DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil
Valerija andjeliPrenosimo razgovor o anđelima sa s. Valerijom koji je početkom listopada, u povodu blagdana Svetih anđela čuvara, objavljen na mrežnom portalu Katehetskog ureda Šibenske biskupije: 
 
S. Valerija, hvaljen Isus i Marija! Hvala Vam što ste pristali na ovaj razgovor! Tko su ili što su anđeli?
 
S. Valerija: Najpogođeniji odgovor na pitanje tko su anđeli dao je već sveti Augustin: „Riječ anđeo označuje službu a ne narav. Pitaš kako se zove ta narav? – Duh. Pitaš za službu? – Anđeo. Duh je po onome što jest, anđeo po onome što čini.“ Anđeli su prema Svetomu Pismu duhovna Božja stvorenja. Oni nisu samostalni mali bogovi koji lebde zrakom, kako ih se danas često predočuje. Važno je odmah naglasiti da su u biblijsko-kršćanskoj vjeri anđeli povezani s Bogom i bez njega nemaju nikakvu moć djelovanja; oni služe Bogu i u njegovo ime, kao njegovi glasnici (angelos = glasnik), ljudima prenose njegove poruke, pokazuju im njegovu ljubav i zaštitu.
 
S jedne strane anđeli u pastoralu i životu Crkve kao i u duhovnome životu vjernika ne igraju veliku ulogu, osim možda kao ukras. S druge pak strane, u široj društvenoj javnosti anđeli su „u modi“ te nazovimo „vjera“ u anđele raste koliko pada vjera u Boga. No, današnje predodžbe anđela nemaju uvijek biblijsko-kršćansku pozadinu, nego su plod i drugih svjetonazorskih i duhovnih utjecaja.
 
 
Kako je došlo do toga da ih se prikazuje kao ljude s krilima?
 
S. Valerija: Iako su duhovna, transcendentna, dakle tjelesnim osjetilima nevidljiva bića, Biblija anđele često prikazuje antropomorfno – nalik ljudima, i to najčešće kao „muškarce“ bez krila. Primjerice, Jakov se u snu bori s tako opisanim anđelom (Post 28,12), tri muškarca-anđela bez krila posjećuju Abrahama i Saru (Post 18,2), ženama se na Isusovu grobu pokazuju dva čovjeka u sjajnoj odjeći (Lk 24,4). S druge strane, u Bibliji poznajemo i bića s krilima: šestero-krilati seraf u viziji proroka Izaije (6,1-3), u čijoj predodžbi bibličari vide utjecaj egipatskih predočivanja krilatih nebeskih bića. U viziji proroka Ezekiela (1,1-27) pojavljuju se četvero-krilati kerubini, koji se povezuju s asirsko-babilonskom religijom i njezinim predodžbama nebeskih krilatih bića.
 
U kršćanstvu je umjetnost najviše doprinijela da se anđeli prikazuju kao ljudska bića s krilima, jer je bilo prikladno da se nebeska, duhovna bića učine vidljivima po krilima. Krila su simbol pripadnosti nebeskom, božanskom svijetu te su kao neko „prijevozno sredstvo“ nebeskih bića do zemaljskoga, prostorno-vremenskoga svijeta. Krila su označavala put i prema gore, uzlaz u nebo. Primjerice, u starome se Egiptu duša koja napušta tijelo pri smrti prikazivala s parom krila, kao znak da odlazi u nebo.
U početku su kršćani izbjegavali poganski utjecaj krilatih bića. Primjerice, na najstarijem prikazu Navještenja u Priscilinim katakombama iz 3. stoljeća arkanđela Gabrijela još vidimo bez krila. Prema istraživanjima, tek u 4. i 5. stoljeću, i posebno u karolinško doba, u kršćanskoj se ikonografiji anđeli počinju prikazivati s krilima, s namjerom da se tako prikaže djelovanje božanskoga svijeta na zemaljski. Anđeli se bez krila još vide u 9. i 10. stoljeću te u antropocentričnoj renesansi, ali uglavnom do danas prevladavaju prikazi anđela s krilima.
 
