DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil

2019 03 Matulic2Postoje „teške“ teme, koje se u današnjem poimanju čovjeka i njegova života potpuno odbacuju kao neprikladne, a i u području vjeronauka, navještaja i pastorala sve se više zanemaruju u korist „ugodnoga“ govora o Bogu i čovjeku. Takva jedna tema jest grijeh, koji kao stvarnost zadire duboko u čovjekov osobni, obiteljski i društveni život. Zamolili smo za razgovor prof. dr. sc. Tončija Matulića, predstojnika Katedre moralne teologije na KBF-u Zagrebu, poznatoga teologa i propovjednika koji je na nedavno održanom pastoralno-katehetskom kolokviju svećenika u Zagrebu, između ostaloga, govorio i o suvremenom gubitku osjećaja za grijeh.

Dragi Tonči, sintagmu „gubitak osjećaja za grijeh“ možemo shvatiti različito: Da suvremeni čovjek ne zna što je grijeh; ili da namjero relativizira razliku između činjenja dobra i činjenja zla, da bi se izvukao od odgovornosti; ili pak da zna da čini grijeh ali izokreće situaciju i prekriva svoj grijeh: umjesto da se pokaje, druge optužuje da ga zbog grijeha osuđuju, itd. Je li današnji čovjek stvarno ne zna što je grijeh, ili se radi više o strategiji da prekrije svoje grijehe?

Tonči Matulić: Pitanje je na mjestu. Nema sumnje da se od sredine 20. stoljeća evidentira gubitak osjećaja za grijeh, a što se prepoznaje u nekoliko fenomena. Prvo, javno odobravanje nekih ponašanja koja su tradicionalno smatrana grijehom (npr. predbračni spolni odnosi, rastava braka). Drugo, u nekim sredinama drastično opadanje prakse sakramenta ispovijedi koji je neraskidivo povezan s osobnim iskustvom grijeha koje vapi za oproštenjem i mirom. Treće, vjerničko (ne)svjesno pristajanje uz određene dominantne svjetovne stavove i poglede koji relativiziraju iskustvo grijeha kao eminentno vjerskoga iskustva i teološke kategorije.

S ovim posljednjim smo odškrinuli vrata glavnom uzroku gubitka osjećaja za grijeh, a to je gubitak smisla i osjećaja za Boga. Ovaj potonji gubitak ne smijemo brkati s opravdanom i trajnom potrebom čišćenja naših osobnih i zajedničkih slika i predodžaba o Bogu. Budući da je Bog apsolutno Drugi i prebiva u nedostupnome svjetlu mi nemamo neposredan uvid u njegov život, nego samo posredstvom eklezijalne i osobne vjere. Možemo ga i smijemo vjerski zamišljati i predočavati i to neprestano činimo. No, u Prologu Ivanovog evanđelja čitamo: „Boga nitko nikada ne vidje. Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani“ (Iv 1, 14). Što vjerski zamislimo i predočimo si kao Boga nikada nije Bog sâm. Stoga naše predodžbe i slike Boga moramo stalno pročišćavati i obnavljati da nam se ne dogodi da se klanjamo kumiru – upravo našoj predodžbi.

Sad valja priznati da i sama obnova naših predodžaba i slika o Bogu itekako povratno utječe na naše vjersko iskustvo grijeha i na naš osjećaj za grijeh. Primjerice, danas se često čuje govoriti kako se premalo govori o vječnoj kazni, o paklu, o đavlu, upravo o grijehu. Možda je to zato što su se ranije te stvarnosti prenaglašavale, a već narodna poslovica kaže „što je preslano ni mački nije drago“. Stoga Crkva i njezina teologija stoje pred velikom i, dakako, neodgodivom zadaćom obnove govora o Bogu i predstavljanja Boga, a što je neizostavna pretpostavka za obnovu govora o grijehu i izgradnju ispravnoga iskustva i osjećaja za grijeh u današnjemu naraštaju. Gubitak osjećaja za grijeh može se, dakle, samo činiti takvim, jer su posrijedi aktivni drugi problemi poput prevladanih pastoralnih pristupa, zastarjeloga teološkog govora te starih slika i predodžaba koji više ne pronalaze put do duša i savjesti današnjih vjernika.

