DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil

polegubicTema migracije odnosno iseljeništvo za naš narod nije samo danas aktualna, nego je prisutna u intenzivnijem smislu barem 50 godina, ako ne i jedno čitavo stoljeće. Već više naraštaja Hrvata živi u drugim zemljama diljem svijeta, u kojima su željeli potražiti bolji život za sebe i svoje potomke. To nam je povod za razgovor s dr. sc. Adolfom Polegubićem,

doktorom pastoralne teologije, pjesnikom, pastoralnim savjetnikom u Hrvatskom dušobrižničkom uredu u Frankfurtu na Majni i glavnim urednikom glasila hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj „Živa zajednica“, koji u izdanju toga Ureda izlazi već četrdeset godina, od rujna 1978.

Krajem lipnja ove godine sudjelovali ste na 3. Hrvatskom iseljeničkom kongresu, koji se ove godine održao u Osijeku. Otkuda ideja za takav kongres i koji je njegov cilj?

A. Polegubić: Kako stoji i na internetskoj stranici Hrvatskoga iseljeničkog kongresa, ideja projekta hrvatskih iseljeničkih kongresa je razvijanje suradnje i proaktivno djelovanje na jačem povezivanju hrvatskog iseljeništva s domovinom. Dosad su održana tri kongresa – prvi 2014. u Zagrebu, drugi 2016. u Šibeniku, te treći od 29. lipnja do 1. srpnja 2018. u Osijeku. Kako je istaknuto na kongresu, Treći hrvatski iseljenički kongres bio je posvećen razlozima odselidbe i neatraktivnosti povratka u okviru kojega su predstavljena istraživanja hrvatskih iseljenika i primjeri uspješnih poslovnih ljudi te potencijali ulaganja u hrvatsko gospodarstvo.

Teme kongresa su predstavljene široko i obuhvaćale su raznovrsna područja, koja se odnose na iseljeništvo kao kapitalni resurs Republike Hrvatske, strategiju zajedništva, povezivanje u digitalnom dobu kroz kulturni identitet, poslovanje, stvaranje kulturno-gospodarskih iskaznica Hrvatske i druge srodne teme, a ujedno su bile dobrodošle i sve dodatne inicijative za predstavljanje i suradnju.

I ovoga je puta istaknuto kako su ciljevi kongresa: ponovno uspostavljanje Ministarstva iseljeništva, razvijanje i stabiliziranje dugoročne javne politike Republike Hrvatske prema iseljenicima, animiranje znanstvenika i gospodarstvenika s ciljem promicanja suradnje s hrvatskim iseljenicima kao nacionalnog interesa Republike Hrvatske, poticanje svijesti o potencijalu hrvatskih iseljenika u gospodarskom, kulturnom, znanstvenom, sportskom i drugim područjima te razvijanje suradnje između domovinske i iseljene Hrvatske.

Na kongresu sam održao predavanje pod naslovom „Najnoviji iseljenički val iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Njemačku – njemačke statistike”. Podsjetio sam na više hrvatskih iseljeničkih valova u Njemačku, te organiziranje hrvatskoga dušobrižništva u Njemačkoj. Težište rada je najnoviji iseljenički val iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine temeljen na aktualnim statistikama (do 31. prosinca 2017.) njemačke Savezne statističke službe iz Wiesbadena, te novijim statistikama Katoličke Crkve u Njemačkoj. U zaključnom dijelu donesene su prognoze mogućeg djelovanja hrvatske zajednice u Njemačkoj u budućnosti s obzirom na njezinu sve veću brojnost i višeslojnost, kad je u pitanju više naraštaja, koji u njoj žive i djeluju.

Sedamnaest godina djelujete među Hrvatima u Njemačkoj. Kako biste opisali životnu i vjersku situaciju Hrvata u Njemačkoj u današnje vrijeme? Postoji li razlika u odnosu na prijašnje naraštaje? Postoje li i dobre i loše strane? Je li biti stranac u nekoj zemlji samo „loše“?

