Nema čovjeka koji se ne veseli uspjehu i dobro obavljenom poslu, pogotovo ako se radi o specijalnosti i specifičnosti posla kojim se bavi. Kao što se profesor veseli dobrom predavanju i objavljivanju nove knjige, liječnik dobro obavljenoj operaciji, ili pak građevinar dobro izvedenom građevinskom zahvatu i pothvatu, isto tako i navjestitelj Božje riječi (svećenik, redovnik, redovnica, vjeroučitelj) veseli se svojim pastoralnim uspjesima.
Potrebno je razmotriti i razborito promisliti što su to stvarni pastoralni uspjesi.
U evanđeoskom odlomku Lk 10, 1-12. 17-20 Isus upozorava svoje učenike da se ne raduju izvanjskim uspjesima koje su postigli, ma koliko takvi uspjesi mogli biti veliki, jer, kako donosi spomenuti odlomak, čak su im se i zlodusi pokoravali na spomen imena Isusova. Naprotiv, Isus ih poziva da usmjere svoja srca prema onoj nebeskoj stvarnosti gdje se nalazi prava radost.
Isus ih stoga upozorava da se moraju radije veseliti što su im imena upisana u nebu, što znači shvatiti da ih je Gospodin tamo upisao kao gospodar neba i vječnosti. Isto tako to znači trajno usmjeravati pogled prema nebu i biti svjestan da je najdivnije i najveće djelo koje možemo učiniti za života odrediti se prema vječnom spasenju i životu koji nam daje Bog.
Svijest da smo naše vjernike, počevši od najmlađih, priveli i primakli bliže Bogu, da smo ih potaknuli na dublje i iskrenije življenje vjere, da smo im umanjili boli i pomogli zaliječiti rane na duši i tijelu Kristovom snagom - samo to može biti razlog obilne radosti i samo se to može smatrati autentičnim pastoralnim uspjehom.
Zato Krist Gospodin poziva svoje apostole da se ne dive samima sebi, pa niti onome što može biti privid kao izvanjski uspjeh. Potiče ih, naprotiv, da promatraju sve događaje pod prizmom spasenja te se vesele isključivo onda kad su sami ucinili duhovni korak prema kraljevstvu Božjemu i kad su učvrstili zajedništvo zajednice vjernika potičući svakog da se trudi iz dana u dan biti bliže spasenju.
Gledajući iz Isusove perspektive pravi razlog radosti u pastoralnom radu ne mjeri se po tome: koliko smo održali sati vjeronauka, priprema, proba s pjevačima, uložili truda oko uređivanja crkve i svega drugoga što smo radili kroz proteklu pastoralnu godinu…
Iskrena radost na koju nas Isus poziva i na koju mi trebamo pozivati naše župljane jest ta da su nam imena zapisana na nebu i da smo svaki dan bliži susretu s njime u vječnom kraljevstvu.
S. Klara Pavlović
