Zazivom Duha Svetoga, dvadeset i četiri sestre iz naših zajednica započele su duhovne vježbe pod vodstvom mons. Josipa Delića 5. travnja, u samostanu u Podstrani kod Splita. Voditelj je prvi dan govorio o svetosti o kojoj se danas malo govori. Pozivajući se na novozavjetni tekst: „Budite sveti kao što je svet Otac vaš na nebesima“ (Mt 5, 48), istaknuo je Boga Oca kao najviši kriterij i model svetosti. Više puta spomenuo je blagopokojnog papu Ivana Pavla II. koji je proglasio veliki broj blaženika i svetaca želeći na taj način svakoj zemlji podići na oltar njezine svece kao one koji su bliski konkretnim ljudima, koji shvaćaju njihove potrebe i zagovaraju ih kod Boga. Govoreći o ontološkom sadržaju prave svetosti, mons. Delić je istaknuo da je Katolička Crkva sveta po svom učiteljstvu, sakramentima i svojoj svetoj upravi. No, prava svetost svakog kršćanina sastoji se u ispravnoj ljubavi prema Bogu, bližnjemu i samom sebi.
Mons. Delić progovorio je i o velikanima svetosti podsjećajući kako Crkva od samih početaka štuje svece (Blaženu Djevicu Mariju, Josipa, apostole, Joakima i Anu). U prvim se stoljećima na poseban način mučeništvo smatralo savršenim znakom svetosti. Zatim je nakon velikih progona Crkve, kad se više nije ubijalo one koji se očituju kršćanima, uslijedilo razdoblje u kojem je došao do izražaja djevičanski život, a sve do skolastike, svi pravi teolozi ujedno su bili i sveci. Mons. Delić je naglasio kako je svetost punina našeg duhovnog zvanja i da smo na svetost pozvane živjeti svakog dana iznova slijedeći primjer našeg sv. oca Franje i Službenice Božje Majke Klare, naše utemeljiteljice.
Drugi dan duhovnih vježbi voditelj je posvetio bogoslovnim krepostima (vjeri, nadi i ljubavi). Govoreći o kreposti vjere, istaknuo je kako svaki čovjek u nešto vjeruje i kako je pitanje postojanja Boga prisutno u svakom čovjeku. No, problem današnjeg čovjeka je često dihotomija, vjerovanje u dva boga, odn. boga dobra i boga zla. Zato pravom i iskrenom, otvorenom vjerom, čovjek sebe posve predaje Bogu, zaključio je voditelj. Nadu je nazvao pouzdanim sidrom duše i potakao nas da kao ljudi nade svojom nadom vraćamo nadu onima koji očajavaju. Ljubav je istaknuo kao formu svih drugih kreposti citirajući velike karmelićanske mistike: „U večer našeg života bit ćemo suđeni po ljubavi“ (sv. Ivan od Križa); „Nimalo ne žalim što ću biti izručena Ljubavi.“ (sv. Terezija Avilska)
Sljedeći dan mons. Delić govorio je o stožernim krepostima (razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti) i naglasio kako je krepostan čovjek onaj koji slobodno čini dobro. Zatim je govorio o karizmama kao Božjem daru pojedincu, ali ne zbog njega samoga ili njemu samome nego kao daru za zajednicu. Rekao je kako je Majka Klara primila puninu karizme koja je vječno mlada jer je od Boga. Mijenjaju se načini i oblici rada ali karizma ostaje ista i ona nas treba ujedinjavati i hraniti naš život. Voditelj je upozorio da smo jedno u karizmi ali to ne umanjuje bogatstvo naše različitosti. Razmatranje je zaključio riječima da je u svemu potrebna izgradnja vlastite osobnosti koja se očituje kroz rast u kreposti. Potrebno je da prihvatimo dar od Boga, da upoznamo i živimo karizmu koja je na poseban način naš redovnički život a on je put, avantura, svakodnevni hod s Bogom.
