DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil
Biskup Tomislav RogicDolazak našega novog biskupa msgr. Tomislava Rogića u Šibenik i njegov bogati životopis potaknuli su nas da ga zamolimo za razgovor, i veselimo se što je našao vremena za naša raznolika pitanja.
 
Oče biskupe, došli ste u drevnu i poviješću bogatu Šibensku biskupiju „izvana“. Jeste li upoznali svoju novu biskupiju i koji su prioriteti Vaše biskupske brige?
 
O. Biskup: Upoznavanje Šibenske biskupije sigurno još uvijek traje iako je prošlo malo više od godinu dana. Uspio sam nekom zgodom biti u većini župa, ali u desetak župa još nisam bio. Puno mi pomažu prijateljstva sa svećenicima i vjernicima koje poznajem od ranije. Ipak je to proces koji traje, zahtjeva vrijeme. Našalit ću se i reći, da i oni koji se cijeli život poznaju ipak se i dalje nastavljaju upoznavati. Tako da neće brzo doći vrijeme da mogu reći: eto sada sam sve i svih upoznao. Ono što veseli svakako je bogatstvo vjere i tradicije koja se u mnogome brižno čuva jer ljudi jednostavno imaju osjećaj za to. Znaju što vrijedi čuvati kao oznake svoga kršćanskog i nacionalnog identiteta.
 
Briga ima svakojakih. Možda je najbolja usporedba s obitelji. I u obitelji svakodnevni život nosi nove izazove na koje treba odgovoriti. Meni je još uvijek potrebna faza privikavanja, jer svaka biskupija ima svojih specifičnosti i načina funkcioniranja koji su već uvriježeni i u koje treba ući, razumjeti ih i po njima se vladati. U tome se čak i susjedne biskupije dosta razlikuju. Pastoralno gledano svakako bih u prvi plan stavio obitelj, mlade i pastoral sakramenata, što nužno uključuje i pripremu na njih. Uz to, tu su i veliki projekti zaštite sakralne baštine i njezino prezentiranje. Svakom biskupu zapravo su na prvom mjestu svećenici, redovnici i redovnice, najbliži suradnici jer samo s njima u zajedništvu možemo ispuniti svoje poslanje. Sam biskup malo toga može učiniti, gotovo ništa.
 
Na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu postigli ste licencijat iz biblijske teologije i više godina predavali na Teologiji u Rijeci. U čemu nam je Biblija važna, ne samo u znanstvenom proučavanju, nego još više za naš svakodnevni konkretni život u vjeri?
 
O. Biskup: Isusove su riječi: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.“ (Mt 4,4). Tko je jednom okusio slast uranjanja u Božju riječ, radost otkrivanja poruke, uvijek joj se vraća i tu nalazi snagu za sve životne borbe, iskušenja i nedoumice. Imati mogućnost baviti se samo studijom Svetog pisma smatram privilegijem koji mi je bio darovan. S druge strane, uvijek iznova doživim koliko je toga još neotkriveno, kako malo znamo o Božjoj riječi i kako je rijetko osluškujemo. Božja riječ trebala bi biti nasušna potreba svakog vjernika i svakog crkvenog čovjeka. Od onog polaznog stava: kada i kome je bila upućena (proučavanje) do onog životnog – što meni sada govori. Božja je riječ uvijek živa i djelotvorna. Bog ne prestaje sijati, a znamo Isusovu prispodobu o sijaču i onim zrnima koja padaju uz put, na kamen, u trnje, ali i na plodnu zemlju. Koliko bi nam svakodnevni život, sa svime što sa sobom nosi, bio drugačiji kad bismo ga neprestano krijepili, zalijevali, ogledali u Božjoj riječi. Ne smijemo se umoriti u tom naporu da proniknemo Božju riječ i da ju približimo današnjem čovjeku. Ili bolje rečeno da današnjeg čovjeka uputimo na Božju riječ, osposobimo da ju čita, razmatra, svoj život kroz nju sagledava i kroz nju se moli.
 
Bili ste studentski kapelan za Rijeku i u svome kasnijem pastoralnom radu imali ste doticaja s mladima. Kakvo je Vaše iskustvo s njima? U kojem smislu ih zanima vjera i kako se njima o vjeri može govoriti?
 
O. Biskup: Iskustvo rada s mladima jako brzo zastarijeva. Današnji način života, osobito napredak tehnologija i komunikacija tako brzo donose novosti u radu s mladima da je potrebno stalno prilagođavanje. Ono što im je još jučer bilo interesantno sutra to više nije. Kao da se rad s mladima danas u osnovnom principu svodi na to: kako privući njihovu pažnju, otkriti što ih privlači, u što su zagledani. More je ponuda u kojem treba izboriti mjesto za vječne vrednote koje ne gube svoga sjaja, ali mogu biti zatrpane lažnim blještavim ponudama. Toliko su nesigurni u sebe, a sve žele živo, živo i na brzinu. Teško im je ponuditi bilo kakav sadržaj ako u njemu nema velike dinamike. Toliko je toga što ih ometa da se barem malo posvete osobnoj izgradnji, svome rastu u vrijednostima, u kvaliteti, u vrlinama. 
 