Zanimljivo je promatrati kako se u prikazima anđela mijenjao i njihov „ljudski“ lik, ovisno o idealima određenoga razdoblja. Na primjer, u visokom srednjem vijeku anđeli dobivaju dječji (dječački) izgled; u visokoj renesansi pojavljuju se i ženski likovi anđela (Botticelli), u baroku prevladava izgled anđela kao lijepoga mladića (Bernini), itd. Danas nailazimo na različite prikaze anđela koji su najčešće plod osobne predodžbe nekoga umjetnika i nisu vezani za neki utvrđeni ikonografski kanon.
 
 
Anđeli se dijele u tri reda i devet korova. Što su redovi i korovi i koja je razlika među njima?
 
S. Valerija: Valja odmah kazati da Biblija ne poznaje sustavnu podjelu anđela po skupinama, nego samo spominje različita imena i službe. Biblija govori općenito o anđelima, arkanđelima, serafima i kerubima, a Pavao posebice spominje „vrhovništva, moći i vlasti, prijestolja i gospodstva“. Na temelju toga mozaika, u kršćanstvu su se tijekom vremena oblikovale hijerarhijski stupnjevane skupine anđela. Najpoznatiju i najutjecajniju sistematizaciju takve angelologije ostavio je oko 500. godine Pseudo-Dionizije Areopagita u svome spisu „O nebeskoj hijerarhiji“. Uzevši sve gore navedene skupine nebeskih bića te pod utjecajem neoplatonske filozofije i simbolike broja tri (tri trijade), Pseudo-Dionizije izradio je sustav hijerarhije anđela koja se u zemaljskoj hijerarhiji reflektira u službama u Crkvi i po kojoj Crkva i vjernici imaju udjela u božanskom prosvjetljenju. Pseudo-Dionizije za podjelu polazi od dva principa: služenje Bogu i služenje ljudima. Što je neki anđeo smješten više u nebesku liturgiju štovanja Boga to se nalazi na višem hijerarhijskom mjestu. Što je neki anđeo više povezan sa svijetom i s ljudima to je niže na hijerarhijskoj ljestvici. Pseudo-Dionizije govori o devet korova anđela, a tu sistematizaciju preuzeo je Toma Akvinski i uvelike doprinio njezinu širenju. Prva hijerarhija ima tri kora anđela koji su u službi pred Božjim prijestoljem: serafini, kerubini, prijestolja. Drugu hijerarhiju čine tri kora anđela koji čuvaju Božju vladavinu u svemiru: gospodstva, moći, vlasti. Treća hijerarhija sastoji se od tri kora anđela, koji su u službi ljudima: vrhovništva, arkanđeli, anđeli. Tako Pseudo-Dionizije oblikuje svijet Božjih anđela, koje obuhvaća čitav univerzum i dotiče kršćanski život. Bog preko anđela svoju slavu širi u svemir i ljudski svijet koji tako postaju odraz njegova svjetla.
 
 
Koje sve anđele spominje Sveto Pismo i u kojem kontekstu?
 
S. Valerija: Sveto Pismo govori o anđelima od svoje prve (Postanak) do svoje zadnje knjige (Otkrivenje) te poznaje vrlo kompleksan razvoj vjere u anđele, ali nema sustavnu angelologiju. Posebno je Stari zavjet bio pod utjecajem različitih izvanjskih povijesnih i kulturno-religijskih gibanja. U Starom zavjetu su se stopile različite koncepcije anđela i nebeskih bića te se razvila i jedna individualizirana predodžba anđela i njihovih uloga.
 
