Prvi turnus duhovnih vježbi održan je u našem samostanu u Zagrebu na Pantovčaku od 26. veljače do 1. ožujka. Voditelj je bio prof. dr. fra Stipo Kljajić, OFM.
Na samom početku duhovnik je naglasio kako bi smisao duhovnih vježbi trebao biti da vidim kakav je moj Krist u odnosu Krista iz evanđelja. Za temu je uzeo Lukino ili treće evanđelje koje opisuje Kristovu blagost i nježnost. Svako razmatranje bilo je posvećeno jednoj od prispodoba tako da smo započeli o MILOSRDNOM SAMARIJANCU. Isus se ne želi promijeniti u dobroti i to ljudima smeta. Što je osoba bolja očito su prema njoj gori, jer je to drugima ogledalo kakvi bi trebali biti. Djela su kriterij. Lice Milosrdnog Boga daje uvijek iznova još jednu priliku. Bližnji je onaj koji pomaže unesrećenom. Jako je važno komu smo mi Samarijanci, a tko su nama Samarijanci.
Druga prispodoba bila je o MILOSRDNOM OCU I IZGUBLJENIM SINOVIMA – najduža i najljepša Isusova prispodoba, moć Božjeg milosrđa i opraštanja. Došavši k sebi – ući u same sebe, priznati sebi sebe je ključni događaj koji tjera na promjenu. Bog nam oprašta kad priznamo, odlučimo i nastojimo krenuti popravljati se. Ocu je važno da se njegov sin vratio; otac sve čini gestama, vraća mu sinovsko dostojanstvo. Radost jednoga postaje radost mnogih. Radost se dijeli, ili je nema. Ponos, egoizam i osjećaj povrijeđenosti priječi da se radujemo i veselimo s drugima. U kršćanstvu nije vrhunac služenje već LJUBAV.
Treća prispodoba je o BOGATAŠU I SIROMAŠNOM LAZARU Lk 16, 19-31 Prava evanđeoska pravednost je da svatko ima koliko mu treba, novac je nužnost. Ime Lazar znači Bog diže, pomaže. Jedini lik u prispodobi koji ima ime. Lazar umire i biva odnesen u krilo Abrahamovo što znači da je zaštićen, dok je bogataš pokopan i završava u paklu jer nije pomogao potrebnom koji mu se našao pred vratima. Grijeh propusta može biti tako skup da se završava u paklu. Mi često mislimo da nas stalež spašava. Onaj tko daruje prima od Boga, sve je nezasluženi dar. Problem sa svakim imanjem je pohlepa jer čovjek sebi ne može odrediti mjeru, izgubimo kompas.
Zatim slijedi prispodoba o FARIZEJU I CARINIKU – Lk 18, 9-14. Čovjek se brzo navikne na dobre, a i loše stvari. Tako postaje rob navika. Sve što se ponavlja postaje opasnost da bude navika. To se događa i s molitvom koja treba biti susret i razgovor, a to je umijeće. Carinik pred Bogom osjeća sram i moli: “Bože, milostiv budi meni grešniku!” S malo riječi puno toga rečeno. Biti ponizan to znači imati realnu sliku o sebi. Farizej se precjenjuje, ne smatra se grešnikom. Pred Bogom ne vidi ništa od vlastite nesavršenosti. Glavni smisao molitve je promjena molitelja.
Zadnja prispodoba bila je O PRVIM MJESTIMA. Glavni likovi su farizeji, Isus ih naziva lopovima. To im radi licem u lice, kaže što o njima misli. Prigovara im dvoličnost u vjeri, lažnu svetost. Isus ne odustaje od svojih neprijatelja, ne bježi već ih ljubi. Svakom je stalo da stekne prvo mjesto. Nije problem prvo mjesto nego svijest da ono pripada samo meni.
Na samom kraju imali smo Pokorničko bogoslužje i prigodu za svetu ispovijed. Duhovne vježbe završile smo Euharistijom kao zahvalu za sve primljene darove. Nastavili smo kod zajedničkog stola u zahvali i pjesmi.
s. Jelena Erak
