U kući matici u Šibeniku od 31. kolovoza do 4. rujna ove godine održan je posljednji ovogodišnji turnus duhovnih vježbi. Tridesetak sestara, predvođene duhovnikom fra Andrijom Bilokapićem, vratilo se ”abecedi kršćanskoga života”, kako je fra Andrija najavio sadržaj duhovnih vježbi, i promišljalo o svakodnevnim činjenicama, riječima i gestama koje uzimamo zdravo za gotovo zaboravljajući na dubinu i životno značenje koje u sebi nose.
Duhovno ”putovanje” započelo je promišljanjem o čovjekovom identitetu kojega je moguće otkriti i ostvariti samo u odnosu s drugim/Drugim, nikada u odnosu sa samim sobom. Svaki je čovjek u odnosu s bogom/Bogom i svaki čovjek bogu/Bogu prinosi žrtve – žrtve svojega vremena, svojih sposobnosti, svojega zdravlja, svojih materijalnih stvari – no od presudne je važnosti tko je taj bog/Bog. Ako je bog moć, uspjeh, slava, bogatstvo…, čovjek sebe gubi. Samo u odnosu s Presvetim Trojstvom moguće je sebe pronaći i ostvariti. Nakalemljenost na Presveto Trojstvo u čije smo Ime kršteni čini čovjeka kristolikim i omogućava mu da, iako i dalje ostaje čovjek, čini Božja djela.
Drugoga dana naglasak promišljanja bio je na daru Časoslova kojim obnavljamo i uprisutnjujemo Isusov Čas, postajemo njegovi dionici i baštinici njegovih plodova. U njemu Isusov Čas postaje i naš čas, a u njemu pak možemo otkriti Isusovu žeđ za nama, za našom radošću, za našim dobrom, za našom spašenošću, za našom spoznajom da smo ljubljeni, za time da On napuni nevidljiva skladišta našega bića.
Uslijedili su govor o Euharistiji u kojoj se spajaju Božja i čovjekova čežnja, o kršćanskoj radosti koja raste i uz suze, plač i grob, o vjeri kojom čovjek već sada zahvaća puninu života za koji je stvoren te o Isusovoj Velikosvećeničkoj molitvi opisanoj kao Božja ”ludost” u kojoj spoznajemo da nas je Otac darovao Sinu, a Sin nas ponovno povjerava Ocu da budemo ujedinjeni u Ljubavi – Duhu.
Na samome kraju sestre su stale pred Mariju i zajedno s njom pred Gospodina sudjelujući u invaziji Božje Ljubavi koja ulazi u Marijinu poniznost i erupciji Marijine zahvalnosti koja prodire iz njezina srca u njezinu riječ i obogaćuje kako Elizabetu, tako i sve koji se daju njome zahvatiti. Tako omogućuje čovjeku spoznati i njegovu izabranost i njegovu malenost. Crkva čini ono što Marija čini: začinje, rađa, prinosi, prikazuje, moli… Poziv je to da u Crkvi i svakom njezinom članu otkrivamo Marijino lice i usvajamo njezine crte; da se svatko na svoj način priključi njezinom veličanju.
Ovaj petodnevni odmak od svakodnevice prožet dubljim uranjanjem u Božju Riječ i molitvu poslužio je, kako je duhovnik najavio, da se ono što su sestre već čule zalije, a ono što još nisu posije. Sada ponovno slijedi svakodnevica i život započinjući iznova – sjećajući se što je bilo jučer, ali živjeti iz Sutra (iz Punine) uprisutnjujući Ga danas.
