Dječji vrtić „Brat Sunce“ iz Primoštena, pod vodstvom odgajateljice gospođe Karmen Lušić i voditeljice vrtića s. Ružice Nimac, organizirao je u subotu, 22. svibnja, zajedno s roditeljima i djecom jednodnevni izlet podijeljen u tri postaje.
Prva postaja i odredište bila je „Poljička republika“ tj. njezine povijesne, kulturne i prirodne znamenitosti. Zaustavili smo se uz samu rijeku Cetinu na prostoru Radmanovih mlinica u razgovoru, igri i čitanju pjesama hrvatskih pisaca koji su se rodili u tom kraju, kao što su Jure Kaštelan (1919.-1990.) (Lumin; Jablan; Rastanak) i Josip Pupačić (1928.-1971.) (Moj Bog; Tri moja brata; More). Spomenuli smo se početka, trajanja i završetka Poljičke republike (od 13. do 19. stoljeća) i njezinog poznatog statuta (Poljički statut) . Zanimljivo da je 1960. ruski znanstvenik M. P. Aleksejev iznio tezu kako je Thomas More svoju „Utopiju“ iz 1516. napisao nadahnut poljičkim autonomnim starodrevnim običajima koji su mu bili uzor pravednog i slobodnog društva. Spomenuli smo se također starohrvatske crkve sv. Petra u Priku kod Omiša i glagoljaškog sjemeništa u kojem su se odgajali mnogi naraštaji svećenika koji su evangelizirali naš hrvatski puk, te Poljičke „Judite“ Mile Gojsalić (1530.) koja je svojom žrtvom i mučeništvom oslobodila Poljičane i Poljičku republiku od Turaka. Njezin lik isklesao je Ivan Meštrović. O njoj je pisao August Šenoa, a Jakov Gotovac skladao je 1951. operu „Mila Gojsalić“. Tu, u prostoru Radmanovih mlinica i uz samu rijeku Cetinu, imali smo ručak. Kušali smo i poljički specijalitet zvan „Soparnik“ koji postaje hrvatski „brand“ poput talijanske pizze. Okrijepljeni i osvježeni nastavili smo put do druge postaje.
Druga postaja bila je Marijansko svetište Vepric koje je 1908., po uzoru na Lurdsko svetište u Francuskoj, osnovao mons. Juraj Carić, pomoćni biskup Splitsko-makarske nadbiskupije. Isti je biskup blagoslovio špilju s Gospinim likom 11. veljače 1909. godine, a kasnije je i sam pokopan u prostoru svetišta. Tu smo poslušali riječ Božju i nagovor o Majci Božjoj, ovdje zvanoj „Veprička Gospa“, u otajstvu Krista i povijesti spasenja. Kratki nagovor održao je fra Stipe Nimac, profesor pastoralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. On je istaknuo da je Marija uzor vjernice za sve generacije: jučer, danas i sutra. Ona je znala svoje mjesto i svoju ulogu u povijesti spasenja. Poput nje i mi smo pozvani i poslani biti svjedoci Božje ljubavi u današnjem svijetu i za današnje ljude, otkrivajući svoje mjesto i svoju ulogu u svojoj svakodnevnici, bivajući ljudi vjere, nade i ljubavi. Iznio je nazive za Mariju iz hrvatske mariologije kao što su Marija - „početak boljega svijeta“ (Trški vrh - Hrvatsko zagorje) i Marija - „odvjetnica ljudi“ (Remete kod Zagreba). Fra Stipe je spomenuo i hrvatskog sveca Sv. Leopolda Mandića, sveca međureligijskoga i ekumenskoga dijaloga koji je uvijek otkrivao bolju stranu u drugom čovjeku. Tu osobinu fra Stipe je posvjedočio porukom koja se pripisuje istom Svecu: „Nijedan čovjek nije toliko od blata da ne bismo pronašli u njemu bar koje zrnce zlata!“ Tu smo se osobno i zajednički molili i pjevali marijanske pjesme te se zajednički fotografirali.
Potom smo nastavili put do treće naše postaje, a to je grad Makarska i Franjevački samostan Svete Marije te Malakološki muzej koji je 1963. osnovao dr. fra Jure Radić, teolog i dugogodišnji profesor liturgike na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj te veliki zaljubljenik u floru i faunu Makarskog primorja i planine Biokovo. Divili smo se raznovrsnim školjkama kako iz svjetskih mora tako i onima iz našega Jadranskoga mora. Kako je fra Jure „iskoristio“ prirodu, floru i faunu, sve stvoreno kao „teološko mjesto“ susreta stvorenja sa Stvoriteljem tako smo se i mi po vidljivom (stvorenjima) uzdizali do nevidljivoga Boga Stvoritelja.
Nakon hoda i hodočašćenja od postaje do postaje shvatili smo da je doista „povijest učiteljica života“ (prva postaja: Poljička Republika); da poput Marije svi imamo svoje uloge i mjesta u povijesti spasenja te da svi - iako različito od nje - na svoj način ipak možemo ljudima donositi Boga (druga postaja: Marijansko svetište u Vepricu) i da je sve stvoreno - kako se izrazio sv. Bonaventura opisujući ushit sv. Franje Asiškoga - „ljestve“ do Boga Stvoritelja; naučili smo da preko prirode i vidljivoga možemo doći do Nevidljivoga, Boga Stvoritelja (treća postaja: Malakološki muzej u Makarskoj).
Na ovom hodu od Primoštena do prve, druge i treće postaje te povratak u Primošten vozio nas je dobar čovjek Toni Dulbić, vozač autobusne tvrtke "Pivac-bus“, a ulogu vodiča, na osebujan franjevački način, obavio je fra Stipe.
„Soli Deo gratia“ - ovom se poznatom rečenicom iza svakoga svojega djela potpisivao veliki njemački umjetnik i glazbenik J. S. Bach. I mi se potpisujemo istom rečenicom „Soli Deo gratia“ („Sve na slavu Božju“) i nadodajmo i „promidžbu ljudskog dostojanstva“!
Emilija Jurin, prof. i Karmen Lušić, odgajateljica
(koordinatorice terenske radionice)
