Treći turnus duhovnih vježbi sestre su imale u samostanu u Podstrani, 22. – 26. lipnja na temu Prispodoba o kraljevstvunebeskom (u Matejevom evanđelju). Voditelj je bio prof. dr. sc. fra Marinko Pejić, član Franjevačke provincije Svetog Križa (Bosna Srebrena) i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Na početku duhovnih vježbi duhovnika je predstavila i pozdravila vrhovna poglavarica s. Terezija Zemljić, izrazivši mu dobrodošlicu u našu Zajednicu.
Središnja tema Isusova propovijedanja je Kraljevstvo nebesko. Poteškoća je u tome što se nigdje ne navodi što je to Kraljevstvo. Isus govori o njemu ponajviše kroz prispodobe. Zbog toga su prispodobe privilegirana mjesta na kojima trebamo iščitavati središnju Isusovu poruku. Zašto baš prispodobe? Isus se često služi jednostavnim pričama i zgodama iz svakodnevnog života. Vjerojatno zato što se možemo u njima prepoznati. One su uvijek otvorene, nemaju jasan završetak tako da svatko od nas može izvući svoj završetak dajući svoj zaključak. Prispodobe govore svakome na svoj način. Ovisno o tome kakvu sliku imamo o Bogu, ovisit će i kakva je naša slika prema čovjeku. Potrebno je iznova otkrivati kakvu sliku o Bogu imamo.
Prispodoba o sijaču (Mt 13, 1-23) ima cijeli niz slojeva koji se pomalo otkrivaju. Zašto tlo i kakav odgovor čovjek vjernik može dati? Zašto Kraljevstvo Božje dolazi na ovoliko protivljenje? Sijač sije sjeme, ali već u samom početku sjeme pada na različite vrste tla. Odakle takva poteškoća? Jedan detalj upada u oči. Sijač vrlo rasipno sije sjeme. Ne mari što pada na različito tlo. Izražava stvarnost svijeta u kojem se zlo čini jačim i većim od dobra. Prispodoba o sijaču se potpuno ostvarila i ostvaruje se. U trenutku sjetve nitko nije mogao ništa tako očekivati. Ne možemo ni znati ni očekivati vidjeti rezultate našeg života i našeg truda. Oni će doći kasnije, bit će vidljivi kasnije. Ne radi se u ovoj prispodobi o četiri kategorije ljudi, radi se o četiri tipa terena koji se nalaze u svakom čovjeku. Nitko od nas nije samo jedan teren. To je opis naše ljudskosti. Svakodnevno se odlučujemo kakav čovjek želimo biti. Na nama je izbor u kakvoj ljudskosti želimo primiti dar vjere. Potrebno je naše neprestano obraćenje. Vjera se gradi na solidnoj ljudskoj bazi, ljudskim vrijednostima. Uzaludno je da sijač čeka da naiđe na potpuno solidno tlo da bi posijao riječ. Ne možemo čekati da nam sve bude savršeno pa da mi krenemo raditi. Potrebno je krenuti sada na ono na što nas Bog poziva.
Prispodoba o kukolju i pšenici (Mt 13, 24-43) postavlja ključno pitanje otkud zlo i kakav odgovor može čovjek dati na pitanje zla. I mi se moramo suočiti s tim pitanjem. Prvi lik koji se spominje u prispodobi je sam gospodar koji je odgovoran za kvalitetu sjemena. Znamo da je to Bog. Sjeme je dobro. To nas povezuje s knjigom Postanka u kojoj se navodi da je sve što je Bog stvorio – dobro. Drugi lik koji se spominje je neprijatelj. Tko je taj neprijatelj? U prispodobi je posijao kukolj. On predstavlja logiku ovog svijeta, ono što je protivno logici evanđelja. Neprijatelj dolazi noću i sije kukolj, koji je sličan pšenici. U našim životnim situacijama nekad je vrlo teško razlikovati što je dobro, a što zlo. Središnji dio prispodobe su sluge koji reagiraju često kao i mi sami u sličnim situacijama: želja da se zlo odmah odstrani. Predlažu nešto što je neprihvatljivo: u pokušaju da uklone zlo, uništili bi i dobro. Vjera bi nas trebala učiniti plemenitima i pokazati u nama novu kvalitetu, snagu. Kršćanski odgovor na pitanje zla je u povjerenju u Božju dobrotu i obećanje da će biti uz nas. I da, u konačnici zlo ne može pobijediti. U međuvremenu ostaje nam život u povjerenju u Boga u stvarnoj solidarnosti i milosrđu prema ljudima.
Prispodoba o gorušičinu zrnu i kvascu (Mt 13,31-33) posebno žele opisati povijest kraljevstva Božjega. Obje prispodobe imaju u svom središtu ideju o tome kako male stvari mijenjaju kvalitetu života. Pozvani smo svjesno odlučiti želimo li biti gorušičino zrno ili kvasac u zajednici u kojoj živimo. Ili u društvu. To je izuzetno teška odluka.
