KORIZMA – VRIJEME BRIGE ZA DUHOVNI IZGLED

Obično u korizmi prevladava praksa odricanja od nečega: od hrane, alkohola, cigareta, automobila. No, iza toga najčešće stoji briga za zdravlje, tjelesnu kondiciju, lijep i mladenački izgled. Takvo korizmeno odricanje prakticiraju i oni koji više nisu praktični vjernici.

Korizma je vrijeme u kojem smo pozvani više brinuti o našemu duhovnom izgledu i zdravlju, kojega ne narušava hrana, nego grijeh. Korizma je posebno intenzivan poziv da posvijestimo što je grijeh, zašto je tako razoran i da se u konačnici odrečemo grijeha. Njemački psihijatar Manfred Lütz ironično je konstatirao da se danas o grijehu govori samo ako smo s užitkom pojeli komad slasne torte ili finoga pečenoga mesa. A tradicionalni govor o sedam glavnih grijeha danas se promovira kao poželjan način života.

Gubitak osjećaja za grijeh ima više razloga: to može biti iskrivljena slika Boga samih vjernika, strogi i prijeteći pastoralni pristupi, ali i gubitak Boga kao cilja i mjerila vlastita života.

Kršćanstvu se prigovara da je to religija puna zabrana, zapovijedi, prijetnji, a  katolicima posebno da su da najviše usredotočeni na grijehe protiv šeste Božje zapovijedi.

Grijeh je, međutim, stvarnost koja je puno šira od navedenih prigovora. Grijeh se nikada ne ograničava samo na jedno područje života i djelovanja. Tko čini jednu vrstu grijeha, lako će činiti i grijehe na drugim područjima moralnoga života. Osim toga, grijeh je uvijek osobni čin, ali njegove posljedice nisu samo osobne. Grijeh pojedinca ima posljedice ne samo za njega samoga, za njegov odnos prema Bogu i drugima, nego šteti i drugim ljudima i stvorenome svijetu. Ne bismo trebali govoriti da je nečiji grijeh samo njegova privatna stvar, jer to nikada nije tako.

Također valja posvijestiti da osobni grijesi stvaraju „strukture grijeha“, koje čovjeku otežavaju ispravno življenje pred Bogom, pred sobom i pred drugima. Ni jedan grijeh niti grešnik nisu zasebne jedinke, nego se grijeh povezuje, te tako nastaje skup ili naslage osobnih grijeha, koji se razvijaju u određena ponašanja, stavove, razmišljanja, prosuđivanja, koji onda dominiraju društvom ili nekom zajednicom ljudi tako da se smatraju sasvim nečim normalnim.

Benedikt XVI je u svojoj prvoj enciklici Deus caritas est rekao da biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, s Isusom Kristom, Bogom koji je ljubav i koji životu daje novi obzor i konačni smisao. I tek iz stoga susreta s Isusom slijedi prihvaćanje i njegova ponašanja i vrijednosti.

Jedino u tom kontekstu se može ispravno razumjeti što je grijeh. Grijeh nije samo prekršaj pravila koje je netko postavio, nego se uvijek čini u prostoru našega osobnoga odnosa s Bogom koji nas je obdario svojom ljubavlju i koji nas poziva da mu na jednak način ljubavi odgovorimo.

Vrijeme korizme je poziv da bolje upoznamo Boga i njegov poziv, da se bolje povežemo s njime, te  da, umjesto struktura grijeha, izgrađujemo strukture ljubavi, pravednosti i dobra – one će doprinijeti našemu duhovnome izgledu i zdravlju – kako osobnome tako i crkvenoj i društvenoj zajednici.

S. Valerija Kovač

Komentari

Odgovori