Povijest Družbe

Družba sestara franjevki od Bezgrješne – od utemeljenja do danas

Družba sestara franjevki od Bezgrješne spada u veliku franjevačku obitelj. Svoj početak bilježi u Šibeniku 1673. godine kada je iz Promine došla u Šibenik utemeljiteljica Družbe Mara – s. Klara Žižić i nastanila se u jednoj maloj i siromašnoj kućici u šibenskom Varošu. Ubrzo joj se pridružila Kata – s. Serafina Burmaz, također iz Promine, i ostale sljedbenice. Datum formalnog ustanovljenja Družbe bio je 17. studenoga 1679. kada su s. Klara Žižić i s. Serafina Burmaz primile redovničko odijelo sv. Franje po rukama fra Franje Kovačevića, delegata provincijala Bosne Srebrene, u crkvi sv. Lovre, uz suglasnost tadanjeg šibenskog biskupa Ivana Dominka Callegarija i prihvatile Pravilo za Treći samostanski red sv. Franje (Pravilo za braću i sestre Trećega reda sv. Franje, koji polažu tri bitna zavjeta i provode zajednički život) potvrđeno apostolskom konstitucijom pape Leona X. Inter cetera,20. siječnja 1521. Najstariji prijevod tog Pravila na hrvatski jezik sačuvan je u Knjizi od uspomene, objavljenoj u Šibeniku 2005. Utemeljiteljica s. Klara Žižić bila je prva i doživotna poglavarica  –  „majka“ svoje Zajednice.

Redovnička ustanova sestara Trećeg reda sv. Franje nastala pod okriljem Prvog reda sv. Franje, Provincije Bosne Srebrene, od svog je osnutka ili utemeljenja pa kroz duži period bila  posebno povezana i u određenoj pravnoj ovisnosti najprije o franjevačkoj Provinciji Bosni Srebrenoj, koja se u ono vrijeme prostirala i na Dalmaciju, a kad se od te provincije odvojilo područje koje je 1735. uspostavljeno kao franjevačka Provincija sv. Kaja, preimenovana osam godina kasnije u Provinciju Presvetog Otkupitelja, dalje je, sve do 1878., bila tijesno vezana s tom franjevačkom provincijom.

Dekeretom ili odlučnicom od 15. ožujka 1878. upravu nad Družbom preuzeo je šibenski biskup Antun Josip Fosco i izdao je Konstitucije koje su bile na snazi sve do 2. veljače 1928. U skladu s obnovljenim Pravilom za Treći samostanski red sv. Franje, potvrđenim 1927. apostolskom uredbom Rerum conditio pape Pia XI. i Zakonikom kanonskog prava iz 1917. godine preuredio ih je 1928. šibenski biskup Jeronim Mileta. 

Godine 1958. šibenski biskup Ćiril Banić izdao je i potvrdio u suglasnosti sa biskupom senjskim Viktorom Burićem i nadbiskupom-koadjutorom zagrebačkim Franjom Šeperom nove Konstitucije jer je Družba u međuvremenu prošilrila svoje djelovanje na teritorij senjske biskupije (1930.) i zagrebačke nadbiskupije (1956.) te je od dijecezanske postala interdijecezanskom Družbom.

S novim smjernicama Crkve, osobito nakon Drugog vatikanskog sabora, Družba je poduzela intenzivne i raznovrsne napore kako bi se dublje obnovila i prilagodila svoje djelovanje novim izazovima i potrebama Crkve. Potrebu obnove zahtjevali su zaključci Drugog  vatikanskog sabora  kao i činjenica da je Družbu Sveta Stolica uzdigla u red družbi papinskog prava 4. srpnja 1973. godine. Odbor imenovan od vrhovne uprave Družbe radio je intenzivno na obnovi Konstitucija koje su definirane i proglašene obvezatnim na pokus na redovitom vrhovnom kapitulu 1974. godine. Na sljedećem redovitom vrhovnom kapitulu 1977. godine Konstitucije su detaljno ispitane i usavršene na temelju iskustva i promišljanja cijele Družbe, kao i prema najnovijim smjernicama Svete Stolice. Nakon toga je redoviti Vrhovni kapitul 1980. godine tekst Konstitucija proširio, vodeći računa i o Statutu Družbe, koji je isti kapitul sastavio i odobrio. Tekst Konstitucija usklađen s novim Zakonikom kanonskog prava (1983.) i s obnovljenim Pravilom (Pravilo i život braće i sestara Trećega samostanskog reda sv. Franje), potvrđenim 1982. apostolskom konstitucijom Franciscanum vitae pape Ivana Pavla II. potvrdila je Sveta Stolica 1. studenoga 1983. godine.