Stari zavjet, nabrojit ću sumarno, poznaje kerubine, serafine, Rafaela, anđela Jahvina, anđela pojedinih naroda, anđele sluge... Uloge su im različite i pokrivaju mnoge životne okolnosti pojedinaca i naroda. Anđeli djeluju u obiteljskim situacijama te pogođenima posreduju Božju brigu, pomoć i blagoslov (Hagara, Abraham i Sara). Anđeli su čuvari Božjega svetišta, nalaze se u nebeskoj službi hvale i čašćenja Boga te su pokazatelji njegove neizmjerne veličine ljudima (kerubini, serafini). Anđeli prate i štite one koji se nalaze na putu (izlazak iz Egipta, Tobija). Anđeli Božjom snagom liječe bolesne (Rafael) i pomažu Božjim ljudima (Ilija, Danijel, tri mladića). Anđeo Gospodnji ukazuje se odabranim pojedincima (Mojsije). Anđeli naroda vode na nebu ratove usred povijesnih borbi kraljevstava (vizije proroka Danijela). Anđeli su ponekad u ime Božje donosioci nevolja i kazni, itd. U Starom zavjetu anđeli su uglavnom izraz Boga, koji se ne poima kao apstraktna transcendencija, nego ljudima svoju blizinu, brigu i zaštitu pokazuje na vrlo konkretan i pristupačan način, a koji uključuje i same anđele kao Njegove sluge i glasnike.
 
U Novom zavjetu se, sveukupno gledanao, manje govori o anđelima. To je razumljivo, ako imamo u vidu da je novost Novoga zavjeta u dolasku Isusa Krista, koji je vrhunac Božje objave ljudima te kao Spasitelj nenadmašivi posrednik između Boga i ljudi. On nadilazi sve dotadašnje posrednike, jer na najradikalniji način pokazuje Božju ljubav prema ljudima i po njemu ljudi bivaju uvedeni u zajednički život s Bogom. 
 
Glede anđela, Novi zavjet preuzima starozavjetne i židovske predodžbe pa se anđeli također pojavljuju u različitim ulogama: oni su Božji glasnici (Marija, Josip), tumači vizija ili događaja (Isusovo uskrsnuće), štite pojedince i zajednice, izvode Božje kazne. Povezani su s prirodom i pokazuju Božju moć nad njom, prisutni su u kozmičkoj ili astralnoj formi (Otkrivenje), itd. Poimence se u Novom zavjetu spominju samo Gabrijel i Mihael. Anđelima je zajedničko da su podređeni Bogu i da po Njegovu nalogu prenose poruke ili vrše određene zadaće. Anđeli se pojavljuju i u Isusovu životu: oni Mu služe u pustinji, u Getsemaniju… Zanimljivo je da na nekim mjestima postoje analogije između Krista i anđela, posebno u Knjizi Otkrivenja. Krist je ponegdje opisan na angelomorfan način (bijel kao snijeg, oči mu poput vatre, itd.). Ni te analogije, međutim, nemaju za cilj Krista poistovijetiti s anđelima, nego ga prikazati kao većega od anđela, kojemu oni služe.
 
 
Judeokršćanska tradicija imenom poznaje i Urijela, Barahijela, Jehudijela i Šealtijela, iako ih Sveto Pismo ne spominje? Tko su oni?
 
