Naša samostanska zajednica sestara na Pantovčaku bila je domaćin drugog turnusa duhovnih vježbi za sestre od 1. do 5. svibnja, koje je predvodio doc. dr. sc. Odilon-Gbènoukpo Singbo profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. U ime Zajednice pozdrav predvoditelju duhovnih vježbi na početku je uputila vrhovna poglavarica s. Terezija Zemljić. Duhovnik je zahvalivši, predložio sestrama koje su u duhovnim vježbama da podijele međusobno imena svih kardinala koji će ući u konklave i mole Himan Duhu Svetomu svaki dan do završetka konklava za kardinale s nakanom da Duh Sveti vodi kardinale u odlukama i izborima. Sestre su rado prihvatile prijedlog duhovnika!
Podsjećajući na Godinu Jubileja i njene posebnosti, vlč. Odilon najavio je kao središnju temu duhovnih vježbi: Nada, s naglaskom na izabranim biblijskim tekstovima. Započeo je razmatranjem o nadi u starozavjetnim tekstovima. Istaknuo je kako je u Starom zavjetu pojam nade najviše prisutan u Psalmima što je vrlo simptomatično. Psalmi koji predstavljaju molitvu vjernika, stavljaju nas u logiku kako je molitelj uvijek u stavu i stanju nade. U tom duhu nada je gotovo sinonim za vjeru i ljubav. Onaj koji nalazi sklonište u Bogu, njegova nada ostaje čvrsta. Bog daje nadu, on ohrabruje kako će sve biti dobro. Nakon Psalama najviše se spominje nada u Knjizi o Jobu. Onaj koji nosi nadu prema Bogu, Bog se može proslaviti u njemu. Nada podržava nevoljnika, usred svih gubitaka nada ga drži da ne propadne. Slijedila je Knjiga proroka Jeremije, proroka nade. Napravio je kratki presjek prisutnosti kreposti nade u Novom zavjetu. Osobito se zadržao na Poslanici Rimljanima. Pavao nadu povezuje s Abrahamom koji ima apsolutnu nadu. U Starom zavjetu nada se povezuje s Bogom koji je vjeran. Nada u Novom zavjetu je povezana s Isusom Kristom i nadom u vječni život, nada je aktivna.
U nastavku duhovnih vježbi vlč. Odilon je razmatrao o pojedinim novozavjetnim tekstovima u kojima nam ponašanje biblijskih likova pomaže u tome kako i mi možemo doživjeti nadu i tragati za njom. Nadu kao iščekivanje približio je u odlomku (Mk 10,46-52) o Bartimeju, slijepcu od rođenja. Potaknuo je sestre da tri osobine koje su vidjele kod Bartimeja pokušaju pronaći u svojem životu: sljepoća, nepomičnost, sjedi i ne preuzima odgovornost, nalazi se uz put, sebe doživljava kao nesretnog čovjeka i pokazuje njegovo pasivno čekanje te tek Isusovim prolaskom u njegovoj blizini želi susresti Isusa. Tada od Isusa traži cjelovito ozdravljenje. Drugi primjer (Iv 5, 1-6) govori o ozdravljenju uzetoga. Svaki bolesnik pristupa Isusu sa željom za ozdravljenjem. Ovdje nemamo ime bolesnika, ali i on trpi trideset i osam godina. Tijekom svog života, ali i Isusovog pitanja, on prebacuje odgovornost i krivnju na drugog. I nad ovim tekstom sestre su promišljale o svom životu i svojoj zoni sigurnosti koja priječi ostvarenje nade u redovničkom životu. Oba teksta nam donose načine opasnosti u koje čovjek koji je u potrebi može upasti u zamku čekanja, a netko može biti u fazi iščekivanja.
Razmatranje je nastavljeno nad tekstom o Svadbi u Kani Galilejskoj (Iv 2, 1-12) na temu Marija – žena nade. Tri kreposti koje možemo prepoznati kod Marije koje su važne kako za redovnički život, tako i za svaki život: pozornost, diskretnost i djelotvornost. Marija nije bila nametljiva, ne paničari. Ovaj je odlomak sažeto prikazao Marijinu dušu: ona je osoba za druge. Za razliku od nje mi smo skloni paničarenju jer nemamo povjerenja u Božje djelovanje. Bitno je naučiti šutjeti. Osobna molitva se ne sastoji u tumačenju problema Bogu. Marijin stav je poručiti bitno, naučiti šutjeti i nastaviti dalje. Marija je iznijela bit u dvije riječi i šutjela je. Trebamo se ugledati u Marijinu poniznost u svom redovničkom djelovanju. Trebamo poput Marije razviti mrežu povjerenja. Marija je jedino mogla pomagati drugima i dijeliti radost jer je bila u Bogu. Ne u sebi, nego u Bogu.
Nastavljeno je razmatranje nad evanđeljem 3. vazmene nedjelja (Iv 21,1-19). Potrebna nam je postojanost i autentičnost do kraja života. Uspoređivati svoj život s bilo kim drugim nema smisla. Svatko je od nas autentičan i Bog nas kroz to gleda. To će se svakako odraziti u našem životu i načinu kako ostvarujemo svoje službe. Tako i Petar odgovara u mjeri koja mu je dostatna. U duhovnoj razini je najvažniji Božji pogled prema meni.
Marijin Veliča (Lk 1,46-56) pokazuje kako Marija nije imala pasivni stav čekanja. Ona je žena nade. I pokazuje nam kako treba prihvatiti volju Božju i svoju usmjerenost na drugoga. U življenju našeg poziva dok ne uključujemo druge koje nam je Gospodin poslao, do tada ćemo biti u uvjerenjima da je pravo samo ono što mi mislimo. Nakon odlaska anđela, Marija ostaje u samoći. Što je sve promišljala? Ne znamo. I mi sami u ključnim trenutcima života ulazimo u samoću kako bi se u nama očitovala Božja volja.
Trebamo biti svjesni što smo sada, onoga što je Bog od nas stvorio. Bez opterećenja što bi mogli biti. Kada polazimo od Svetog pisma, biblijsko poimanje nade je da je Bog naše sklonište u svakom trenutku. Stoga se trebamo kloniti svjetovnih prolaznih očekivanja i nada. Naša je utjeha i nada u molitvi! Postojanost u nadi kroz molitvu je i postojanost da će Bog sve voditi na dobro. Poznavanje sebe kako redovnice treba uvijek uključiti i pretpostaviti poznavanje Isusa Krista. Trebamo pronaći vremena susresti se sa samim sobom. Ako znam tko sam, nemam se potrebu uspoređivati ili uzoholiti. I uvijek je potrebno postavljati si postavljati biblijska pitanja: Tko sam ja?, Koga ili što tražite? i Gdje ti je brat Abel? Ova nas pitanja pozivaju da razmišljamo o teologijalnim krepostima. Poznavanje sebe vodi do poniznosti, a ona do služenja. Ujedno su pitanja koja nas potiču na promišljanje prema odgovornosti i ispravno življenje redovničkih zavjeta.
Sudjelovanjem u zajedničkim i osobnim molitvama te euharistijskim slavljima sestre su produbljivale misli iz razmatranja te u molitve uključivale sve koji su se preporučili u njih.