Na vrhovnom kapitulu 2007. Konstitucije i Statut Družbe preuređeni su i usklađeni s novim potrebama apostolata. Obnovljene Konstitucije Sveta Stolica je potvrdila i odobrila na blagdan Prikazanja Gospodinova, 2. siječnja 2009. 

Utemeljiteljica Družbe, majka Klara Žižić (Promina, 1626. – Šibenik, 21. rujna 1706.)

Majka Klara Žižić, krsnim imenom Mara, velik dio svoga života provela je u Promini (planina i svojedobno istoimena župa koja obuhvaća više sela u Dalmatinskj zagori, između Knina i Drniša) odakle i potječe. U teškim okolnostima osmanlijske vlasti, kada je bilo vrlo teško sačuvati vjeru u narodu, Mara Žižić posvećuje svoj život Bogu zavjetom djevičanstva i posvećuje se pouci u vjeri i brizi za narod u bliskoj suradnji s franjevcima Provincije Bosne Srebrene. Takav oblik suradnje s Bogu posvećenim ženama franjevci su u vrijeme Turaka prakticirali u mnogim mjestima gdje je njima pristup bio nemoguć ili vrlo ograničen. Uloga Mare, kasnije s. Klare, osobito je bila značajna u Promini kroz dugo razdoblje, od 1648. do 1672./5., potpune odsutnosti franjevaca s tog područja. Ona je ostala u Promini, pod cijenu vlastitog života, s ostatkom naroda koji nije u organiziranom pokretu u kojem su sudjelovali i franjevci s Visovca, prešao na područje pod vlašću Mletačke Republike, na uskom pojasu uz more. Kako su fratri s Visovca sudjelovali u tom pokretu naroda njihov opstanak bio je ugrožen  te su morali napustiti Visovac preselivši se u Šibenik gdje su osnovali samostan sv. Lovre.   

Nakon potpisivanja Kandijskog mira između Turskog Carstva i Mletačke Republike 1669. i utvrđivanja granica, krajem 1671., Mara Žižić dolazi „na poziv stanovnika ovoga grada“ 1673. u Šibenik koji je bio pod vlašću Venecije i nastanjuje se u jednoj maloj i siromašnoj kućici u šibenskom Varošu s nakanom da tu stvori uvjete za početak svoje Zajednice. I u Šibeniku je odabrala mjesto među najugroženijima, nezaštićenima, izvan gradskih zidina, gdje je u njezinoj blizini bio i lazaret za okužene bolesnike. Tu je kasnije, 1703., dala sagraditi veću kuću s hospicijem.

Primanjem redovničkog odijela 17. studenoga 1679. u crkvi sv. Lovre, zajedno sa s. Serafinom Burmaz započinje redovnički život.  Maloj Zajednici majke Klare pridruživale su se i ostale sljedbenice: s. Franciska (Mara) Žižić, s. Gabrijela (Mara) Burmaz, Vida Plazonja, s. Searfina (Manda) Čavčić, s. Andrijana (Luca) Mandušić, s. Klara (Boža) Mirčetić, s. Elizabeta  (Luca) Jurić, s. Serafina (Ana) Šenetić, s. Andrijana (Ana) Banovac, itd.

Iz Pravila kojeg je odabrala za svoju Zajednicu majka Klara je s izrazitim naglaskom njegovala zajedništvo, siromaštvo i pokoru. Kao osobiti izraz pokorničkog života prvih sestara pisani izvori o njoj i njenim sestrama ističu poniznost i uboštvo s prošnjom, redovito povezano s djelima ljubavi. Sva primljena dobra dijelila je s potrebnima. U svom hospiciju iskazivala je gostoljubivost i pružala smještaj siromašnim putnicima i njihovim životinjama (konjima, mazgama, magarcima) koji su iz unutrašnjosti, s turskog područja dolazili u grad, krijepila je svojom pomoći bolesne i umiruće, često oboljele od kuge i drugih kužnih bolesti. Mnogi su u njezinom hospiciju i umirali. Majka Klara je sa svojim sestrama bila vrlo bliska narodu koji ih je nazivao svojim „malim sestrama – manjuricama“ i „tetama“.

Svojim bezuvjetnim opredjeljenjem za Isusa Krista i Crkvu, stalno hranjena sakramentalnim životom i osobitim štovanjem Blažene Djevice Marije, o čemu nam svjedoči drevna slika (ikona) Bogorodice s Djetetom, tzv. „Umilna Gospa“  (16. st.) koju je majka Klara dobila na dar od  slavnih junaka u borbi protiv Turaka, braće Omelića, djelovala je evangelizacijski i bila je svjetlo svima koji su je susretali. U prilici njezine smrti zapisano je u Knjizi od uspomene da ju „žaljaše vas grad i Varoš, budući pod svetim habitom kako jedna svića sijala poniženstvom i z dobrom prilikom“. Na drugom mjestu u istim izvornim spisima, o njoj i o s. Serafini piše kako se one „učiniše jedno ogledalo ovoga Mista, a navlastito Klara. Ona se viđaše sveti život činiti, u svakomu obsluženju i dobri dili“.