S. Valerija: Tema anđela, koji se spominju izvan Biblije, vrlo je prisutna u židovskoj i crkvenoj tradiciji, ali i vrlo kompleksna da bi se mogla prikazati jednoznačno. Nije moguće do kraja razmrsiti sve tragove iz kojih su se razvile određene tradicije. Ono što sam u literaturi mogla istražiti je sljedeće. Sva četiri imena anđela spominju se u starozavjetnom apokrifonom spisu, Knjizi proroka Henoka (nastala između 2. st. pr. Kr. i 1. st. po. Kr.), a koja je, usput rečeno, bila vrijedan izvor i za pitanje pada odnosno grijeha anđela. U spisu se spominje sedam anđela koji bdiju nad svijetom. Uz arkanđele Mihaela, Gabrijela i Rafaela, u kršćanskoj pobožnosti najprije se, posebno u istočnoj kršćanskoj tradiciji, razvio kult štovanja četiriju arkanđela (biblijskoj trojici pridodan je Urijel). Potom se štovanje proširilo na sedam arkanđela, a negdje se dodavao i osmi: Jeremiel. U zapadnoj tradiciji štovanje četiriju ili sedam arkanđela prisutno je još u srednjem vijeku i baroku, ali se nije toliko nametnulo. S jedne strane zbog širenja prakse štovanja svetaca, ali i zbog opomena crkvenih otaca i teologa na opasnost da u nebiblijski spomenutim imenima arkanđela mogu biti skriveni demoni ili druge magijske prakse. Možda je značajno napomenuti da je za kult sedam arkanđela imao važnu ulogu monah Amadeus Menez de Silva (1420.-1482.), koji je obznanio da je imao viziju s imenima upravo tih sedam arkanđela. 
U zapadnoj katoličkoj tradiciji službeno se ostalo na štovanju tri arkanđela koje spominju kanonski biblijski spisi i čiji se blagdan od starine slavi 29. rujna. Krajem 5. stoljeća papa Gelazije utvrdio je blagdan arkanđela Mihaela, a od 9. stoljeća on obuhvaća i Gabrijela i Rafaela. Međutim, motiv sedam arkanđela prikazanih s odgovarajućim atributima pojedinačno ili skupno ostao je značajno prisutan na slikama i na sakralnim građevinama, kao i u nekim molitvama i antifonama.
 
 
Odakle vjerovanje da neki umrli – osobito djeca – postaju anđeli?
 
S. Valerija: Danas tu misao često čujemo, posebno da djeca nakon smrti postaju anđeli. Netko je pogođeno zamijetio da je danas na osmrtnicama i grobnim spomenicima sve više anđela, a sve manje križeva. Razloge za povezivanje umrlih i anđela pokušavam naći iz više područja. Kada je riječ o djeci, čini mi se da se radi najčešće o spontanoj usporedbi dječje nevinosti s predodžbom nevinih anđela i želje da se djeca nakon smrti nalaze u jednom lijepom svijetu – nebu, koji simboliziraju anđeli. Jedna asocijacija djece i anđela potječe iz Isusove opomene da se ne preziru oni najmanji, to jest djeca, jer „njihovi anđeli“ gledaju lice njegova Oca (usp. Mt 18,10). Postoji i biblijsko-kršćanska predodžba da anđeli prate mrtve u nebeski svijet (usp. Lk 16,22), kako molimo u sprovodnoj liturgiji: „U raj poveli te anđeli“. Ideja da mrtvi postaju anđeli ima svoje korijene i u tradiciji nekih religija, da ljudske duše nakon smrti postaju anđeli. Bibličari kažu da se u Bibliji ljudi uspoređuju s anđelima, ali je rijetko da sami postaju anđeli. Tako se David (1Sam 29,9) ili mučenik Stjepan (Dj 6,15) uspređuju s anđelima. Apokrifni spisi, međutim, po nekima i Kumranski spisi, poznaju pretvaranje ljudi u anđele: Henok, patrijarh Jakov. Konačno, možda je na takav zaključak naveo i Isusov odgovor farizejima da će ljudi nakon uskrsnuća biti „kao anđeli na nebesima“, niti će se ženiti ni udavati (Mk 12,25). Svi ovi fragmenti pokušaju osvijetliti razlog zbog čega danas postoji mišljenje da umrli postaju anđeli.
 
No, gledano iz perspektive kršćanske antropologije i eshatologije, znamo sljedeće: svaki čovjek zadržava svoj identitet, svoju osobnost i nakon smrti te se ne pretvara u neko drugo biće, pa ni u anđele. Također, važno je imati u vidu da je Bog čovjeka stvorio ne kao anđela, nego kao duhovno-tjelesno biće te da tijelo čini bit čovjekova identiteta, njegove prepoznatljivosti i komunikacije s drugima. I naša vjera u uskrsnuće tijela kazuje da tijelo nije privremeni dio čovjeka, koji valja nadići ili iz njega kao zatvora osloboditi svoju dušu. Po Kristovu primjeru znamo da će uskrsnuli čovjek u vječnosti živjeti kao čitav čovjek, u jedinstvu svoje duše i svoga uskrsloga tijela, upravo onakav isti kakav je živio na zemlji. Valja se čuvati jednostrane spiritualizacije čovjeka glede njegove vječne budućnosti, jer ona može dovesti do obezvređivanja ovoga života u tijelu na zemlji, a koji je i za našu budućnost s Bogom od presudne važnosti.
 
