DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil
 
KlaraOdakle dolazite, kako ste odrasli?
 
S. Klara Pavlović: Rođena sam u Donjoj Borovici  u srcu moje drage  Bosne. Odrasla sam u obitelji u kojoj nas je bilo sedmero (roditelji, 4 kćeri i brat). Bogu sam zahvalna za svoju obitelji u kojoj je uvijek bilo ljubavi, radosti, pjesme, razgovora, dogovora. U našoj obitelji svaku večer se molila krunica, i nije se mogla zamisliti nedjelja bez sudjelovanja svih članova na euharistijskom slavlju. 
 
Je li vas netko nadahnuo ili potaknuo da služite Bogu ili je to bila isključivo Vaša odluka?
 
S. Klara: Selo Borovica osim što je najljepše selo ono je i plodno tlo duhovnih zvanja.  Crkvi je darovala  14 svećenika, 1 brat laik (redovnik) i 26 redovnica. Tako da je svatko od njih, Bogu posvećen,  na svoj način u meni budilo klicu zvanja. Na svakome je osobno da osluškuje, čuje i odazove se na Božji poziv. Tako sam i ja sama, najviše uz pomoć župnika i pok. majke, jer kod nas na službi u župi nema časnih odazvala se. Bog zove i onda i sada i u buduće. Na svakoj pojedinoj osobi je da čuje i da se hrabro odazove.  
 
Što ste učinili kada ste shvatili da je duhovno zvanje upravo ono što stvarno želite u svom životu?
 
S. Klara: Iz svoga iskustva mogu reći da kod mene nije bio pothvat nego dugotrajni proces koji trajao do moje 18 godine života. Dragi mladi,  Božji poziv se ne može izreći riječima. Jer to j i za vas i za nas „misterij“ koji se otkriva danima, mjesecima, godinama.
 
Ono što se da izreći to je: uživala sam u čitanju knjiga životopise svetaca; voljela sam biti sama u prirodi, moliti i pjevati; radosna sam išla i kroz tjedan na misu; voljela sam biti u društvu časnih kad bi došle na godišnje odmore; pomagala župnik sve što je trebalo; čitala, pjevala u crkvi; kroz srednju školu koju sam pohađala u Varešu svako  jutro prije nastave bila na misi. To je ono što mogu napisati, ali kad se dogodila odluka i što je bilo presudno to je ono što ostaje  u dubini srca između Boga i mene.
 
Kakva je bila reakcija Vaše obitelji, rodbine i prijatelja, cijele župne zajednice kada ste im priopćili svoju odluku?
S. Klara: Sjećam se kako sam obavijestila obitelj. Dogovorila sam se sa župnikom pok. Ivan Šeb da u nedjelju dođe kod nas na ručak. On je došao i za vrijeme ručka izrekao moju odluku. Pok. majka rekla je: „Znala sam ja to i osjećala. Moja Snješka (moje krsno ime je Snježana a majka me zvala Snješka) samo je čitala svete knjige, molila i  voljela crkvu.“ Tako su i sestre i brat rekli da se to vidjelo i osjetilo na meni. Župska zajednica je sa zahvalnošću Bogu prihvatila još jedno redovničko zvanje. Tako sam ja 4. listopada 1988. a na svetkovinu sv. Franje, ostavila oca, majku, brata, sestre i svoju Borovicu i pošla za Kristom.
 
Zašto ste izabrali Družbu franjevki od Bezgrješne?
 
S. Klara: Iz moga sela bile su moje  rođakinje u Družbi. Jedna od njih je imala zavjet 1982. u Šibeniku na kojim sam i ja sa svojom majkom sudjelovala. Promatrajući jednostavnost, gostoljubivost i radost tih sestara za mene je bilo nešto tajanstveno. Vjerujem da je to bio „kairos“  za  mene tada mladu djevojčicu sa sela. Drugi posjet Šibeniku bio je u kolovozu 1988. i to je bio odlučujući susret sa sestrama tako da sam na svetkovinu sv. Franje te godine i pristupila zajednici. 
 
Koje zavjete ste sve morali položiti i na što Vas oni obvezuju?
 
S. Klara: Evanđeoski savjeti postoje u Crkvi od samih njezinih početaka, a od 4. st.  jasno su definirani kao siromaštvo, čistoća i poslušnost. Oni imaju svoje temelje u Evanđelju. Krist veli mladiću:" Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima" (Mt 19, 21). Tu je jasno ocrtano siromaštvo. Isto tako veli Krist: „Ima ljudi koji se odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskoga“ (Mt 19, 12), što je temelj čistoće. Temelj poslušnosti jest tvrdnja:  „Tko zbog mene izgubi svoj život, sačuvat će ga“ (Mt 10,39). Znači svi redovnici i redovnice polažu zavjet: siromaštva, čistoće i poslušnosti.
Stoga evanđeoski savjeti stalno žive u Crkvi i oni su dar Krista Gospodina svojoj Crkvi, ali su i dar pojedincima, izabranima. A kad Bog nekoga poziva na posebni način života, drukčiji od većine naroda, on mu i daje posebnu misiju. To nikada nije iznad sila pozvanoga, a nije misija ni za uspavljivanje. I to što Bog traži od pozvanoga često je teže, ali je i blaženije, kako veli sv. Pavao (usp. 1Kor 7,40). 
 
Jeste li  uvijek u životu bili apsolutno sigurni da ste učinili ispravnu odluku ili su Vam se ponekad javile i sumnje?
S. Klara: „Zaveo si me Gospodine i dadoh se zavesti.“ Parafrazirajući proroka Jeremiju i ja sam se dala zavesti od Gospodina i u tu zavedenosti nikada nisam posumnjala. Kad dođu teški trenuci i dani onda se „svađam“ sa svojim „Zavoditeljem“ koji me uvijek iznova zanese i zavede svojim beskrajnim milosrđem i ljubavi prema meni jadnoj grešnici. 
 
Postoje li još neki drugi interesi kojima se dodatno bavite?
S. Klara: Moja ljubav prema prirodi i svemu stvorenom je ono što me po primjeru sv. Franje uvijek iznova potakne na razmišljanje o Bogu Stvoritelju. Zato uživam u šetnji prirodom hvaleći i slaveći Boga za sve stvoreno.
 
Koji bi prema Vašem mišljenju bio način da se mladi potaknu na razmišljanje o duhovnom pozivu?
S. Klara: Kao i u svakoj životnoj odluci, tako i o duhovnom pozivu mladog čovjeka-djevojke  glavnu ulogu imaju roditelji i cijela obitelj. Obiteljsko ozračje pogoduje da se klica zvanja razvije. Ako je u  obitelji prisutno ozračje zajedništva, ljubavi, poštivanja, duhovnosti, odgovornosti, tu će se mladić- djevojka osjećati sigurnim, prihvaćenim a to je plodno tlo da  klica zvanja  prepozna i razvije  duhovni poziv. 
 
Vaša poruka mladima koji osjećaju poziv?
S. Klara: Draga djevojko, dragi mladiću! Ne boj se, odvaži se, baci mrežu na drugu stranu i pođi za Kristom. Treba te brat čovjek, treba te Crkva, treba te naša Družba Franjevki od Bezrješne!