Tako se majka Klara opsluživanjem Pravila, crkvenih i Božjih zapovijedi, često izlažući svoj život zbog očuvanja vjere i nadasve djelima ljubavi, odlikovala svetim, čak najsvetijim životom (sanctisime vixit), kako je zapisano prigodom njezine smrti. Završivši sveto svoj zemaljski život, 21. rujna 1706., tijelo joj je pokopano u vlastitoj grobnici u franjevačkoj crkvi sv. Lovre. U vjerničkom puku, osobito među njenim sestrama, do danas je ostao glas o svetoj utemeljiteljici Družbe sestara franjevki od Bezgrješne.

Biskupijski kanonski postupak za njeno proglašenje blaženom i svetom otvorio je na svečanoj javnoj sjednici, uz sudjelovanje mnoštva naroda, u šibenskoj katedrali sv. Jakova, 21. rujna 2004. godine šibenski biskup Ante Ivas. Biskupijski postupak je zaključen 31. svibnja 2016. 

Povijesni kontinuitet Družbe, od majke Klare do danas

Zajednica sestara okupljena oko majke Klare Žižić kontinuirano traje sve do naših dana. Specifičnim povijesnim i zemljopisnim kontekstom unutar kojeg je nastala i stoljećima živi Družba sestara franjevki od Bezgrješne kao višestoljetna izvorna hrvatska redovnička ustanova postala je osobitim dijelom hrvatske duhovne baštine. Po svojoj franjevačkoj duhovnosti utemeljenoj na idealu evanđeoskog načina života s izrazitim naglaskom na siromaštvu, pokori i zajedništvu zajednica je svoje poslanje prepoznavala u služenju siromašnijim slojevima ljudi, bolesnima i umirućima. U svom hospiciju sestre su pružale sve do druge polovice 20. st. besplatno prenoćište i okrjepu seljacima koji su iz Zagore dolazili u Šibenik zbog raznih potreba. “Knjiga posjetitelja” spominje kako je jedne godine pred Prvi svjetski rat kroz hospicij prošlo preko 5000 putnika. U istom hospiciju sestre su njegovale bolesne i umiruće, među kojima su i mnogi preminuli. Primale su također na njegu i skrb starije ženske osobe, kako je to vidljivo po nekim podatcima s početka 19. stoljeća.

Da bi mogle prehraniti sve koji su pokucali na njihova vrata, sestre su odlazile u prošnju. Odlaženje među narod redovito je bilo popraćeno poučavanjem u vjeri, ne samo riječima, nego nadasve primjerom vlastitog Bogu posvećenog života. Tako je uspostavljena posebna bliskost s narodom koja ni do danas nije iščezla.

Sestre su se kroz dugo razdoblje bavile tkanjem, od početaka Družbe sve do 1966., i drugom kućnom radinosti. U umijeću tkanja poučavale su djevojke i žene. Poučavale su ih i u kršćanskom nauku na hrvatskom jeziku, osobito one iz siromašnijih obitelji, kako je to vidljivo u statističkim podatcima o Družbi i izvještajima ad limina šibenskih biskupa.

Godine 1900. (2. siječnja) otvorile su u Šibeniku obdanište za djecu. Posebnu brigu i skrb vodile su za ratnu siročad  u Prvom i Drugom svjetskom ratu, u Siveriću (Drniš) i Ogulinu. Briga i skrb za djecu ostala je do danas jednom od glavnih djelatnosti Družbe. Odgojna djelatnost za djecu predškolske dobi provodi se u dječjim vrtićima „Brat Sunce“ u Šibeniku, gdje je centralni vrtić, i u podružnicama u Zagrebu, Primoštenu i Podstrani kod Splita.

Vrlo značajna godina za život Družbe je 1930. Te godine sestre Kongregacije Bezgrešnog Začeća iz Senja uputile su im molbu za sjedinjenje. Molba je prihvaćena i od Svete Stolice potvrđena te u Senju otvaraju novicijat i odmah počinju s radom dječjeg obdaništa, a 1934. otvaraju i internat za gimnazijalke „Dom svete Terezije“, koji je djelovao do zabrane takvih ustanova 1948. godine. Tada je zabranjen i rad dječjih vrtića. U Šibeniku su također otvorile internat za djevojke pred Drugi svjetski rat (šk. god. 1937./38.), ali je uslijed oštećenja nastalih bombardiranjem 1943. prestao s radom.