 
Najčešće je prva molitva koju dijete nauči upravo molitva Anđelu čuvaru. Možete li nam malo detaljnije objasniti koja je njegova zadaća?
 
S. Valerija: Vjera u anđele čuvare, koji svakoga čovjeka štite i prate, vrlo je raširena te ima svoje paralele u drugim religijama. Polazeći od pojedinačnih biblijskih mjesta, relativno kasno se razvila i danas je možda najpopularnija. Osim što anđeli čuvaju narode, Biblija poznaje i indvidualnu zaštitu: „Anđelima svojim zapovijedi da te čuvaju na svim putima tvojim.” (Ps 91,11) Iz toga se izvodila vjera da se Bog na poseban način brine za svakoga čovjeka, a arkanđeo Rafael postao je prototip anđela čuvara. Zbog Isusove opomene da se ne preziru najmanji, jer njihovi anđeli gledaju lice Božje (usp. Mt 18,10) već su se u ranoj Crkvi anđeli čuvari posebno povezivali s djecom. Danas je najpoznatija sličica s likom velikog anđela čuvara koji na jednom napuklom drvenom mostu čuva djecu da ne padnu u potok ili rijeku.
 
Povezano s motivom zaštite danas se iz izraza „anđeo čuvar“ u svakodnevnom govoru razvio pojam „anđeo“ koji se primjenjuje na ljude – one koji druge ljude štite ili ih spašavaju od nesreća i opasnosti ili se pod tim izrazom predstavljaju neke udruge i ustanove s jednakom svrhom (osiguravajuća društva, humanitarne organizacije, itd.).
 
Velik dio kršćanske tradicije poziva se na Tomu Akvinskoga prema kojemu je Bog svakome čovjeku namijenio svoga anđela čuvara. Time anđeli čuvari, smatra Toma, spadaju u poredak stvaranja, a ne prvenstveno u red spasenja. Gledano tako, možemo reći da su anđeli čuvari izraz Božje „posebne providnosti“, kako je to teologija znala reći. Bog nije napustio svijet koji je stvorio, nego ga i dalje uzdržava u njegovu postojanju. Još i više, Bog se posebno brine za svakoga čovjeka i njegove situacije. U 16. stoljeću u Crkvi je uveden spomendan Svetih anđela čuvara, a zborna molitva od toga dana sažimlje ulogu i smisao anđela čuvara: „Bože, u svojoj se providnosti brineš za sve što si stvorio. Pošalji nam svoje svete anđele u pomoć, da nas čuvaju na svim našim putovima i daruj nam u zajedništvu s njima svoju vječnu radost.“
 
Rekla bih da u osobnoj pobožnosti molitva anđelu čuvaru ima svoj pravi smisao kada se stavi u povezanost s Bogom i njegovim djelom stvaranja i spasenja, a to se može objasniti i djeci, da ne pomisle da su anđeli čuvari poput „bogića“ koji lebe oko njih. Važno je istaknuti da nas anđeli čuvari čuvaju i štite u Božje ime, a samo je Bog onaj koji nas spašava. Također, vjera u anđela čuvara ne smije nas dovesti do nebrige, lakovjernosti i neodgovornosti za vlastiti život te izlaganju kojekakvim opasnostima, jer znamo da nas ionako prati anđeo čuvar, pa nam se neće dogoditi nikakva nevolja. Nadalje, vjera u anđele čuvare nas potiče i na dublje promišljanje, što u konkretnim situacijama znači zaštita, jer za čovjeka koji vjeruje i nevolje mogu biti „milosni trenuci“, trenuci obraćenja i spasenja. Sve ove naznake nas upozoravaju da svoga anđela čuvara ne možemo instrumentalizirati tako da nam on mora ispuniti ono što u konkrentim situacijama želimo. Molitva anđelu čuvaru uvijek mora biti molitva Bogu za njegovu brigu i zaštitu te istodobno uključivati našu suradnju i suodgovornost za vlastiti život.
 
