DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil
Reni Guido Petar Pavao cutZanimljivo je da se već od starine apostoli Petar i Pavao liturgijski slave i likovno prikazuju zajedno. Bilo bi na prvi pogled puno razumljivije da se predstavljaju zajedno Petar, Ivan i Jakov, koji su već kod Isusa često zauzimali posebno mjesto, a poslije zajedno vodili zajednicu kršćana u Jeruzalemu. K tomu, ako znamo da Pavao nije bio jedan od Dvanaestorice, ta se činjenica čini još zanimljivijom. 

Na svoj je način apostole Petra i Pavla zajedno naslikao Guido Reni (1575.-1642.), ranobarokni talijanski slikar koji je u svoje vrijeme bio vrlo tražen i oslikao mnoge vjerske prizore. Slika jednostavnoga naslova „Sveti Petar i Pavao“ iz 1605. godine, danas se čuva u milanskoj pinakoteci Brera. 

Usred važna razgovora

U prvom planu su dvojica apostola izrazito kupnija u odnosu na puno manji pejzaž u pozadini. Petar, vidno stariji (ćelav i sijede brade) sjedi opušteno na nekoj kamenoj podlozi, tijelom okrenut prema nama, pogledom usmjeren prema Pavlu. Na desnu ruku naslonio je svoju glavu, dok raširenim prstima lijeve ruke kao da pojačava snagu tom gestom intenzitet njihova razgovora. Ispružena desna noga naslonjena na kamen, daje cijelome tijelu položaj opuštenoga sjedenja, u kojem nema ni napetosti ni ukočenosti. Petar kao da se uz razgovor i malo odmara. Našao je mjesto uz lijepo oblikovani kameni stup, s kojega se spušta tanka grančica bršljana. Ključ, koji je ikonografski simbol ovoga prvaka apostola, kao da je sam odložio na pod odmah do sebe. Simbol je to prvenstva u Crkvi koje mu je udijelio sam Krist. Zaogrnut je velikim i naboranim crvenim plaštem, koji mu pokriva gotovo cijelo tijelo. 

Neposredno do njega uspravno stoji Pavao, tamnije, punije kose i brade. U lijevoj ruci drži knjigu, svoj uobičajeni ikonografski dodatak, simbol Evanđelja, koje je gorljivo naviještao. I on desnom rukom kao da potkrjepljuje ono što s Petrom razgovara. Obavijen je također velikim plaštem još snažnije crvene boje. Iako su im lica i geste smireni i premda se njihova komunikacija odvija skladno, može se nazrijeti ozbiljnost i snaga njihova razgovora. Obojica kao da su se namjerno odvojila od ostalih, jer imaju o nečemu važnome razgovarati.

Na pozadini slike zalazi sunce iza lijepe vile smještene usred gustih stabala. Spušta se mrak i oblaci postaju sve tamniji. Između Petra i Pavla naznačen je kameni put. Vjerojatno taj idilični pejzaž upućuje na okolicu Rima, ali isto tako može odražavati Jeruzalem ili neko drugo mediteransko mjesto.

Ista ljubav za Krista

Uspoređujući apostole Petra i Pavla, na prvi nam se pogled čini da ne mogu biti različitiji. Petar, neuk ribar, prilično promjenjiv i impulzivan u hodu s Isusom i apostolima. Pavao, učen farizej, uvjeren i dosljedan najprije u progonu kršćana, potom i u naviještanju Isusa Krista. Djela apostolska (15. poglavlje) nam kazuju da su se ta dva velikana susrela u Jeruzalemu i da su se oštro sukobila, držeći svaki svoje viđenje kršćanstva ispravnim. Petar je htio i dalje zadržati židovske vrijednosti te smatrao da kršćani trebaju nastaviti obdržavati židovske propise o hrani. Pavao, međutim, nekada gorljivi Židov, sada se protivi takvu ograničavanju te se bori za širinu i univerzalnost nove vjere, koja nije više židovska, nego obuhvaća sve narode, društvene klase i pojedince. 

Ispod ove različitosti ipak se nalaze mnoge zajedničke karakteristike, koje ovu dvojicu velikana povezuju. Najprije, i jednoga i drugoga je Gospodin Isus izabrao za vodeće uloge. Petra za vođenje njegove Crkve, a Pavla za velikoga širitelja njegove Radosne vijesti. I jedan i drugi su svoje poslanje izvršavali do krajnjih granica svojih mogućnosti, pretrpjevši mnoge tjelesne i duševne boli kao i društvene nevolje. Ali ni u jednome nije splasnulo oduševljenje i žar za Isusa Krista, za kojega su bili spremni darovati i svoj život. I jedan i drugi su dospjeli do Rima, središta tadašnjega svijeta, želeći proširiti kršćanstvo do krajnjih granica. Konačno, i jedan i drugi su upravo u Rimu završili svoje misionarenje, mučenički darovavši svoj život za Krista. Veliki crveni plaštevi kojim su apostoli zaogrnuti snažno ističu njihovu ljubav i požrtvovnost do mučeništva. 
 
Reni Guido Petar Pavao

Gospodin nas voli onakve kakve jesmo

Na kraju, ipak nam je jasnije zašto se ta dva apostola posebno često prikazuju zajedno. Oba su velikana naše vjere, koju su proširili u čitav tada poznati mediteranski svijet. Unatoč različitostima, obojicu je povezivala „strast“ za Gospodina i za njegovo Kraljevstvo. Obojica su na kraju imala i snagu volje i spremnost da idu do kraja, do žrtvovanja vlastita života poput njihova Učitelja. 

Ovakvo zajedništvo između Petra i Pavla, međutim, daje važnost i samoj različitosti. Kazuje da Gospodin poziva različite osobe u svoju službu i da nitko po svojim naravnim sposobnostima nije u tome privilegiran niti manje vrijedan. Gospodinov je izbor sasvim neovisan o našim ljudskim procjenama. Također poručuje da Gospodin ne „uniformira“ svoje nasljedovatelje, nego svakoga ostavlja kakav jest, jer svatko na svoj način i svojim sposobnostima može doprinijeti i obogatiti Crkvu i svijet. Naposljetku nam postaje jasno da se svi, kakvi god bili različiti, možemo i trebamo složiti kada je riječ o najvažnijemu: o Isusu Kristu. Tek tada raste pravo zajedništvo i prihvaćanje među njegovim nasljedovateljima, a ono je najveće svjedočanstvo kršćana današnjemu svijetu. Različitost stvara zajedništvo, a zajedništvo podržava i potiče različitost. Dobro je što se Petar i Pavao slave zajedno i slikaju zajedno.

S. Valerija Kovač