Tu činjenicu ne treba brkati s povijesnim djelovanjem suvremene sekularizacije, vjerske ravnodušnosti pa i same masovne nevjere koji, budući da su potisnuli Boga iz života, nemaju na što osloniti iskustvo grijeha i osjećaj za grijeh. Naravno da se Crkva i njezina teologija ne mire s ovim uzrokom, već stalno traže i preispituju mogućnosti navještaja vjere suvremenome sekulariziranom čovjeku. Pred svima nama je otvoren poziv na novu evangelizaciju. Kako u prethodnom tako i u ovom slučaju smijemo i trebamo nadati se da će upravo polet i elan nove evangelizacije doprinijeti željenoj obnovi autentičnoga vjerskog iskustva Boga i grijeha u današnjemu naraštaju.

U suvremenom svijetu, u javnosti, nerijetko se veliča grijeh. Na primjer, prije više godina je u desetak europskih zemalja poznati sladoled „Magnum“ izdan u sedam različitih okusa, koji su bili nazvani po sedam glavnih grijeha: oholost (vanilija), škrtost (tiramisu, kava, čokolada), bludnost (vanilija i jagoda), zavist (pistacija, čokolada), itd. – i to uz promidžbenu „foru“, kao zavodljiva „ograničena edicija“, puštena upravo u vrijeme korizme. Čini mi se da naše čitavo društvo danas počiva na stavovima koji su se u kršćanskoj tradiciji opisali kao sedam glavnih grijeha. Danas su to poželjna i moderna ponašanja. Zašto je ljudima grijeh i zlo privlačno i zanimljivo, a dobro dosadno i neatraktivno?

Tonči Matulić: Odgovor na to pitanje sadržan je već na prvoj odnosno drugoj stranici Svetoga pisma na kojoj čitamo: „Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči, i upoznaju da su goli“ (Post 3, 6-7). Odgovor na postavljeno pitanje ne može biti drukčiji od odgovora na pitanje zašto su naši Praroditelji sagriješili, a čega smo se dijelom prisjetili navodom iz Knjige Postanka.

Najprije se suočavamo s napastima iza kojih uvijek stoji Napasnik. Zatim se suočavamo sa zamamljivošću i neodoljivošću ponude, s jedne, te sa sljepilom i slabošću slobodne volje, s druge strane. I onda dođe odluka i pristanak na ono čemu se čovjek trebao, a nije odupro. A zašto se nije odupro, ključno je pitanje? Vjera daje koncizan i trajno važeći odgovor. Zato jer je pristao da mu spoznaju zaslijepi oholost, to jest prepustio se smrtonosnome zagrljaju žudnje da bude kao Bog, da preuzme i prisvoji božanske atribute. I zato jer mu je zamamnost stvari omekšala i oslabila volju, to jest prepustio se neodoljivosti predmeta za kojega zna da je zabranjen, da je loš, da je štetan, a ipak ga izabire, dopustivši tako da ga posesivnost i egoizam posve zarobe.

Na samome početku posrijedi je bila odluka, kako nam slika kaže, o branju i jedenju ploda sa zabranjenoga stabla, a tijekom cijele povijesti do danas posrijedi su odluke da se djeluje protiv načela i normi moralnoga zakona što ga je Bog od početka upisao u čovjekovo srce i koji jasno odjekuje u nutrini da dobro treba činiti, a zlo izbjegavati. Vrhunac i savršenstvo tog zakona su nam objavljeni u evanđelju, dotično u zapovijedi da Boga ljubimo iznad svega, a bližnjega kao sebe samoga.

Ukratko, odgovor na pitanje zašto ljudi, a kako nam se nerijetko danas čini, radije čine zlo i pristaju uz zlo, nego da čine dobro i pristaju uz dobro, krije se u otajstvu bezakonja (mysterium iniquitatis) koje djeluje u čovjeku, a kojega na koncu samo milost Kristova može suzbiti i nadvladati, kako nam to svjedoči Pavao u 2 Sol 2, 7. Dakle, odgovor i opravdanje čovjekovog pristajanja uz zlo i grijeh ne pronalazimo u činjenici „gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost“ (Rim 5, 20), nego u činjenici da „premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo“ (Rim 1, 21). Zbog toga se čovjek lišen vjere i zatvoren za Boga može ponositi pa čak i hvaliti svojim grijehom, umišljati da je velik i važan kada se poigrava sa svetinjama i čak ih izruguje, a zapravo je posrijedi pomračenje moralne savjesti koje je uzrokovano gubitkom osjećaja za grijeh koje je opet sa svoje strane uzrokovano gubitkom smisla i osjećaja za Boga.