 
Koliko je vjerovanje u anđele prisutno u drugim religijama?
 
S. Valerija: Gotovo su sve velike religije staroga Istoga poznavale posrednička bića između neba i zemlje: Mezopotamija, Egipat, Babilon. Nama je zasigurno u današnjem kontekstu zanimljiv islam, u kojemu anđeli također igraju važnu ulogu. Sukladno strogom teocentrizmu, i u islamu su anđeli najprije povezani s Bogom. Oni su „sluge Božje“, a nauzvišenija im je zadaća hvaliti i slaviti Boga. Anđeli su i Božji glasnici koji Božju objavu prenose poslanicima i prorocima. Gabrijel je najvažniji anđeo. Proroku Muhamedu donio je Kuran. Također, Božjom dozvolom mole Boga za milosrđe i oproštenje ljudima, pa i na posljednjem sudu.
 
U Kuranu se spominju i anđeli koji preuzimaju zaštitu ljudi po Božjemu nalogu. Anđeli, k tome, nadgledaju ljude te bilježe njihova dobra djela za dan suda. Kuran poznaje i anđele zadužene za smrt i mrtve. Poznata su, nadalje, imena nekih anđela koji obavljaju posebne službe: Munkar i Nakir ispituju nakon smrti nevjerike; suprotno njima, Mubašar i Bašir ispituju vjernike. Malik je čuvar pakla, a Harut i Marut naučili su ljude magijskom umijeću.
 
Vidimo da u islamu postoje temeljne sličnosti s Biblijom glede anđela i njihovih službi, ali postoje i vidljive razlike kada je riječ o individualiziranim anđelima i njihovim specifičnim ulogama.
 
 
Internet je prepun govora o anđelima, svjetlosnim bićima čiju blizinu možemo osjetiti u promjeni temperature, fantastičnom neobjašnjivom mirisu, mrmljajućem zvuku, različitim bojama svjetla, iznenadnoj pojavi perja, osjećaju da nas netko prati, u snovima i slično. Vrlo često možemo naići i na podjelu na anđele vatre, anđele zemlje, anđele zraka i anđele vode. Reklamiraju se radionice za komunikaciju s anđelima. Koje se opasnosti i zamke kriju u takvom govoru i kako im doskočiti?
 
S. Valerija: Danas je veoma raširena vjera u anđele, najviše u svome sekulariziranom obliku, prilagođena potrebama suvremenoga čovjeka pa se govori i o „religiji anđela“. Neka istraživanja pokazuju da je „vjera“ u anđele danas daleko više raširena nego vjera u Boga, i to u obrnutoj proporcionalnosti: dok „religija anđela“ raste, vjera u Boga sve više opada.
 
U jednom sekulariziranom i tehnički i znanstveno vrlo razvijenom svijetu, u kojem se ne ostavlja mogućnost za nikakvu nadnaravnu stvarnost, raširila se religioznost prema anđelima. Pod „anđelima“ se često podrazumijevaju duhovna bića općenito te se koriste i sinonimi: duhovi, vođe, energije, više „ja“, itd. Literatura o anđelima danas je nepregledna, netko je izračunao da postoji oko 400 tisuća knjiga o anđelima, a da ne spominjemo razne slike, ukrase, predmete s motivom anđela…
To je znak da čovjek ipak ima potrebu za nadnaravnim svijetom, jer ne nalazi sigurnost u ovome materijalnome zemaljskom postojanju te čezne za nadnaravnim zaštitnim bićima. Mnogi autori u raširenom zanimanju za anđele vide kontrareakciju na materijalistički i racionalistički oblikovan svijet, ali i na institucionaliziranu ukrućenu religioznost, jer suvremeni čovjek i u svojoj težnji za nadnaravnim naginje subjektivizmu i privatnoj duhovnosti.
 
