DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil

RenataKako ste osjetili duhovni poziv?

S. Renata Azinović: Bilo bi lijepo kad bi nam se Gospodin ukazao kao Mojsiju, progovorio nam kao Abrahamu, Samuelu ili Pavlu, poslao nam anđela kao Mariji... No, poziv se ne događa tako. Svaki je poziv različit i jedinstven. Gospodin sam bira način na koji će pojedinu osobu dotaknuti u stvarnosti njezina života i pozvati na njoj prikladan način.

Ono što je zajedničko skoro svim pričama o pozivu jest treptaj duše koji osoba osjeti kada pomisli na redovništvo ili o redovništvu razmišlja. To je misao koja se javlja uvijek iznova, sve češće; stvara nemir; tjera vas na istraživanje i upoznavanje redovnica, redovničkog života i karizmi; zahvaća vaše srce i vaš um; traži molitvu, tišinu, propitkivanje sebe, vaganje svojih sklonosti i želja, zamišljanje budućnosti... Tek odluka o odazivu vraća mir i duša zna da je tamo gdje ju Gospodin želi.

Kako mogu biti sigurna da me Bog zove?
S. Renata: Zapravo, apsolutne sigurnosti nikada nema. Redovnički je poziv u konačnici avantura života s Isusom u kojoj svaki dan iznova odlučuješ biti Njegova. Neka relativna sigurnost će s vremenom – kroz molitvu, sakramente, duhovne razgovore, susrete s redovnicama i eventualnim boravkom u nekom samostanu – rasti, kristalizirati se, postajat će jasnija. Neki od znakova mogu biti osjećaj besmisla ili praznine života (iako ljudski gledano imaš sve), potreba služiti drugima, smirenost i zadovoljstvo koje ti pružaju molitva i liturgija. Ipak, mir savjesti kod donesene odluke najveće je jamstvo sigurnosti.
 
Bojim se. Što ako pogriješim, ako duhovni poziv nije za mene?
S. Renata: Strah je normalna reakcija čovjeka koji stoji pred važnom životnom odlukom, pogotovo ako ona uključuje ''hod u nepoznato''. No, sv. Ivan nam kaže da ljubav pobjeđuje strah (1Iv 4,18). Strah ne smije imati glavnu riječ. Moraš si posviješćivati da stojiš pred Bogom koji je sama Ljubav i Milosrđe i zahvaljivati Mu što te je smatrao dostojnom dioništva u tom Životu. 
 
Uz to, odluku znatno može olakšati činjenica da od dolaska u samostan do polaganja doživotnih zavjeta treba proći minimalno 7 godina. To je dovoljno dug period da preispitaš svoju odluku, iskusiš redovnički život i slobodno – bez ikakvih pritisaka – doneseš konačnu odluku.
 
Što je prvo što trebam učiniti kada odlučim odgovoriti Božjem pozivu?
S. Renata: Najvažnije si već napravila – odgovorila si Gospodinu. Prihvatila si poziv koji ti je uputio. Sljedeći korak je stupiti u kontakt s nekom sestrom iz zajednice koja te privlači. Ona će te povezati s odgovornom sestrom i s njom ćeš dogovoriti sve što je potrebno. To možeš učiniti preko svoga župnika ili osobno. Na web stranicama svih zajednica možeš pronaći imena i kontakt brojeve sestara.
 
Moram li završiti fakultet da bih bila redovnica?
S. Renata: Ne! Redovništvo je nasljedovanje siromašnoga, čistoga i poniznoga Krista – ne učenoga. Zajednica može, prema svojim potrebama kao i sposobnostima i sklonostima sestara, poslati neku sestru da završi određeni studij, ali on nikada nije uvjet redovničkoga poziva.
 
Što sve radite? Je li vam dosadno?
S. Renata: Dan jedne redovnice je toliko ispunjen da nam zapravo nikada nije dosadno. Povjerene obveze, zajednička i osobna molitva, Sveta Misa, radost susreta sa sestrama, razgovori s ljudima u potrebi, djela ljubavi prema onima koji nas trebaju pa i kratki trenutci tišine i odmora ispunili bi i dan znatno duži od ova 24 sata.
 
Je li redovnički život težak?
S. Renata: Svaki je poziv, ako ga želimo ispravno živjeti, težak. Redovnički život zahtijeva odricanja koja nisu laka, ali istovremeno dariva milosti koje ne daje nijedan drugi poziv. Stoga, nije niti lakši niti teži od drugih poziva (npr. života u braku), nego jednostavno drugačiji.
 
Što ako izaberem duhovni poziv pa se zaljubim?
S. Renata: Ulaskom u samostan mi i dalje ostajemo ljudi 'od krvi i mesa'. Zaljubljenost nije grijeh. Gospodin ju dopušta kako bi potakao naš rast i naše predanje. Tako je i prihvaćamo: kao priliku da Mu dokažemo svoju vjernost. Svaki dan iznova, kada Mu budeš predavala svoj život, predat ćeš Mu i taj osjećaj. Boravit ćeš pred Njim, razgovarati s Njim i dopustiti Mu da ponovno osvoji sve kutke tvoga bića. Sve drugo bilo bi varanje Zaručnika.
 
Moji roditelji to nikada neće prihvatiti. Kako ću im reći?
S. Renata: Otpor roditelja i prijatelja je češća reakcija, nego njihova podrška. Najčešće je posljedica neznanja i krivih slika o redovničkom životu u kojem – iz ove perspektive – vide samo žrtvu, kao i njihovoga straha da će te ''izgubiti''. Vrlo je važno da im u smirenom razgovoru objasniš svoju odluku i važnost koju ona za tebe ima, ali i da ustraješ u onome na što te Bog poziva. Možemo to reći i da ''uzmeš svoj život u svoje ruke'' iako se to njima neće svidjeti. Ukoliko nisi punoljetna, na takvu ćeš odluku morati malo pričekati. 
 
Uvijek možeš računati i na podršku sestara koje su spremne razgovarati s tvojim roditeljima (ukoliko to smatraš potrebnim) i pomoći im da tvoju odluku drugačije sagledaju i prihvate. Ukoliko podrška roditelja i izostane na početku, zbog tvoje radosti i zadovoljstva redovničkim životom promijenit će svoje mišljenje.