Grijeh je najprije osobni čin pojedinačnoga čovjeka. Međutim, čovjek pojedinac živi u suodnosima s drugim ljudima, dio je neke zajednice, društva, čovječanstva u sinkronoj i dijakronoj povezanosti. Pojedinac i zajednica se međusobno prožimaju. U zadnje vrijeme se javno upozoravalo i na „grijeh struktura“. Što je to i kako ga povezati s osobnim grijehom?

Tonči Matulić: Prava teološka sintagma glasi zapravo „strukture grijeha“. Strukture grijeha, kako sama riječ kaže, pokazuju samu narav odnosno nutarnje ustrojstvo, nutarnju zloću i nutarnje razorne učinke grijeha kao zloga ljudskog čina. Dakle, strukture grijeha govore o nutarnjoj, dakako zastrašujućoj i razornoj, slici grijeha. No, upravo nas sintagma strukture grijeha vraća pojmu takozvanoga društvenoga grijeha.

Grijeh je, kako kažeš, uvijek eminentno osobni čin. Griješi uvijek i samo pojedinačna ljudska osoba. Znamo koliko je opasno nametanje kolektivne krivnje, jer nužno pretpostavljala kolektivni grijeh kojega nitko nije počinio, budući da je pojedinačni grijeh uvijek eminentno osobni čin. No, zbog nutarnjega ustrojstva grijeha, upravo zbog struktura grijeha, pokazuje se da čovjekov grijeh kao čin jest osoban, ali je istovremeno i društven, budući da je čovjek po naravi društveno biće i da ga nije moguće zamisliti izoliranoga od drugih poput nekakve osamljene monade. Čovjek živi u nepreglednoj mreži društvenih odnosa pa stoga njegovi osobni čini, misleći sada prvenstveno na grešne čine, itekako loše utječu na društvo, na zajednicu.

Medicinskim jezikom govoreći, čovjekov zao čin, grijeh, koji njega vrijeđa i umanjuje, inficira također i društvenu sredinu, zajednicu, u kojoj on živi i djeluje te doprinosi tome da ona također bude povrijeđena i da propada. Uzmimo za primjer neki nedvosmisleno nemoralni zakon, poput primjerice onoga koji ozakonjuje hotimični pobačaj. Njega su donijeli ljudi, dakle znamo tko su oni. Upravo je svatko od njih osobno, dakako tko je podržao takav zakon, odgovoran za donošenje takvoga nemoralnog zakona. Međutim, njihovom je odlukom pogođeno cijelo društvo. Koliko su razorni i negativni društveni učinci takvoga zakona ne ogleda se samo u nepravednome ozakonjenu ubojstva nevinoga ljudskog bića u majčinu krilu, nego i u činjenici da će mnogi, a pogotovo danas mladi ljudi, pomisliti da ako je neka praksa ozakonjena onda je i moralno prihvatljiva i poželjna. Na taj način strukture grijeha nepravdom impregniraju društvo.

Kad govorimo o strukturama grijeha ne možemo, a ne spomenuti žalosnu činjenicu pretvorbe i privatizacije na hrvatski način iz sredine devedesetih godina 20. stoljeća. Razorne posljedice se još i danas osjećaju. Podsjećamo samo na aktualne slučajeve Uljanika i 3. Maja. Posrijedi su notorne manifestacije društvene dimenzije osobnoga grijeha. One se manifestiraju upravo kroz takozvane strukture grijeha koje ne zarobljavaju samo čovjeka pojedinca i njegovo srce, nego se kao smrtonosna mreža protežu i na društvo i zajednicu u kojoj čovjek živi i djeluje te ih čine plijenom nepravde, nepoštenja i korupcije.

Zbog toga su zauzimanje i borba protiv osobnoga grijeha uvijek i zauzimanje i borba protiv društvenoga grijeha odnosno protiv struktura grijeha. One nam, dakle, izvorno otkrivaju i govore o nutarnjem ustrojstvu grijeha i kako grijeh razorno utječe najprije na pojedinca, a onda i na društvo i zajednicu u kojima on/ona živi i djeluje.

Nedavno je na više mjesta predstavljeno ponovljeno i aktualizirano izdanje tvoje knjige Pobačaj – drama savjesti. Upravo na primjeru pobačaja vidimo kako se pomiču granice grijeha i kako se pobačaj pokušava progurati kao nečije pravo. U kojem smislu je pobačaj grijeh?

