nik"

Došlo je vrijeme odlaska i ja sam spakirala svoje stvari i pozdravila se sa svojima. Odlazak iz Borovice mi nije teško pao, jer nisam zapravo bila ni svjesna kamo to ja idem. Imala sam tek 11 godina. Znala sam samo da idem u samostan. I to je sve. Moji roditelji su mi pri polasku rekli ako se ne mognem priviknuti da se uvijek mogu vratiti kući. U Šibenik me pratio otac, a do Vareša smo morali pješačiti kojih dvadesetak kilometara, jer nije bilo prijevoza. Bilo mi je naporno toliko pješačiti, uz brdo i niz brdo, po kamenju i kad kada vrlo strmim dionicama puta. Otac je stavio moj kofer preko ramena i tako ga nosio sve do autobusne stanice u Varešu.

Kad smo došli u Vareš, nastavili smo autobusom do Sarajeva. Tu sam malo šetala po kolodvoru, ali bojažljivo gledajući da se ne izgubim. Tata mi je u Sarajevu kupio kovertu, na njih zalijepio poštanske markice i napisao adresu od kuće. Sve mi je pripremio kako bih, u slučaju da ne mogu izdržati, mogla napisati pismo da dođe po mene. Trebala san ga samo staviti u kovertu, ubaciti u poštanski sandučić i čekati tatin dolazak po mene. Preko Splita ujutro smo stigli u Šibenik. Otac se zadržao kratko u Šibeniku i vratio se u Borovicu. Tek kad je otišao postala sam svjesna da sam daleko od roditelja i rodnog kraja. Sve mi je bilo neobično i strano potpuno jedan novi svijet. Bilo je i riječi koje kao dijete nisam uopće mogla razumjeti, što mi je također zadavalo velikih poteškoća.

Uskoro je počela škola i krenula sam u peti razred. Pomalo sam se navikavala, ali bilo je teško. A tko se može i naviknuti u svijetu u kojem sam se našla. Drukčiji mentalitet, nema roditelja, a i život u gradu bio mi je neprihvatljiv. Da sam imala ikakvu mogućnost, odmah bih se vratila. A onda sam se u svojoj muci sjetila da postoji rješenje za to. Odlučila sam napisati tati pismo da dođe po mene i odvede me kući. Ali to sam morala napraviti u strogoj tajnosti da nitko ne vidi pa sam otišla na tavan samostana. Tu je rijetko tko zalazio. Napisala sam tati pismo navodeći svoje teškoće oko privikavanja i zamolila ga da dođe po mene što prije jer mi je teško i ne mogu više izdržati.

Kad sam napisala pismo, stavila sam ga u već adresiranu kovertu koju mi je otac dao u Sarajevu. Kako mi kandidatice nismo smjele slati poštu bez znanja i uvida magistre, a niti izlaziti u grad bez navedenog razloga, morala sam pismo dobro sakriti da mi ne bi slučajno pronašla. Stavila sam ga u školsku torbu u knjige i planirala ga ubaciti u sandučić na putu prema školi, usput. Tako nitko neće vidjeti ni znati. Već mi je bilo lakše, jer se ipak nazire kraj mojih muka. Kad tata dobije pismo, doći će po mene čim bude mogao i gotovo.

Sutradan ujutro na putu u školu zaboravila sam ubaciti pismo u sandučić, ali nisam bila zabrinuta. Mogu i kad se budem vraćala. Vraćajući se iz škole, opet sam zaboravila. ,,Nema brige," pričam u svojim mislima, ,,ima vremena i drugi dan". U mojim premišljanjima odlučila sam ipak potajno ,,izletiti" iz samostana i ubaciti pismo u sandučić, jer što ću čekati drugi dan i odlazak u školu. Što prije to bolje. Prevrtala sam u glavi kako bi bilo najbolje izvesti jer ne smijem reći magistri zašto izlazim. To znači moram riskirati i izaći iz samostana u grad bez dopuštenja. Ako izađem na glavni samostanski izlaz, velika je mogućnost da me netko vidi pa sam se sjetila da bi bilo najbolje izaći na vrata u vrtu. Mislila sam da bi to bilo najbolje nakon molitve.

Mi smo kandidatice molile samo krunicu, a sestre bi ostale dalje moliti časoslov i čitati duhovno štivo. Meni se činilo da je to idealno vrijeme. Kad izađem s krunice, sve su sestre još na molitvi a ja ću u to vrijeme izaći. Dok one izmole sve što trebaju moliti, ja ću se već vratiti.

Otišla sam po pismo i pošla u vrt, ali opet ne mogu! Sestre u vrtu mole. Nije mi drugo preostalo nego vratiti se u sobu i dobro sakriti pismo. Sobe su bile velike i imale su više kreveta. Kako nisu bili svi kreveti zauzeti, na jednome su bili složeni jorgani koje su sestre ručno izrađivale za ljude koji bi ih naručili. Meni se činilo kako je najbolje da pismo uvučem negdje između njih vjerujući da naručitelj neće skoro doći. Sakrivajući pismo, poslije ga ni sama nisam mogla više naći. Kao da je nestalo, a ja sam se sve više i više privikavala. Pismo je zauvijek nestalo i nikada nisam saznala je li itko ikada pronašao. U međuvremenu sam odustala od svoje namjere. Ono najgore je prošlo.