 Slijedeći svoju tradiciju poučavanja u vjeri i odgoja ženske mladeži sestre se danas bave katehizacijom – predaju vjeronauk u osnovnim i srednjim školama, uključene su u župski pastoral i doprinose odgoju ženske mladeži održavajući prigodne duhovne obnove za djevojke osnovnih i srednjih škola, vode liturgijsko pjevanje, uređuju crkve, rade u domaćinstvu i uključuju se u rad u medijima i visokim crkvenim učilištima. Djeluju na raznim mjestima u više (nad)biskupija: u šibenskoj biskupiji, splitskoj i zagrebačkoj nadbiskupiji te u inozemstvu: Njemačkoj – München (Freising).

Za vrijeme Domovinskog rata (1991.-1995.) sestre su radile s prognanicima u šibenskom prognaničkom hotelskom naselju Solaris, u vodičkom hotelu Imperial te u splitskim hotelima Lav i Duilovo. U samostanima u Podstrani kod Splita, u Zagrebu, Primoštenu i Šibeniku pružile su smještaj i pomoć brojnim prognanicima i izbjeglicama. Tako se ponavlja povijest da žive s narodom, s kojim zajedno trpe, mole, tješe ga, stradaju, plaču i nadaju se vjerujući i zalažući se za bolju budućnost.

Znajući da uspješnog apostolata nema bez brižljivo njegovanog duhovno-molitvenog života, kao i bez pravog zajedništva, velik naglasak stavlja se na svakodnevno slavljenje Euharistije, zajedničku molitvu Časoslova naroda Božjega, molitvu krunice Blažene Djevice Marije, križni put, razmatranje, česti pohod i poklon Presvetom Sakramentu i druge pobožnosti kojima je isprepleten svakodnevni život i rad.

Kao osobiti izraz odanosti Majci Božjoj Družbu je od samih početaka stavila pod njezinu zaštitu utemeljiteljica majka Klara Žižić, o čemu nam svjedoči starodrevna Gospina slika (ikona)  koja se nalazi u samostanskoj kapeli Kuće matice u Šibeniku (štuje se kao Gospa od Zdravlja), a i sve naše samostanske kapele redovito su posvećene Majci Božjoj (Bezgrješnoj).

Od početka Družbe, tj. od dolaska utemeljiteljice Mare s. Klare Žižić iz Promine u Šibenik, 1673. godine i službenog ustanovljenja na blagdan sv. Elizabete Ugarske 17. studenoga 1679., do danas, matična se kuća nalazi u Šibeniku. Prva kuća sestara nalazila se u šibenskom Varošu, nedaleko od župne crkve Gospe van grada. Za života utemeljiteljice majke Klare Žižić sagrađena je na istom mjestu 1703. nova kuća matica s hospicijem. Tijekom 19. i 20. stoljeća sestre su je u više navrata obnavljale i dograđivale nove dijelove zajedno sa samostanskom kapelom. U kapeli  je bio podignut oltar posvećen Gospi od Zdravlja s drevnom slikom Gospe s djetetom Isusom (ikonom, tzv. Umilnom Gospom) iz 16. stoljeća. Blažena Djevica Marija je od samih početaka vjerna pratilja i zaštitnica Kuće matice i cijele Družbe.

Za Drugog svjetskog rata matična je kuća uslijed bombardiranja pretrpjela goleme štete. Godine 1955. sestrama je oduzeta stara matična kuća a u zamjenu su dobile veću obiteljsku kuću, koja je nekada pripadala obitelji Pini, u Riječkoj ulici, preimenovanoj 2006. g. u Ulicu majke Klare

Žižić, uz koju su uredile samostansku kapelu posvećenu također Gospi od Zdravlja.

Za Domovinskog rata, 20. rujna 1991., matična je kuća oštećena – pogođena je neprijateljskom granatom u nekoliko navrata. Zbog ratnih oštećenja pristupilo se 1998. godine rušenju postojeće oštećene kuće i gradnji nove Kuće matice, dovršene i blagoslovljene 9. lipnja 2001. godine.

U Kući matici je sjedište Vrhovne uprave Družbe i u njoj je organizirana početna formacija pripravnica za redovnički život.  U okviru samostana nalazi se i Dječji vrtić «Brat Sunce», u kojem se djeci nude bogati odgojni sadržaji. U matičnoj se kući povremeno održavaju različiti susreti: duhovne obnove za djevojke, duhovne vježbe za sestre, seminari, znanstveni simpoziji, prigodne priredbe i programi za djecu i roditelje, itd.

– – – – – – – –

Blagdan zaštitnice Trećeg reda sv. Franje, sv. Elizabete Ugarske (17. studenoga), kada su    majka Klara Žižić i s. Serafina Burmaz primile redovničko odijelo i započele redovnički život (1679. godine) nove redovničke zajednice, obilježava se u Družbi sestara franjevki od Bezgrješne svake godine kao Dan Družbe, tj. kao dan njezina ustanovljenja. (Konstitucije, čl. 39.).

• 

• 

• 

•