Danas vjera u anđele najčešće predstavlja jedan sinkretistički skup mnogih religijskih, osobnih i društvenih predodžbi. Uz biblijsko-kršćansku tradiciju, predodžba anđela snažno je pod utjecajem New agea i ezoterije, koji se nalaze između holističkoga (materija je živa energija; duh, svemir i svijet su jedno) i konstruktivističkoga svjetonazora (sami možemo stvoriti svoju stvarnost). Oboje pogoduje našoj subjektivnosti: da vidimo ono što želimo vidjeti i da projiciramo neku svoju stvarnost, koja ne mora odgovarati objektivnoj stvarnosti. Zato današnje predodžbe anđela ne počivaju samo na objektivnoj biblijskoj objavi, nego su plod i čovjekovih doživljaja, umišljaja, vizija, želja, projekcija… Iz takvog pristupa slijedi da današnji čovjek anđele doživljava vrlo blisko kao dio svoje konkretne stvarnosti te ih zato može i osjetilo percipirati. Takav pristup se ogleda i u suvremenoj literaturi o anđelima. Ne zna se uvijek kakav tip realnosti se u njima pretpostavlja: radi li se o poeziji, fantaziji, umišljaju, metafori ili objektivnoj stvarnosti. S anđelima kao da se prelazi granica mogućega te se prekoračuje u druge zamišljene svjetove i horizonte. Pofesor fenomenologije religije Aldo Natale Terrin razlikuje više načina današnjega govora o anđelima koji zajedno postoje i nerijetko se prožimlju: bibilijsko-kršćanski, deskriptivno-iskustveni, poetsko-metaforički i romansirano-fantastički govor.
 
Sve to nas vodi zaključku da je današnji govor o anđelima ogledalo našega vremena i njegovih potreba. Anđeli često nisu stvarnost drugačija od današnjega čovjeka, nego psihološki, afektivni, moralno-etički temelj na kojemu on sam sebe predstavlja i opisuje. Jedan autor je dobro zamijetio da preko anđela suvremeni čovjek najčešće opisuje samoga sebe.
 
 
Kako u tom svjetlu razumjeti i brojne knjige prisutne u katoličkim knjižarama koje nam nude razmišljanja i/ili molitve anđelima pojedinih kreposti ili životnih trenutaka (mira, ljubavi, radosti, budnosti, mudrosti, opuštanja, samoodređenja...)?
 
S. Valerija: Takav tip govora o anđelima danas mene najviše asocira na njemačkog benediktinca i najpoznatijeg kršćanskog bestseller-autora Anselma Grüna, čije su knjige o anđelima i kod nas prevedene. On je po zanimanju teolog, psihoterapeut, voditelj duhovnih seminara i sigurno iz tih područja crpi misli i iskustva za duhovni život današnjega čovjeka. Zna mu se prigovoriti da se ponekad previše približio i ezoterijskim idejama, posebno kada piše o anđelima, pa ih naziva različitim imenima ili ih prilagođava ljudskim potrebama. Grün, međutim, kaže da svojim knjigama želi doseći što širi sloj današnjih ljudi, pa i onih koji više nemaju kršćansku bazu, i da njima na jednostavan i razumljiv način želi prenijeti kršćansku poruku spasenja.
 
Potrebna je, dakle, inkulturacija vjere u naše vrijeme pa ja stoga apriori ne odbacujem kršćanski govor o anđelima prilagođen potrebama i očekivanjim suvremenoga čovjeka, jer tome suvremenome čovjeku pripada i onaj koji vjeruje. S druge strane, u tome novom govoru valja zadržati biblijsko-kršćansku jezgru: da su anđeli Božja duhovna stvorenja, a ne naše subjektivne projekcije, i da kao Božji poslanici nama mogu biti od velike važnosti u životu. Tu ideju nalazim i u tekstovima o anđelima kod Anselma Grüna. Anđeli koji se u katoličkoj literaturi nazivaju različitim novim imenima vidim kao izraze ili personifikaciju Božje milosti, kojom nas Bog obdaruje u različitim situacijama našega života i djelovanja, a ne kao samostalne, različitim moćima obdarene duhove.
 
