Puno smo puta poželjele da se Bog naprosto pojavi, pucne prstima i počne činiti čudesa. Izraelski narod je takve dane imao oko petsto godina, dok je uzdisao pod ugnjetavanjem jednoga tiranina za drugim. Knjiga Izaijina ovako govori o tim osjećajima: „O, da razdreš nebesa i siđeš, da ime svoje objaviš neprijateljima: pred licem tvojim tresla bi se brda, pred tobom bi drhtali narodi.” (Iz 63,19)
I On je uslišio njihove molitve. Pojavio se, u ljudskome liku, čineći čudesa kakva nitko nije mogao ni zamisliti, no oni Ga nisu prepoznali. Na kraju su Ga i razapeli. Kako se to moglo dogoditi? Isusova analiza bila je da su oni „zaspali na poslu” (vidi Mk 13,33-37). Doduše, bili su preokupirani raznim aktivnostima, uključujući i pobožne prakse. Ali neprestano kretanje može nas uspavati, poput djeteta koje se dugo vozi u automobilu. Spavanje znači da smo nesvjesne, letargične, ne znamo što se događa. „Nikog nema da Tvoje ime prizove, da se probudi i osloni o Tebe.” (Iz 64,6a) Priče nisu dovoljne. Učiniti Boga praktičnim dijelom svojega života nije dovoljno. On zahtijeva da Ga se štuje, što znači da On mora biti u središtu svega, mora biti na vrhu popisa prioriteta.
On je obećao da će opet doći. No ovoga puta to neće biti na skriven način. On neće nositi dječje povoje, nego sudačke halje. Došašće je, prije svega, vrijeme da se prisjetimo kako će se On vratiti, i da moramo biti mnogo spremnije za Njegov drugi dolazak nego što su Izraelci bili za prvi.
Naše je društvo pretvorilo Došašće u anesteziju. Otupilo nas je za ono što je pravi razlog za postojanje ovoga razdoblja u godini.
Isus je u Markovu evanđelju (13,33-37) jasno rekao da, ako se On pojavi i nađe nas duhovno pozaspale, to neće biti nimalo lijep prizor. Ispravan pristup Došašću nije pitanje toga da budemo prezaposlene, nego da budemo zaposlene pravim stvarima, zaposlene slijedeći Boga i čineći Njegovu volju.
Što raditi tijekom Došašća?
- Njegujmo čežnju za Kristovim drugim dolaskom, više nego što ćemo se baviti prvim.
- Postimo. Ne nužno od hrane i slastica, mada je i taj aspekt posta nezaobilazan. Možda bi učinkovitiji post tijekom Došašća bio post od buke, užurbanosti i medija. Pokušajmo smanjiti konzumaciju vijesti, sporta, politike, užurbanih obveza i tako oslobodimo više prostora za molitvu.
- Došašće je vrijeme nade. Kako je Izrael čeznuo za dolaskom Mesije, tako i mi radosno iščekujemo i čeznemo za Njegovim drugim dolaskom. No nada je najzanemarenija među bogoslovnim krepostima. Svoje Došašće posvetimo jačanju kreposti nade.
- Krunica. Ona je u biti ulazak u molitvu naše Majke. Marija „u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu”. Produbimo razmatranja njezinih otajstava, osobito radosnih.
- Molimo češće službu čitanja. Ti su tekstovi određeni liturgijskim razdobljima i tako nam omogućuju bogato razmatranje tema Došašća.
- Neka i Božićni darovi koje budemo poklanjali imaju potencijal približiti ljude Isusu, razlogu zašto ovo vrijeme uopće i postoji, jer i na taj način pripremamo put Gospodinu!
(dr. Marcellino D’Ambrosio)