Tonči Matulić: Pobačaj je grijeh najprije u smislu hotimičnoga pobačaja, a to znači svjesno, slobodno i namjerno uzrokovanoga pobačaja ili nasilnoga oduzimanja života nevinome ljudskom biću koje se nalazi u majčinoj utrobi. Grijeh pobačaja je dakle grijeh ubojstva nevinoga ljudskog bića. Da se doista o tome radi, svjedoči i kanonska disciplina Crkve koja za sve sudionike u izvršenju pobačaja predviđa kaznu unaprijed izrečene (latae sententiae) ekskomunikacije, to jest isključivanja iz punoga zajedništva s Crkvom.

Upravo težina kanonske kazne nedvosmisleno svjedoči o stvarnoj težini, ali i vrsti grijeha namjernoga pobačaja. U tom smislu, a kako sam već napomenuo u ranijemu odgovoru, ozakonjivanje namjernoga pobačaja jednoznačno označava ozakonjivanje namjernoga ubojstva nevinoga ljudskog bića prije rođenja, a taj čin vrijeđa upravo petu Božju zapovijed koja najprije zabranjuje oduzimanje života nevinome ljudskom biću, a onda poručuje da je posrijedi teški grijeh koji u nebo vapi za pravdom. Namjerni pobačaj je, dakle, teški grijeh jer nevinome ljudskom biću niječe i oduzima urođeno mu pravo na život koje je neotuđivo pravo svakog ljudskog bića i kao takvo predstavlja temelj svim drugim ljudskim pravima.

Nijekanje i oduzimanje prava na život nevinim nerođenim ljudskim bićima predstavlja eklatantan primjer struktura grijeha koje zarobljavaju i ponižavaju društvo pomoću nemoralnoga i utoliko nepravednoga zakona.

Manfred Lütz, njemački psihijatar i teolog pomalo je duhovito poantirao da se u suvremenoj kulturi riječ grijeh koristi samo u povezanosti s prehranom i tjelesnom figurom. Moralna teologija pak uči da je grijeh uvijek čin protiv Boga i protiv čovjeka. Možeš li to protumačiti, možda i nekim primjerima potkrijepiti?

Tonči Matulić: Da, upravo u smislu da grijeh znači nešto ukusnoga ne probati odnosno da grijeh znači gomilanje viškova kilograma. Ako pod suvremenom kulturom mislimo na posve sekulariziranu kulturu, onda je ona nesumnjivo očišćena od svakoga autentičnog vjerskog iskustva i značenja, a to najprije znači od samoga smisla i osjećaja za Boga, o čemu je već ranije bilo govora. Ta činjenica uvjetuje ne samo gubitak osjećaja za grijeh, nego i svođenje teološkoga i vjerskoga smisla i značenja grijeha na čisto antropološke kategorije, poput nekakvih ljudskih promašaja, manjkova, nedostataka, propusta.

No, teologu ne smije promaknuti činjenica da ispražnjena niša iz koje je otjeran Bog u sekulariziranoj kulturi ne ostaje prazna, nego se redovito popunjava kumirima. Slično se događa i s izgubljenim smislom i osjećaja za grijeh. U nišu iz koje je potisnut grijeh unose se antropološki surogati. Naime, dok u sekulariziranoj kulturi nema mjesta za autentično vjersko iskustvo grijeha, upravo zato jer je vjera potisnuta i istisnuta iz osobne i društvene svijesti, ipak osjećaj krivnje je ostao, jer njega nije moguće potisnuti i istisnuti na rub. Niša krivnje uvijek ostaje niša krivnje, jer je osjećaj krivnje autentično ljudsko iskustvo koje je uzrokovano nekim prekršajem.

No, kako je danas potisnut i posve oslabio osjećaj grijeha kao glavnog uzroka krivnje koja je, ipak, ostala u čovjeku i koju nije moguće maknuti ni potezom jedne ruke niti nekom lijepo sročenom antropološkom teorijom, onda se u današnjoj kulturi redovito pribjegava pretjeranom psihologiziranju krivnje. To, međutim, ne daje željene rezultate, jer psihologija uopće nije nadležna ni za utvrđivanje niti za uklanjanje glavnoga uzroka krivnje, a to je grijeh. Psihoterapija krivnje može samo zamaskirati pravi problem i pružiti nekakvu alternativnu, nazovimo je tako, palijativnu utjehu, ali ne može riješiti problem u korijenu odnosno u uzroku. To zato jer u čovjeku ostaje grijeh kao nepriznato i neokajano stanje.