Teško je sažeti smjernice za uspješan rad s mladima. One bi u različitim konkretnim prigodama bile različite. Onako globalno, najkraće rečeno smjernice bi se zasnivale na tome da: upoznaju evanđelje Isusa Krista i žive s njim povezani po svetim sakramentima. Mislim da je u tome sve sadržano. Ako iz toga sve drugo proistječe onda nema straha da smo negdje zastranili u krivo. Ne bojmo se s mladima čitati evanđelje i uvoditi ih u sakramentalni život – uvijek na novoj zrelijoj razini. Ne bojmo se uvijek im iznova tumačiti simboliku i bogatstvo sakramenata, čitati i lomiti s njima Božju riječ. Mladi osjećaju potrebu za više osobnih kontakata, osmišljenih višednevnih okupljanja sa svrhom dubljeg upoznavanja i svjesnijeg življenja svog kršćanskog identiteta. Često se sjetim sv. Ivana Pavla II i njegovih riječi: „Nemojte se bojati biti zahtjevni prema mladima!“ 
 
Mlade vjera zanima, a to opet ovisi o tome što tko misli pod pojmom „vjera“. Mladi upravo traže vjeru i životne oslonce. U koga imati povjerenja, kome dopustiti da utječe na njihov život i formiranje. Samo je pitanje hoće li naići na prave primjere, hoće li to dobiti u obitelji, na vjeronauku, u župnoj zajednici, nekom pokretu… ili će tu uletjeti netko drugi s lažnim primamljivim ponudama i posve krivim i nestabilnim „osloncima“. Tada povratak na pravi put zna biti bolan i težak.
 
Bili ste ravnatelj Nacionalnog svetišta hrvatskih mučenika na Udbini. Koja je važnost nacionalnog identiteta i treba li se Crkva, kako joj se danas nerijetko prigovara, „miješati“ u pitanja našega društva i politike?
 
O. Biskup: Mislim da nema čovjeka koji se nije zapitao: Tko sam? Ili Kome pripadam? Nema čovjeka bez identiteta, bezličnog, ili mu to mora biti jako teško nositi u sebi. Nacionalno svetište Crkva hrvatskih mučenika ima svoju višeslojnu poruku. Ponajprije evanđeosku, nasljedovanje Krista koji je sebe dao za spas svijeta i pokazao nam veličinu prave ljubavi. Mučenici koji su bili spremni dati život iz ljubavi prema Bogu, bratu čovjeku i svojoj domovini. Ondje se uči voljeti, a prave ljubavi nema bez žrtve. Nemoguće je ili laž je reći da nešto/nekoga volimo a ništa za to nismo spremni učiniti, niti od sebe dati. Tu je onda i naša povijest, naši korijeni, otkrivanje vlastitog identiteta i pripadnosti. Crkva hrvatskih mučenika tek treba biti otkrivena sa svim svojim porukama.
 
Treba li se Crkva miješati u javni život? To pitanje je kao neki relikt prošlosti kad se Crkvu guralo u „sakristiju“ i vjeru uporno proglašavalo „privatnom stvari“. Nije vjera neki „kaput“ koji ću katkada odjenuti, a katkada ne. Znam sigurno da Crkva uvijek „griješi“: Ako reagira – zašto se miješa; ako ne reagira – opet će biti prigovora da se nije uključila i da ništa ne čini. Možda su najzgodnije riječi iz nedavne poruke hrvatskih biskupa: „Osjećamo potrebu uputiti na neka načela koja proizlaze iz Ustavom zajamčene slobode vjeroispovijesti. Naime, želimo podsjetiti kako načelo sekularnosti države ne oduzima pravo i dužnost vjerskim zajednicama izreći svoja uvjerenja i stavove kad se radi o dobrobiti i zaštiti dostojanstva ljudske osobe te poštivanja temeljnih prava čovjeka i obitelji.“ Kad se radi o životu, načelima, uvjerenjima ili borbi protiv laži bilo koje vrste, Crkva mora progovoriti.
 
Vaše biskupsko geslo je kristocentrično: „Sve i u svemu Krist“. Danas društvo od Crkve najviše očekuje da ona pokazuje općeljudsku humanost, društvenu korisnost i dobra djela na socijalnom planu. Čini se da se i sami vjernici zaustavljaju samo na tome. Zašto je za Crkvu i za život vjernika ipak iznad svega ne neko djelo ili uvjerenje, nego jedna osoba: Isus Krist?
 
O. Biskup: Papa Franjo u ovogodišnjoj poruci za Misijsku nedjelju sam je citirao pastoralnu pobudnicu Radost evanđelja – Evangelii gaudium: „Misija Crkve, dakle, nije širenje neke vjerske ideologije, a još manje predlaganje nekog uzvišenog etičkog nauka. Mnogi su pokreti u svijetu sposobni pobuditi uzvišene ideale ili načine življenja smislenog života. No, kroz misiju Crkve sâm Isus Krist nastavlja evangelizirati i djelovati. Njegova misija tako u povijesti uprisutnjuje kairos, pogodno vrijeme spasenja u povijesti. Propovijedanjem evanđelja, Uskrsli Isus postaje uvijek iznova naš suvremenik, tako da oni koji ga prihvate s vjerom i ljubavlju doživljavaju preobražavajuću snagu njegova Duha koji čovječanstvo i stvorenje čini plodnima, kao što kiša čini zemlju plodnom. Njegovo uskrsnuće nije nešto što pripada prošlosti, već sadrži životnu snagu koja je prožela svijet. Tamo gdje se sve čini da je mrtvo, sa svih se strane iznenada ponovno javljaju klice uskrsnuća. To je neodoljiva sila" (br. 276).
 
Ovdje je sažeto rečeno da sve proizlazi iz našeg susreta s Uskrslim Kristom. Vjera se kroz cijeli život pretvara u osobni susret s Bogom koji se u svojoj drugoj Božanskoj osobi utjelovio, dao upoznati, čovjeku do kraja približio i za čovjeka žrtvovao da bi mu svoju Božansku ljubav pokazao. Onoliko koliko to upoznamo, zavolimo i iz toga živimo, toliko ćemo i ovaj svijet učiniti boljim i biti produžena ruka Božjeg djelovanja danas. U tome se može i treba rasti cijelog svog života. I zato: „Sve i u svemu Krist!“
 
Razgovarala: s. Valerija Kovač