 
Crkva će početkom listopada proslaviti i blagdan sv. Franje Asiškoga – „serafskog oca“ ili „serafa ljubavi“? Što znače ti epiteti?
 
S. Valerija: Na fotografiji stojim upravo pred jednim vitrajem, koji se nalazi u našoj samostanskoj kapelici u Zagrebu. Vitraj (u cjelini se može vidjeti u fotogaleriji na našoj stranici www.sibenskefranjevke.hr) prikazuje trenutak kada se svetome Franji objavljuje Isus Krist u liku serafa i daruje mu stigme. Na temelju toga događaja Franjo je dobio naslov „serafski otac“ i „seraf ljubavi“. Dvije godine prije svoje smrti na La Verni, Franjo je u ekstazi vidio raspetoga čovjeka koji je poput serafa imao šest krila. Franjo je, iako ništa nije razumio, bio ispunjen divljenjem te su mu se u njegovom duhovnom zanosu na rukama i nogama pokazale stigme, znakovi čavala kakve je prije toga vidio na razapetom čovjeku. Slika serafa sa šest krila potječe iz Izaijine vizije Jahve. Serafi su pokazivali njegovu uzvišenost i slavu. Franjo dakle nije nazvan „serafski otac“ zato što bi sam postao anđeo-seraf, nego zato što je po njemu postao vrlo sličan Kristu. Slično, „Seraf ljubavi“ nazvan je zbog toga što mu je po viziji serafa bila od Krista darovana milost da postaje na vlastitome tijelu dionikom Kristove žrtvujuće i otkupiteljske ljubavi prema nama ljudima. I to je Franjo u svome životu duboko izražavao.
 
 
Za kraj: imate li kakav savjet kako svoje vjerovanje u anđele zaštititi od krivovjerja?
 
S. Valerija: Kao vjernici znamo tko nam je prioritet: vjera u Boga i njegovo spasenje ostvareno po Isusu Kristu i danas uprisutnjeno po Duhu Svetomu. Svi ostali sadržaji vjere imaju se ravnati prema ovome središnjemu. To vrijedi i za našu vjeru i pobožnost prema anđelima. Trebamo paziti da nam anđeli ne zauzmu mjesto Boga, čiji su oni stvorenja i poslanici. Anđeli nisu samostalni „bogići“ koji lebde iznad nas na oblacima. Njih poznajemo samo u povezanosti s Bogom i njegovom brigom za nas ljude. Oni ne mogu nadomjestiti Isusa Krista kao definitivnoga posrednika između Boga i ljudi pa su na jednoj nižoj, stvorenjskoj razini izraz Božje ljubavi i milosti prema ljudima, koje je stvorio i otkupio.
 
Također valja pripaziti da se naša vjera u anđele ne pretvori u projekcije naših želja i potreba ili u bijeg u neki nestvarni idealizirani svijet. Anđelima ne možemo raspolagati kako hoćemo i želimo, jer oni djeluju kako Bog hoće. Anđeli nisu poput vila, čarobnjaka, džinova ili drugih bajkovitih i čudesnih bića koji nam ispunjanju sve naše želje. Njihova uloga je da nas na svoj način vode bliže Bogu. Zato preporučam da se nadahnjujemo na „starijim“ izvorima o anđelima: na Svetome Pismu, crkvenim ocima, teolozima i svecima, na liturgiji i duhovnome životu. Ako steknemo prave temelje, onda ćemo moći bez opasnosti suočiti se i sa suvremenim predodžbama anđela.
 
 
Hvala Vam na razgovoru!
 
 
Razgovarala: s. Renata Azinović