Već odavno je poznat podatak kako, primjerice, u Švicarskoj u kojoj je gotovo posve iščeznula redovita osobna ispovijed u prosjeku na tisuću stanovnika postoje dva psihologa ili psihijatra ili psihoterapeuta. Ispovjedaonicu je zamijenila ordinacija. Ispovjednika je zamijenio psiholog ili liječnik. Grijeh je zanijekan u iskustvu i migrirao je u druga područja života, poput prehrane i tjelovježbe, u kojima je zadržao isključivo antropološki, a ne nikakav teološki i vjerski smisao i značenje. No, sve to čovjeka nije oslobodilo osjećaja krivnje. Ako problem zaniječemo i otjeramo ga kroz velika vrata on se lako vrati kao bumerang kroz mali prozor. U tom smislu danas se itekako evidentira hipertrofija krivnje, a onda opet i masovno i redovito te ponekad suludo konzumiranje sredstava za smirenje.

Međutim, valja jasno i otvoreno reći da istinsko oslobođenje od krivnje čovjek neće pronaći u ma koliko redovitom i učestalom gutanju tableta za smirenje, a još manje u nikad završenim razgovorima koji se vode u ležećem položaju na kauču, nego će ga pronaći jedino u poniznom priznanju osobnoga grijeha pred Bogom i iskrenom kajanju te u darovanoj milosti oproštenja koje mu je jedino kadro vratiti mir duše i osloboditi ga nepodnošljivoga tereta krivnje. No, za to se traži osobno obraćenje.

U korizmi smo na intenzivniji način pozvani na pokajanje i obraćenje. Kako je moguće suvremenoga čovjeka i vjernika senzibilizirati za ispravan odnos prema grijehu? Kako u vremenu jedne veoma optimistične i liberalističke antropologije, potaknuti čovjeka, svakoga od nas, da ne griješimo?

Tonči Matulić: Nadam se da se već na temelju dosadašnjih promišljanja nameću sami od sebe odgovori na postavljena pitanja. Ispravan odnos prema grijehu moguć je samo na temelju ispravnoga odnosa prema Bogu Ocu Gospodina našega Isusa Krista. Gubitak smisla i osjećaja Boga koji nam svoje lice objavljuje na licu Isusa Krista rezultira gubitkom smisla i osjećaja grijeha. Među njima vrijedi odnos uzroka i posljedice. Činjenica jest da u suvremenom odviše narcisoidnom i egoističkom ozračju nije lako ni govoriti o grijehu, a čini se daleko težim primjereno i, dakako, uspješno poticati čovjeka da ne pristaje uz grijeh, posebno uz određene vrste grijeha, o kojima je bilo ranije govora, a koje suvremena kultura istiskuje iz moralne svijesti ljudi ili čak otvoreno niječe.

Ne bih želio da čitatelji steknu dojam kako je pozivanje na novu evangelizaciju samo jedan novi litanijski zaziv u Crkvi kojim umirujemo sami sebe i tješimo se pred očiglednim pastoralnim neuspjesima i promašajima. No, kako bilo, držim i uvjeren sam da jedino neodgodivim odazivom na novu evangelizaciju i našim posvemašnjim uranjanjem u njezine zahtjeve a koji su jasno i nedvosmisleno upisani u slovo i duh Drugoga vatikanskog koncila i brojna vrijedna postignuća postkoncilske obnove, zatim u brojna razborita i nadahnuta nastojanja postkoncilskoga napose papinskoga učiteljstva te na koncu u dragocjene uvide koncilski nadahnute i obnovljene teologije.

Ako želimo, a mi ne samo da želimo nego smatramo svetom obvezom ponovno senzibilizirati suvremenoga čovjeka, dakako najprije onoga koji se još osjeća i smatra vjernikom za ispravan odnos prema grijehu, istovremeno ga potaknuti da izbjegava bliže i dalje grešne prigode te da se opire grijehu i nikada uza nj ne pristaje, onda držim i uvjeren sam da ćemo tu našu svetu obvezu, štoviše, to naše sveto poslanje ostvariti samo ako pristanemo uz ili, jasnije rečeno, ako se obratimo na novu evangelizaciju. U protivnome ćemo se pretvoriti čas u zloguke proroke čas opet u savršene analitičare, ali ne i u oduševljene navjestitelje i još prije toga istinske svjedoke Radosne vijesti o Božjemu kraljevstvu i konačnom oslobođenju čovjeka od grijeha u Isusu Kristu Sinu Božjemu.

Razgovarala: s. Valerija Kovač