Prispodoba o nađenom blagu i dragocjenom biseru (Mt 13,44-52) poslužila je Isusu da opiše narav Kraljevstvu nebeskom. One imaju istu poruku, iako svaka sa svojim detaljima. Prva prispodoba govori o osobi koja slučajno otkriva blago kraljevstva nebeskog i koji odlučuje cijeli život staviti za logiku kraljevstva nebeskog. Blago je besplatno, ne može se ničim zaslužiti. Neophodna je brza reakcija pri pronalasku blaga. Ne smije se biti neodlučan, treba se brzo odlučiti. Treba iskoristiti priliku, jer se ona možda više neće ponoviti. Radi se o usmjeravanju svih svojih interesa na samo jednu stvar koju smatramo dragocjenom – kraljevstvu nebeskom. Sve drugo gubi vrijednost i naš interes. Trgovac je slika čovjeka koji uporno traži smisao života. Naporno traga za njim i na kraju ga pronalazi. Mnogi ljudi su tragaoci za smislom i to zaslužuje poštovanje. Izvor radosti je pronalazak blaga. Pronalazak Nekoga tko daje smisao životu. Krista se slijedi jer njegova nazočnost u životu čini čovjeka radosnim. Radost uključuje i druge. Ne može čovjek imati potpunu radost života izolirajući se. Primajući dar radosti, pripremamo put Gospodinu.
Prispodoba o talentima (Mt 25,14-30) Isus na odlasku s ovog svijeta svojim učenicima predaje svoja dobra: evanđelje, tj. poruka spasenja koja može promijeniti svijet i stvoriti novog čovjeka. To dobro je u osnovi sam Isus u svojim sakramentima, u svojem milosnom djelovanju; njegova moć opraštanja, liječenja, tješenja, pomirenja s Bogom. On to ostavlja svojim učenicima i svojoj Crkvi. Svatko od nas ima neku sposobnost koju treba otkriti. Trebamo prihvatiti odgovornost za svoje postupke i život. Talent i kada je malen u usporedbi s drugima, ali uz puno rada, strpljivosti i napora te uz skromno priznanje da se uvijek može učiniti bolje, čini čovjeka zadovoljnim i u poslu i u životu. Tu Bog u izobilju izlijeva svoju milost. Tu se smireno dočekuje i onaj iznenadni dolazak Gospodinov na kraju života i polaganje računa.
Prispodoba o vinogradaru (Mt 12,1-16) jer je gospodar vinograda glavni protagonist same prispodobe. U središtu je njegov neobični odnos prema radnicima koja je srž prispodobe. Vinograd je Izrael, izabrani Božji narod. Isus objavljuje drugačiju sliku Boga. Gospodar u prispodobi slijedi svoju pravednost i dijeli svoj novac na potpuno neočekivani način. Daruje ga kako hoće. Nije učinio nepravdu nikome. Dao je svakome prema njegovim potrebama, a ne prema zaslugama. Ovo je Božji način prakticiranja pravednosti. U Božjem vinogradu može se truditi i raditi samo besplatno.
Prispodoba o dva brata u vinogradu (Mt 21,28-32) u kojoj otac predstavlja Boga. U slici dvojice braće predočuje ljudske odnose, a posebno čovjekov odnos prema Bogu Ocu. I hvali promjenu odnosa od „Ne“ u „Da“. Riječ je o vjeri i odnosu prema Bogu. Isus objavljuje novo lice Boga. Boga Oca pred kojim se ne možemo skrivati u dvoličnosti.
Prispodoba o zlim vinogradarima (Mt 21,33-46) upućena je glavarima svećeničkim i pismoznancima narodnim protiv iskrivljene slike Boga koja se nametnula. Može se primijeniti na sve kršćane. Božje djelovanje nije osveta, bez obzira koliki čovjek prijestup bio. Isus ističe Božje spasenje. Božje djelovanje ne proizlazi iz bijesa, već je uvijek promjena situacije. Gospodine ne reagira uništavajući zločince. Bog zlo promeće u dobro. Samo s Božjom logikom možemo ovo razumjeti. Bog je sama ljubav i njegovo djelovanje ne može biti drugačije. Radosna vijest jest da Bog nalazi način kako dolazi do čovjeka.
Prispodoba o oprostu (Mt 18,21-35) o čovjeku je koji je puno dugovao svome gospodaru. Ovaj Matejev tekst kroz prispodobu govori isto što i kratka formula iz Očenaša o oproštenju. Razlika je što Očenaš polazi od nas i od našeg opraštanja koje služi kao preduvjet kako bismo od Boga tražili oproštenje. Ovako razumijevanje Matejevo teksta počiva na razumijevanju kako je oproštenje moralni zahtjev kršćanina. I kako neispunjene tog zahtjeva nosi sa sobom posljedice Božje kazne. Ne opraštanje vodi u iskrivljenu svijest odnosa prema Bogu, prema drugima i prema sebi samome. Krist govori kako valja opraštati sebi i drugima uvijeke. Oprost je milosni dar koji nije prirodan. Isus nas i kroz ove prispodobe poziva da pročistimo svoje duhovno gledanje. Tražimo autentično Božje lice koje nam Isus objavljuje.
Duhovne vježbe završene su meditacijom na temu smrti. Često se ponašamo kao da vremena imamo napretek. Odgađamo važne stvari u životu za neko drugo vrijeme. Vrijeme je ograničeno i nije u našoj ruci ni dan ni čas kada će ono za nas iznenada prestati. Bilo bi dobro već sada izmiriti se sa sobom i drugima. S koliko se nepotrebnih stvari opterećujemo u životu s mnoštvo obzira i izmišljenih potreba. Sve to opterećuje naš život i zaboravljamo na bitno. Bitne stvari su sastavljene od ljudskih odnosa. Potrebno je ići na bitno u životu. Zahvalimo na svim prilikama i malim stvarima koje su nam darovane i dostupne već sada.
