Duhovne vježbe, koje je od 22. do 27. lipnja 2010. predvodio vlč. Ivica Raguž u kući Matici u Šibeniku, nosile su naslov „Crna sam, ali lijepa”, simboličan i snažan redak iz knjige Pjesme nad pjesmama. Priliku nakratko odahnuti od službi i dužnosti te svoje vrijeme posvetiti isključivo susretu s Gospodinom imale su dvadeset i četiri sestre naše Družbe. Voditelj duhovnih vježbi svoja je razmatranja koja su bila poticaji za osobnu meditaciju, usmjerio na danas pomalo zaboravljenu i zapostavljenu starozavjetnu knjigu Pjesme nad pjesmama. Komentirajući tekstove spomenute knjige koji su prethodnih stoljeća smatrani temeljnim tekstovima u redovništvu, naglasio je kako bismo prije svega trebali svojim životom biti komentar knijge Pjesme nad pjesmama.
Jezgra redovničkog života nalazi se u zajedništvu s Kristom, istaknuo je duhovnik. Sjediniti se s Kristom, razumom, srcem, emocijama, svime što jesmo možemo jedino ukoliko „suzimo svoj pogled i upravimo ga prema Kristu“. Snažno sjedinjenje je tada moguće u poljupcu Kristovu kako poziva Pjesma nad pjesmama, „Poljubi me poljupcem usta svojih, ljubav je tvoja slađa od vina!“ (Pj 1,2), i to kroz poljubac Kristovih nogu - kajući se, poljubac ruku - primajući milosti iz Njegovih ruku kako bi se dogodio poljubac usta - ljubeći Ga razumski i osjećajno.
Odabrani redak kao nit koja se sve vrijeme provlačila kroz razmatranja, „Crna sam, ali lijepa” (Pj 1,5) – govor zaručnice, bio je u povijesti nadahnuće za brojne crne Madone koje i danas častimo. Vlč. Ivica Raguž označio ga je kao redak koji na poseban način nadahnjuje redovnice. Crna boja ukazuje na unutarnju boju; ne njeguje, štoviše zanemaruje izvanjsku ljepotu i upućuje na onu osnovnu, nutarnju ljepotu koja izvire i zahvaća cijelo biće što je čini očiglednom. Tako redovnička odjeća, lišena težnje da bude lijepa svijetu, ukazuje na važnost unutarnje ljepote koja se na otkrivenom licu očituje, a bez koje se gubi svaki smisao. Redovnica, dakle, živeći u poniznosti osunčana mladim „Suncem s visine“, ne želi ljude zaustaviti na sebi, nego ih upućuje na Onoga od koga je primila ljepotu i koji ju čini lijepom. Kroz crninu isijava ljepotu.
Osluškujući melodiju Pjesme nad pjesmama, njena poruka jače odzvanja. „Što je ljiljan među trnjem, to je prijateljica moja među djevojkama.“ (Pj 2,2). Biti kao ljiljan, lijep i bezbrižan, znači brinuti se za najbitnije; brinući kako biti lijepi Gospodinu, postajemo bezbrižni u potrebama ovoga svijeta. Mirisom i ljepotom postajemo Bogu ugodni ljiljani među kojima „pase zaručnik“.
Velik misterij na redovnicama krije ono što je vidljivo, nepokriveno – lice na kojemu se ogleda odraz skrivenog, oku nevidljivog. Svaki je element tjelesnog lica snažan reprezent duhovne stvarnosti. Nos, osjetilo nevidljivoga, osjetilo predokusa, kojim osjećamo ono što ne vidimo a prisutno je, upućuje na važnost „duhovnog nosa”. Duhovni nos omogućuje razlikovanje ugodnog i neugodnog mirisa, razlučivanje onoga što (ne)miriši na dobro. On ima pomalo proročku konotaciju jer onaj tko ima duhovni nos ima osjećaj za ono što nije razvidno. Tim više, što svatko od nas ima svoj miris, svoju auru koja zrači i koja odaje. Promatrajući, nadalje, tjelesne karakteristike lica dolazimo do obraza koji odražava dobru i plemenitu misao i nakanu. Lijepi obrazi odaju naše plemenite misli, baš kao što to čine i kad su one loše u pitanju, pa nam se nerijetko obrazi crvene ili pak problijedimo. Obrazi opominju i podsjećaju na važnost njegovanja dobrih misli iz kojih će se onda izroditi dobra djela.
Potom, fizički zubi koji preoblikuju hranu ukazuju na „duhovne zube” koji su nam potrebni za duhovnu hranu koju za duhovni život i rast trebamo gristi, preoblikovati i jesti. Glava i kosa na njoj simboliziraju razboritost koja omogućuje zdrav pogled na stvarnost, sporost u razmišljanju i brzinu u djelovanju. Specifičnost žene, time i redovnice su grudi koje iznad svega trebaju biti velikodušne, zahvalne, majčinske grudi. Po tom daru kojeg su primile, žene – redovnice su hraniteljice, posrednice Božjih milosti svijetu. I kao što je Bog nekoć ušao u povijest čovječanstva po ženi, i danas ulazi u svijet po ženama, majkama i redovnicama koje primaju i nesebično razdaju ljubav.
Razmatrajući nad ulomcima nikad „natpjevanih pjesama ”, velečasni Ivica Raguš na drukčiji ih je način sagledavao, dajući teološki osvrt obogaćen razmišljanjima duhovnih otaca i mistika.
Duhovne vježbe imale su simboličan završetak na svečanom euharistijskom slavlju u crkvi sv. Lovre, gdje su su sestre na grobu Službenice Božje Klare Žižić još jednom utekle zagovoru svoje duhovne majke.
S. Barbra Čavlina
