U kući matici održane su od 3. do 7. travnja duhovne vježbe pod vodstvom vlč. prof. dr. sc. Ivice Raguža, profesora na KBF-u u Đakovu. Program duhovnih vježbi uključivao je razmišljanja prof. Raguža vezana za važan sadržaj našeg života – MOLITVU, molitvu Časoslova, pobožnosti, osobno i zajedničko čitanje Svetog Pisma, svakodnevno slavljenje Svete Mise i sakrament ispovijedi. Sestre su pohodile i grob službenice Božje majke Klare Žižić u crkvi sv. Lovre gdje su se zadržale u osobnoj i zajedničkoj molitvi.
Dani duhovnih vježbi odvijali su se u tišini – šutnji za koju je duhovnik upotrijebio sliku dobro začepljenog vina koje postaje kvalitetnije što je dulje začepljeno. I naša koprena na glavi znak je da se pokrivamo od duha ovoga svijeta, to je koprena šutnje da se zatvorimo od misli i slika ovoga svijeta i da uđemo u nutrinu kako bismo iznutra mogle razgovarati s Gospodinom te postati podatno drvo da se u nama oblikuje Krist.
Da bi mogle moliti potrebno je urediti svoje tijelo postom – umjerenošću u jelu i piću. „Post je duša molitve“. (Petar Krizolog) Post njeguje dušu, osjetila postaju oštrija, čisti srce, oslobađa od poroka i daje tijelu ljepotu. Post čini tijelo slabim kako bi duh bio jak. Slabost koja nastaje postom daje slobodu duhu. Post drži pod kontrolom pohotu. Užitak je opasan jer nas čini jakima, ali oholima u sebi. Post je vezan uz zavjet siromaštva. Siromaštvo nas čini laganima, krilatima. Oslobađa nas čavala kojima smo prikovani za ovozemaljsko. Valja nam pripitomiti svoje tijelo da bismo stanovali u nebu.
Drugi preduvjet molitve je da uredimo vlastitu dušu u odnosu na bližnje a to je blagost, biti blaga i smirena duha. Srdit čovjek ne može moliti. Sav naš napor svodi se na to da ljubavlju sve poklopimo.
Treći preduvjet molitve je da imamo dobre misli: „Čestitima se pristoji hvaliti Gospodina.“ Valja nam njegovati dobre misli koje dolaze iz Psalama, Svetog pisma a izbjegavati loše. Žena se uljepšava za svoga muža a mi pazimo na svoje misli – dobrim mislima se uljepšavamo. Zle misli razaraju našu dušu i mir. Budući da smo Bogu posvećene osobe trebamo se čuvati od mnoštva misli ovoga svijeta da ne upadnemo u duh ovoga svijeta. Kajanjem nam valja udarati po lošim mislima. To nas čuva od prezira prema drugim ljudima i od oholosti. Problem s mislima je rastresenost, osobito u molitvi, što je izraz manjka poštovanja prema Isusu Kristu a On je osobito prisutan među nama kada smo zajedno, kada zajedno molimo.
Važno je biti skeptik na svoje misli jer je majka svih strasti sigurnost u sebe. U svojim mislima se smatraj manjim od svakog stvorenja. Uvijek smo manji od časti koju smo primili. I u dobrim djelima valja nam poniziti svoje misli.
I u zajedničkom životu su potrebne dobre misli. Suprotno od toga je što želimo biti više čašćeni od drugih i smatramo kako netko o nama misli loše. Mi, naprotiv, mislimo o njima dobro. Dobra djela proizlaze iz dobrih misli. Stoga treba biti pozoran na svoje misli, na isprazne misli ovoga svijeta. Potrebno je zatvoriti vrata svojega srca svim mislima, osim Isusu Kristu.
Duhovnik se posebno osvrnuo na molitvu Psalama – Časoslov kao važnu molitvu u našem redovničkom životu. Psalterij je sažetak cjelokupnog Svetog pisma i izričaj velike Kristove ljubavi prema nama. Psalterij sažima sve kretnje, sve dimenzije čovjekove duše. Pruža nam istinsku sliku nas samih. Melodijom riječi i stvarnom melodijom oblikuje tijelo i duh. Kada molimo psalme Kristove riječi postaju moje, utiskuju se u moju dušu, moje tijelo. Sklad i red u našem životu nastaje molitvom psalama. Duša, osoba i cijela zajednica dobivaju smiraj misli i nutarnji mir.
Molitva nije laka. Sv. Bazilije Veliki (4. st.) kaže da od svih redovničkih muka i poteškoća molitva traži najviše hrabrosti. Traži borbu protiv sebe: srdžbe, zlih misli, rastresenosti. To je pravi rat protiv sebe. Molitva je stanje našega uma u kojem su sve misli ovoga svijeta stavljene po strani. U molitvi postajemo duhovni jer se usredotočujemo na Boga koji je duh. Molitva je najduhovnija djelatnost. Naš duh se spaja s Bogom. Duhovne osobe su osobe najveće ljubavi. Izlaze iz same sebe, napuštaju sebe. Zato je molitva zahtjevna. U grču smo – naš posao nam je bitniji od Gospodina. To je borba, vježbanje koje traje cijeli život. Danas je to još teže jer smo izloženi mnoštvu informacija, ovisnici smo o mobitelu i internetu. Valja nam se truditi biti neprestano u molitvi. Na svemu Gospodinu zahvaljivati. Bog pripušta udarce da bismo se obratili. „Ponižen sam da bi naučio tvoja pravila.“ Što god nam se događa u životu budimo uz Gospodina. Neprestana molitva znači neprestano žudjeti za Gospodinom. Znači da posao koji činimo bude u skladu s molitvom, da bude „ukras naše molitve“ (Beda Časni) i da nas rad vodi molitvi. Ne radim dobro ako me rad ne vodi molitvi. Treba rad prekinuti i ići na molitvu, usredotočiti se na Gospodina, da cijela naša osoba odiše molitvom. Rad rukama je vrlo važan. Bez njega nema molitve. Raditi rukama je znoj i muka. To nas uči poniznosti.
Govoreći o Kristu koji je bio blaga srca duhovnik je naveo kako svaka ljubav ima četiri vida:
ona ranjava – kroz tu ranu dolazimo k sebi samima i bivamo probodeni ljubavlju. Tako se naši osjećaji mijenjaju. Ljubav vezuje – misli su nam stalno usmjerene na Ljubljenoga. Ljubav nas smekšava ukoliko se spajamo s Ljubljenim. S Ljubljenim sve postaje lako, gorko postaje slatko. S Njim se ništa ne može usporediti. Sve ostalo je sporedno, smješno. I djela i misli su prožeta Ljubljenim. „Ne živim više ja nego Krist živi u meni.“ (sv. Pavao)
Uz brojne korisne i lijepe misli duhovnik je zaključio kako se kršćanski život sastoji u njezi lijepih misli – lijepih djela. Lijepa djela ostavljaju nam u životu lijep miris. Za nas kršćane svaki dan treba biti Uskrs. „Idi u vedroj i svijetloj nadi svome Spasitelju.“