A. Polegubić: Pokazatelji gotovo porazno govore o velikom broju Hrvata, koji su iselili ili još uvijek iseljavaju iz domovine i odlaze u Njemačku, a i druge zemlje, poglavito o onima koji su u Njemačku doselili ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju. Prvi naraštaj hrvatskih „gastarbajtera“ (pristigli krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošloga stoljeća) ima sve manje članova, a u hrvatskim misijama se okupljaju mlađi vjernici kasnijih naraštaja, koji su uglavnom rođeni i dobro integrirani u njemačku sredinu. Najnoviji iseljenički val je izazov za državu primateljicu, za Katoličku Crkvu u Njemačkoj, a isto tako i za hrvatsko dušobrižništvo u Njemačkoj. Traže se putovi koji nisu baš laki, kojima se na nove izazove pokušava odgovoriti na učinkovit način.

Hrvatsko je iseljeništvo u Njemačkoj i u svijetu tijekom svoje prošlosti i sadašnjosti doista i zaslužilo da se o njemu zauzetije i djelotvornije razmišlja i djeluje. Opravdano je očekivati da se danas zajedničkom suradnjom Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i domovinske Crkve na tom važnom području učini puno više. Posebno bi trebalo istražiti razloge zbog kojih Hrvati danas napuštaju domovinu, kako bi se tom problemu pristupilo na učinkovit način. Još uvijek nedovoljno znamo kako o Hrvatima u Njemačkoj, tako i o Hrvatima u svijetu, tim više što se neprestano širi hrvatska zajednica u Njemačkoj. Sve to govori o njezinoj višeslojnosti i potrebi učinkovitije integracije u njezinu cjelovitost.

Ranije je, u neku ruku bilo opravdano, da se cjelokupni vjerski i društveni život Hrvata u Njemačkoj odvijao preko hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj, poglavito u vremenu bivše države. S obzirom na današnju stanje, hrvatska se zajednica u Njemačkoj u svom društvenom i kulturnom smislu razvija i izvan hrvatskih katoličkih misija i zajednica. U svakoj situaciji postoje dobre i loše strane, tako i kad je u pitanju hrvatsko iseljeništvo u Njemačkoj. Svaka nova situacija donosi nešto novo i tome bi trebalo pristupiti kreativno.

U Njemačkoj se posebno ističe pitanje integracije. Integracija je uvijek dvosmjerna ulica – davanja i primanja. Gledajući iz te perspektive, može se zaključiti da biti stranac u nekoj zemlji ne znači samo „loše“, dapače, pružaju se i višestruke mogućnosti, koje valja ugraditi, kako u svoj pojedinačni i obiteljski, tako i u zajednički život sa svojim sunarodnjacima, a i sa svima drugima s kojima se živi i djeluje u ovoj zemlji.

Kako Nijemci (Crkva i društvo) gledaju na Hrvate kao građane i kao vjernike? U čemu na poseban način Hrvati mogu doprinijeti njemačkome društvu?

A. Polegubić: Nijemci, a tu mislim na Katoličku Crkvu u Njemačkoj i na njemačku društvenu situaciju, nemaju problema s Hrvatima, kad je u pitanju integracija, radna i životna disciplina te njihova vjerska praksa. Hrvati na razne načine doprinose njemačkom društvu. Kao radišni i disciplinirani ljudi izdvajaju sredstva od svoga rada za porez te tako izgrađuju državu Njemačku, a izdvajanjem za crkveni porez sudjeluju u financiranju raznih njemačkih crkvenih ustanova, čije blagodati i sami uživaju.

