Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Mt 5,3

Službenica Božja majka Klara Žižić utemeljiteljica Družbe sestara franjevki od Bezgrješne, izvorne hrvatske redovničke zajednice - rođena je 1626. godine ispod Promine (brdo i svojedobno istoimena župa u Dalmatinskoj zagori, između Knina i Drniša) a umrla je u Šibeniku na veliku glasu svetosti, 21. rujna 1706. godine. Prva je pokopana u grobnicu koju su 1705. godine sestre dale sagraditi u Crkvi sv. Lovre.

Nakon potpisivanja Kandijskog mira između Turskog Carstva i Mletačke Republike 1669. godine i utvrđivanja granica krajem 1671., Mara (s. Klara) Žižić dolazi 1673. godine, s područja unutar turskih granica, u Šibenik koji je bio pod Venecijom i nastanjuje se u jednoj maloj i siromašnoj kućici u šibenskom Varošu.

S iskustvom turske okrutnosti, pod kojom je provela velik dio života, dolazi u Šibenik s nakanom da se Bogu potpuno posveti redovničkim životom po Pravilu potvrđenu od pape Lava X. Trećeg samostanskog reda sv. Franje. Pod okriljem provincije Bosne Srebrene kojom je tada upravljao provincijal fra Grgo Kovačević (1678.-1681.) i dopuštenjem šibenskog biskupa Ivana Dominika Callegari (1676.-1722.), s. Klara Žižić i s. Serafina Burmaz započinju redovnički život 17. studenoga, na dan sv. Elizabete Ugarske - zaštitnice Trećeg franjevačkog reda, 1679. g. primanjem redovničkog odijela od fra Franje Kovačevića, u Crkvi sv. Lovre u Šibeniku.

Majka Klara bila je prva i doživotna poglavarica. Vođena Duhom Svetim prihvatila je Franjino pravilo, s izrazitim naglaskom na zajedništvu, siromaštvu i pokori. Kao osobiti izraz pokorničkog života prvih sestara najstariji izvori ističu poniznost i uboštvo s prošnjom te franjevačko uboštvo uvijek povezano s djelima ljubavi. U tome je majka Klara prednjačila svojim sestrama i ostavila trajan primjer: ona je prva iskusila siromaštvo izbjeglištva i potrebu ljubavi, pa stoga razumijemo njezinu blizinu siromasima i slabijima u narodu u kojem je živjela, a osjetila je i vjersko-ćudoredne pogibelji pa je i u tome pogledu služila kao oslonac i primjer.

Opredjeljujući se za takav način života njezina mala zajednica postala je ubrzo svojom skromnošću osobiti znak Božje blizine osiromašenu i ispaćenu narodu.

U potpunu siromaštvu i bez ikakvih posjeda, živjela je od milostinje, pouzdavajući se potpuno u Božju providnost po primjeru sv. Franje. Sva primljena dobra dijelila je s potrebnima. Iako u siromašnim uvjetima, iskazivala je gostoljubivost i pružala konačište onima koji su iz unutrašnjosti, s turskog područja, dolazili u grad, krijepila je svojom pomoći bolesne i umiruće, a bezuvjetnim opredjeljenjem za Isusa Krista djelovala je evangelizatorski i bila je svjetlo svima koji su je susretali.

Zato je za nju prigodom smrti napisano da ju žaljaše vas grad i Varoš, budući 27 godina pod svetim habitom kako jedna svića sijala poniženstvom i z dobrom prilikom. Na drugom mjestu piše za nju i za s. Serafinu: One se učiniše jedno ogledalo ovoga Mista, a navlastito Klara. Ona se viđaše sveti život činiti, u svakomu obsluženju i dobri dili.