Korizmenu duhovnu obnovu za redovnice grada Zagreba, a na kojoj je sudjelovao i veći broj naših sestara, održao je prof. dr. Anton Tamarut, profesor dogmatske teologije na zagrebačkom KBF-u, u nedjelju, 21. ožujka u bazilici Srca Isusova. U skladu s temom „Zašto smo danas potrebne Crkvi i svijetu“, voditelj je govorio o potrebi i važnosti redovničkog života danas, postavivši na početku pitanje – što je to “više” i što je to “posebno” i “drukčije” što redovnice unose u svoju službu i služenje, a što druge osobe u njihovom životnom i radnom okruženju teško i gotovo da ne mogu dati?
To pitanje je u najužoj vezi s jednim drugim pitanjem, rekao je Tamarut, a to je koliko redovnička zajednica u kojoj svaka sestra živi bitno određuje njezin život i rad? “Samo temeljno i osnovno iskustvo zajedništva moje zajednice, mome osobnome životu i radu daje ono ‘više’, ‘posebno’ i ‘drukčije’ što drugi mogu prepoznati kao dar i blagoslov za njihov život, kao znak kojim se hrani njihova vjera, usavršava i jača njihova nada i ljubav”, kazao je predavač.
Govoreći o važnosti redovničkih zavjeta istaknuo je kako ih treba živjeti prema temeljnoj karizmi, daru Duha koji je zajednica baštinila od svoga utemeljitelja, te se po tom zajedničkom daru Duha u kojem imaju udjela svi članovi zajednice objavi i priopći ljubav koja svoj izvor ima u zajedništvu božanskih osoba.
Redovničke su zajednice darovane Crkvi, rekao je nadalje predavač, da svojim posebnim karizmama i zajedništvom u poslušnosti, čistoći i siromaštvu naviještaju i svjedoče slobodu djece Božje, da budu znak kraljevstva Božjega koje “nije jelo i piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome” (Rim 14, 17).
Na kraju svog izlaganja Tamarut je pozvao redovnice da budu “sanjari”, one koje “zaluđene” Kristovom ljubavi sve vide drukčije od drugih, koje su s jedne strane tako jednostavne i stvarne, a s druge strane tako čudne i nadstvarne u svojoj jednostavnosti, miru i radosti. Redovnici su danas kao i u doba svojih utemeljitelja, pozvani poći prije svega tamo kamo nitko neće, raditi s onima s kojima drugi ne žele raditi, baviti se onim poslovima koji svi drugi izbjegavaju, jer su ili teški ili se ne isplate, ili najčešći jedno i drugo. Upravo za takve društveno stigmatizirane, sebi prepuštene, zapuštene i zaboravljene pojedince i skupine Bog traži svoje “sanjare”, zaključio je voditelj Tamarut.
Nakon duhovnog nagovora slijedilo je pokorničko bogoslužje kao priprava za sakrament pomirenja.
priređeno prema: www.redovnice.hr