U pravedno društvo, kao što je njemačko, Hrvati se lako uklapaju, te ga i sami na razne načine oblikuju. Istaknuto je nebrojeno puta od predstavnika Crkve u Njemačkoj kako Hrvati svojom živom vjerom doprinose životnosti Crkve u ovoj zemlji. Nekad nam se predbacuje da smo pomalo zatvoreni u svoje zajednice. No, Bogu se najpotpunije obraćamo na materinskom jeziku, a to je u Njemačkoj prepoznala i mjesna Crkva koja nam je omogućila u suradnji s domovinskom Crkvom utemeljenje 97 hrvatskih katoličkih misija i zajednica, od njemačkog juga do sjevera.

Poznato je da Hrvati u Njemačkoj, kako nerijetko sami kažu, žive u jednoj vrsti duhovne podvojenosti. Žive u Njemačkoj, ali su srcem u domovini (Hrvatskoj ili BiH). Još im svećenici i pastoralni suradnici znaju reći da ne zaborave domovinu, da se čak i vrate i sl. Nisu li takve želje pomalo romantične i iz više razloga nerealne? Osim toga, ne sprječava li se na taj način Hrvate da se integriraju u njemačko društvo i Crkvu, dakle tamo gdje su se rodili ili žive veliki dio svoga života i izgradili svoju egzistenciju?

A. Polegubić: Kad je u pitanju duhovna podvojenost, ona se može odnositi na prvi naraštaj hrvatskih doseljenika u Njemačku, pristiglih 60-ih godina prošlog stoljeća i u manjoj mjeri za pripadnike najnovijeg vala hrvatskih doseljenika. Prvima je na poseban način bilo teško s obzirom da su iz raznih razloga morali otići iz bivšeg sustava. Često su bili ovdje kao samci, a obitelji su ostale dolje. No, taj naraštaj je na izmaku. Ovaj najnoviji iseljenički val povukao je sa sobom mlade ljude, u velikom dijelu s cijelim obiteljima. Svaki odlazak ima svoju tešku priču. Kad su u pitanju mlađi naraštaji Hrvata rođeni u Njemačkoj, za njih se ne može reći da imaju takav problem. Kontakt s domovinom njihovih roditelja ili djedova i baka imaju uglavnom ljeti, a ostalo vrijeme najnormalnije žive u Njemačkoj. Na kraju, danas nitko ne mora pod svaku cijenu živjeti u Njemačkoj. U domovinu se svatko može vratiti kad želi.

Koliko mi je poznato, sve manje svećenika i drugih pastoralnih djelatnika poziva svoje sunarodnjake na povratak u domovinu. To je kompleksno pitanje i svatko mu mora pristupiti individualno i odgovorno. Mogući povratak odluka je svakog pojedinca i njegove obitelji u suradnji s domovinskim nadležnim institucijama. Pozivanje na masovni povratak bi bilo nerealno. Svatko ima svoje razloge zašto je u ovoj zemlji, a kad su tu, našim se ljudima ovdje nastoji pomoći koliko je moguće.

Ne mislim da se nekoga može spriječiti da se integrira u njemačko društvo i Crkvu. Ako naši ljudi dugoročno ostanu u ovoj zemlji, to je prirodan proces. Dokazano je i da se integracija pozitivno odražava i na psihičko i tjelesno zdravlje doseljenika. Neintegrirani doseljenik je u neprestanom procjepu između onoga tamo i ovoga ovdje, a u biti u punini ne živi ni tamo ni ovdje. Tako je dugoročno teško živjeti bez zdravstvenih posljedica. Ako jednog dana ne bi bilo naših misija i zajednica u Njemačkoj, najgore što bi se našim ljudima u vjerskom smislu moglo dogoditi, jest da se ne uključe u njemačke župne zajednice. U tom smislu svakako bi trebalo više činiti kako bi ih se pripremilo i na takvu mogućnost.