Voditelj je jedno razmatranje posvetio i molitvi koja je najvažnija u našem redovničkom životu. Molitva nas treba unijeti u Boga, u njegovu prisutnost. Istaknuo je Isusa kao uzor molitve, kao onoga koji je u svim važnim trenucima svog djelovanja molio Oca provodeći noći u molitvi. Podsjetio je i na važnost molitve Psalterija koji je živa i djelotvorna riječ napisana nama za pouku i utjehu. Kao izvor i vrhunac našeg života na posebnom i najvišem mjestu nalazi se euharistija.Voditelj je govorio o Božjoj providnosti i o tome kako se Bog, da ostvari svoj naum, služi i stvorovima što je izraz njegove veličine i dobrote. Zaustavio se i na pitanju teodiceje o postojanju zla u svijetu i zaključio svoje razmišljanje o problemu slobode i činjenice da zlo nije stvoreno od Boga već ga čovjek slobodom bira.
U četvrtak je mons. Delić predvodio klanjanje koje smo namijenili za svećenike povodom dana ustanovljenja euharistije ali i povodom svećeničke godine. Klanjanje smo završili litanijama Krista svećenika.Nakon toga uslijedilo je predavanje o poniznosti (lat. humilitas) koja spada u područje kreposti umjerenosti, i o oholosti (lat. superbia), njenoj suprotnosti. Voditelj je istaknuo kako poniznost i ponižavanje nisu jedno te isto i kako je prava poniznost zapravo upoznavanje svoje stvarnosti. Poznavanje sebe je polazna točka u pronalaženju istine i tu se rađa poniznost. Ovdje je mons. Delić upozorio kako nekad niječemo neku kvalitetu koju nam je Bog darovao nazivajući to lažnom poniznošću. No, to nije lažna poniznost već prava pravcata laž, rekao je voditelj. Zato je potrebna mjera odnosno krepost umjerenosti.
Peti dan duhovnih vježbi, u petak, voditelj je govorio o napastima, kušnjama, grijesima govoreći kako Crkva od početka moli molitve koje zaštićuju od zloga i da je opasnost kad danas ljudi često niječu postojanje đavla. Govorio je o opsjednućima i znakovima opsjednuća koristeći se papinskim dokumentom „Egzorcizmi i druge prošnje“. No, upozorio je kako je potrebno savjetovanje s medicinskim, na poseban način s psihijatrijskim stručnjacima jer se nekad neka psihička bolest zna zamijeniti s opsjednućem. Na posebno mjesto stavio je sakramente kao jednu od obrana od đavla. Nakon toga je slijedila molitva križnog puta a u popodnevnim satima pokorničko bogoslužje i ispovijed. Uz mons. Delića sestre je ispovijedao i fra Stanko Mijić OFMConv, stalni ispovjednik sestara u Podstrani.
Posljednji dan duhovnih vježbi, u subotu, voditelj je završio razmatranjem o svetosti, temom kojom je i započeo duhovne vježbe. Na poseban način je istaknuo Bezgrješnu kao uzor svetosti, koja se od početka štuje u franjevaštvu, kao i u našoj zajednici, što potvrđuje i službeni naziv Družbe. Ako je Marija naša majka, onda i mi trebamo biti majke jedni drugima.
Tijekom duhovnih vježbi voditelj je svakog dana slavio svetu misu koja je bila popraćena prigodnom homilijom. Još jedna karakteristika ovih duhovnih vježbi je bila čitanje duhovnog štiva za vrijeme ručka (što je nekad bilo uobičajeno u našim zajednicama) iz knjižice Pieta van Breemena „Sve što vrijedi jest ljubav“ - duhovne vježbe u svakodnevnici. Duhovne vježbe su završile svetom misom i Te Deumom te svečanim ručkom.
Posebnu zahvalnost izričemo voditelju duhovnih vježbi mons. Josipu Deliću kao i svim sestrama koje su nas ljubazno dočekale, primale i susretale svakog dana, s. Maksimilijani Šimac, kućnoj predstojnici, sestrama Martini Dukić i Paulini Vrdoljak, kuharicama koje su nas svakog dana krijepile finom i ukusnom hranom, s. Anđeli Budimir Bekan, vešarici, kao i svakoj drugoj sestri koja nas je pratila molitvom, osmijehom i radosnim svjedočenjem redovničkog života.
S. Kristijana Erak
