Tko je mogao pomisliti da će svakodnevna, osobito nedjeljna sveta Misa koju smo slavile u našoj kapeli Kuće matice postati vijest. A zaista je tako. Nakon dužeg oporavka sestara, bar djelomičnog, od zaraze COVIDOM 19 i potrebne izolacije, slavile smo zahvaljujući don Roku Glasnoviću koji je i sam prebolio koronu, svetu Misu 14. ožujka na 4. korizmenu nedjelju. Koje li duhovne blagodati nakon toliko vremena doživjeti istinski susret s Kristom u euharistiji i naš zajednički susret oko oltara Gospodnjeg.
I misna čitanja, kao i homilija don Roka, izvor su nam za toliko potrebnu snagu. Poruka 4. korizmene nedjelje sažeta je u jednu misao: „Bog je sama ljubav i milosrđe.“ Takvim se Bog pokazao u Starom zavjetu, pa i onda kada je opominjao narod i kažnjavao ga zbog njihovih zlih djela i nevjernosti (2Ljet 36,14-16.19-23). „Gospodnja jarost“ bila je zapravo očitovanje Božjeg milosrđa koje kažnjava čovjeka da ga vrati na put pokajanja.
Novi zavjet nam govori da Bog kažnjava čovjeka tek pošto je iscrpio sva sredstva svoje beskrajne ljubavi: “Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom” (Ef 2, 4-5). To je najuzvišeniji čin Božjeg milosrđa: umjesto da kazni nezahvalnog čovjeka koji se stalno vraća u svoje grijehe, on ih je kaznio u svojem Jedinorođencu kako bi čovjek vjerujući u Krista Raspetoga zadobio spasenje. “Milošću ste spašeni” – tako kliče sveti Pavao – “milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar!” (Ef 2, 5-8). To je posve nezasluženi dar kojem se nitko ne bi nikad mogao nadati niti ga zaslužiti. A ipak je već dva tisućljeća taj dar ponuđen čitavom čovječanstvu, a da ga čovjek postigne, treba samo vjerovati u Krista prihvaćajući da ga Krist spasi i prianjajući uz njegovo Evanđelje. I Židovima je Bog ponudio nezaslužene darove spasenja kao onda kada je naredio Mojsiju da podigne mjedenu zmiju u pustinji kako bi se očuvali od zmijskog otrova, te se od smrti izbavi tko god nju pogleda. Ali to je bila tek blijeda slika onog spasenja koje je donio Isus. On je bio podignut na križ „da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni” (Iv 3, 15).
Evanđelje 4. korizmene nedjelje nastavlja: „Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.” Ipak suda će biti, ali to će biti onaj sud kojim će čovjek suditi sam sebi, jer kao što onaj koji vjeruje u Isusa „nije suđen”, isto tako onaj „koji ne vjeruje već je osuđen” (Iv 3, 18). Tko ne prima Krista Otkupitelja, tko ga odbija, sam se isključuje iz spasenja, a Božji će sud samo potvrditi njegov izbor. „Preobilno bogatstvo milosti” i Božje dobrote „prema nama u Kristu Isusu” (Ef 2, 7) očituje kako je velika odgovornost onoga koji odbija božanski dar ili ga lakoumno zloupotrijebi. U stvari čovjek ne može nikada učiniti previše da ga primi sa zahvalnošću, s vjerom i ljubavlju koje taj dar zaslužuje.
„Gospodine Bože, podigni naš pogled prema Raspetome da s pouzdanjem krenemo na put prema uskrsnoj svjetlosti u kojoj ćeš ti otrti svaku suzu s ljudskih očiju.“ – molili smo u molitvi vjernika.
s. Terezija Zemljić