Redovnički život

Nakon šest godina, ušla sam u novicijat i na kraju novicijata položila prve redovničke zavjete. To je bio veliki događaj za cijelu moju obitelj i rodbinu. Došli su u Šibenik podijeliti sa mnom ovu veliku radost. Kod nas su žene tada nosile narodnu nošnju, pa su ljudima u Šibeniku bile zanimljive.

Nakon redovničkog oblačenja i polaganja prvih redovničkih zavjeta, radila sam nekoliko godina u našem vrtiću u Šibeniku, a potom krenula po župama. Najprije u Šibeniku u župi Gospe van Grada, zatim u Drnišu, pa Lišanima Ostrovačkim, a onda ponovo u Šibeniku u vrtiću. Poslije ove ,,turneje" po župama i vrtiću, odlazim u Zagreb na Katehetski institut. Nakon što sam 1990. diplomirala, vraćam se ponovo u župu Lišane Ostrovačke gdje sam doživjela početak Domovinskog rata. Nije prošlo ni godinu dana, kada sam zajedno sa župljanima morala napustiti mjesto zbog rata. Većina je izbjegla u Šibenik gdje su bili smješteni zajedno s drugim izbjeglicama iz šibenskog zaleđa u hotelskom naselju Solaris. Kasnije su tu pristizali i iz drugih krajeva bivše države. Ja sam se smjestila u našoj kući matici u Šibeniku.

Domovinski rat

Što sad raditi u novonastaloj situaciji? Nastojala sam obilaziti ljude i barem ih saslušati, iako sam i sama bila pod šokom rata i napada na selo. Ali trebalo je nešto činiti. Kome se uteći nego zagovoru Majke Božje. U obilasku izbjeglica, spontano mi se pridružila s. Nevenka te smo zajedno počele okupljati ljude na molitvu krunice. Bilo je puno djece pa smo ih poticali da oni pred mole. U početku su bili bojažljivi, ali vremenom je nastala gužva, jer su svi htjeli moliti, pa smo napravili raspored za svaki dan.

Župnik Lišana Ostrovačkih fra Mirko Klarić, također je bio prisutan. Uvedena je sveta misa i pastoral među izbjeglicama pomalo se širio. Uspostavljena je nastava vjeronauka i organizirali smo prvu pričest i krizmu.

Nastojali smo djelovati tako da ljudi ne ostanu bez sakramenata i duhovne utjehe. Naime, bilo je prisutno mnogo straha. Mnogi iz obitelji bili su na ratištu, a to je uvijek stvaralo bojazan za živote njihovih najmilijih. Uz pastoralno djelovanje nekada je ljudima trebalo pomoći i u drugim raznim potrebama. Uz pribavljanje hrane trebali smo se pobrinuti za potvrde izbjegličkih kartona, nabavke lijekova i sl. Bilo je najteže što je odlazak i dolazak u hotelsko naselje često puta otežavala sirena za opću opasnost. Opasno je a treba ići. Još je teže bilo kad bi me sirena zadržala u Solarisu.

Izbjegnuti "zvončići"

Jedanput sam za malo izbjegla veliku opasnost. Dok sam čekala autobus oglasila se sirena. Uto sam se sjetila da sam jednoj gospođi zaboravila predati podignute lijekove i počela razmišljati što bih napravila. Ipak sam odlučila da joj odnesem lijekove iako nije bilo prijeko potrebno. Nisam se dugo zadržala jer sam htjela što prije ići kući. Kako je autobus već otišao, mislila sam da će netko naići automobilom. Stao je jedan policajac te se začudio da me tu vidi, a opasno je, te me povezao do grada. Kad sam navečer gledala vijesti, nisam mogla doći k sebi. Autobus kojim sam se trebala voziti do grada bio je sav izrešetan "zvončićima" i bilo je puno ranjenih. Zahvalila sam Bogu da me je zaustavio poslavši me da odnesem lijekove.

Nakon "Oluje" i pobjede u Domovinskom ratu 1995., veći dio izbjeglica počeo se vraćati svojim razorenim ognjištima, a ja sam dobila premještaj u Hrvatsku katoličku misiju u Münchenu. Za mene je to bila velika promjena i trebalo je puno napora dok sam se privikla. Ovdje nastojimo s našim narodom moliti i organizirati druge aktivnosti koje im pomažu da se osjećaju ugodno i kao u Hrvatskoj.

Danas, kad na sve to mislim u Godini posvećenog života, napose na početke svoga polaska u redovnički život, uočavam Božju ruku koja me vodila evo više od 40 godina otkako sam došla u samostan.

Zahvalna sam Ocu nebeskom što je pomrsio moju namjeru da pošaljem pismo svome zemaljskom ocu. On bi sigurno odmah došao po mene i ja ne bih bila ovo što sam danas. Ali nebeski Otac imao je svoj plan sa mnom koji nastojim uz njegovu pomoć dnevno izvršavati.

Možda je pismo otišlo u nebo da ga tamo primi moj tata i da ga i ja jednom konačno pronađem sretna što nije otišlo kamo je adresirano i što je sve tako završilo.

S. Viktorija Vukančić

Preuzeto iz: Glasnik Srca Isusova i Marijna, srpanj-kolovoz, 2015.