Hrvati iseljenici, koji još žive u Njemačkoj, ali i oni koji su se vratili, često imaju iskustvo da su u svojoj domovini od svojih sunarodnjaka neprihvaćeni i nije im lako prilagoditi se mentalitetu i načinu života u Hrvatskoj. Što bi ljudi u Hrvatskoj mogli naučiti od Hrvata iseljenika? Na koji način bi Hrvati iseljenici mogli doprinijeti razvoju hrvatskoga društva, osim samoga „donošenja novaca“, jer novaca nikada neće biti dovoljno?

A. Polegubić: Hrvati životom u Njemačkoj i u svijetu, htjeli to ili ne, rade veći ili manji odmak od domovinske stvarnosti. Stoga mogu imati iskustvo da su u domovini od svojih sunarodnjaka neprihvaćeni i kako im se nije lako prilagoditi mentalitetu i načinu života u Hrvatskoj, pogotovo ako su dugo godina živjeli i žive izvan domovine. Za to je potrebno vrijeme prilagodbe, a i rada na sebi. Znam reći, kako u Njemačkoj funkcionira na jedan, a u Hrvatskoj na drugi način, a ipak funkcionira s više ili manje uspjeha. Ako se želi, moći će se, makar bilo i bolnih iskustava, a ima ih.

Ne samo da bi ljudi u Hrvatskoj mogli učiti od Hrvata iseljenika, već bi i iseljenici mogli učiti od Hrvata u domovini. To je proces u kojem mogu svi kreativno i obogaćujuće sudjelovati. Kad se nešto voli, lako se uči. Domovina bi trebala prepoznati mogućnosti koje mogu ugraditi Hrvati iseljenici u hrvatsko društvo. Zasigurno bi trebalo više korektnosti, discipline i transparentnosti u hrvatskim državnim institucijama, ali i u životu uopće, a mislim da bi pritom uvelike svojim iskustvom mogli pomoći hrvatski iseljenici. Oni su to zasigurno učili, naučili i uvelike prihvatili u Njemačkoj. Novac će sam po sebi naći put, ako druge stvari funkcioniraju. Ionako već nalazi put preko milijunskih doznaka hrvatskih iseljenika u domovinu, a da ne spomenem njihovu dodatnu pomoć užoj i široj obitelji, prijateljima te potrebitima u domovini.

Kako osobno gledate na toliki broj Hrvata koji se u posljednje vrijeme iseljavaju iz domovine? Što to znači dugoročno znači za domovinu?

A. Polegubić: Mogao bih svemu pristupiti pesimistično i zaključiti kako smo došli do točke odakle nema povratka. No, to ni u kojem slučaju ne smijem kao kršćanin, a niti kao onaj kome je stalo do domovine, jer iz te perspektive uvijek mora postojati nada. Židovski je narod u svojoj povijesti imao uspone i padove, a značajka toga naroda je bilo upravo njegovo dugo izbivanje izvan domovine. No, unatoč tome teškom i mučnom iskustvu, u njemu nikada nije zgasla želja za povratkom u domovinu, što je rezultiralo i više tisuća godina kasnije nastankom današnje države Izrael.

U kojem će se pravcu odvijati put našeg naroda u budućnosti, hoće li se nastaviti s iseljavanjem ili će na kraju ipak doći do povratka, teško je predvidjeti. Unatoč našim ljudskim predviđanjima i istraživanjima, vjerujem kako Bog vodi naše pojedinačne i zajedničke živote, i čvrsto vjerujem, unatoč trenutnoj ne tako blistavoj cjelokupnoj situaciji našega naroda u domovini i inozemstvu, da će njegovom Providnošću na kraju sve dobro završiti. U životu pojedinca i naroda ništa se vrijedno u svojoj punini ne događa prije ili kasnije darovanog trenutka. Kad dođe traj trenutak, bit će ga moguće prepoznati i krenuti mu ususret. Nismo li to upravo iskusili kao dar i čudo u vrijeme Domovinskog rata, kada smo naše izvandomovinstvo doživjeli kao snagu i blagoslov.

Razgovarala: s. Valerija Kovač