NE MOŽEMO PRED BOGA S DVA LICA

Jeste li se kad upitali kako ćemo stati pred Božje lice

nakon svih riječi koje smo izrekli o njegovim sinovima i kćerima,

o našoj braći i sestrama. Pa i o sebi samima?

Izrekli ih nemarno, izrekli kao nešto neupitno. I pritom se nismo nimalo uznemirili.

Nismo imali poteškoća nekoga pogaziti riječju oskudnom ljudskosti.

Nismo imali poteškoća pogaziti Božje dijete. i potom nastaviti svoj hod, nastaviti živjeti pred Božjim licem uspravni.

Zar bi to bilo moguće?

Jeste li se kad upitali kako ćemo stati pred Božje lice

nakon što smo njegovim sinovima i kćerima, našoj braći i sestrama, priuštili kojekakve nevolje?

Pustili ih da pođu putovima koji nikamo ne vode.

Ili im uskratili svoju pomoć, ponašali se kao da nas se njihova kob nimalo ne tiče.

Pred Boga možemo doći s dva lica –

jednim pobožnim i drugim prijezirnim i podsmješljivim.

Ravnodušnim.

Jednim poniznim i drugim umišljenim.

Ne možemo istovremeno s licem susretljivim i isključivim.

Jer kad naše lice govori protiv brata, protiv sestre, govori protiv Božjeg sina. Protiv Božje kćeri.

Govori protiv nas. Protiv Boga.

Živimo dostojni lica koje nam je Bog darovao kao svoje zrcalo.

Učinimo ga njegovom svjetiljkom.

Imajmo poštovanja, imajmo ljubavi i sućuti prema Božjem licu u bratu.

U sestri.

Budimo dostojni Božjeg lica. Božjeg srca.

Po kojem jesmo. I bez kojega nas nema.

(Stjepan Lice)