OD ZEMALJSKOGA ZAVRŠETKA DO NEBESKE EKSTAZE

U novom broju Živog vrela (8/2021.) Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral objavljen je članak naše s. Valerije Kovač o Uznesenju BDM na nebo u djelima likovne umjetnosti.


Riječ vjere u Crkvi gotovo je nezamisliva bez slike, ne samo one verbalne nego i umjetničke. Pritom slika nije samo vizualizirana riječ vjere, nego samu riječ na svoj način izražava i aktualizira. U kršćanstvu slika je rijetko bila samo ukras riječi, nego prije svega način njezina prenošenja i navještaja. Otajstva vjere su se gotovo kroz sva razdoblja kršćanstva rado prikazivala u sjaju boja i skladu ljepote, a što je vjernička srca možda snažnije doticalo negoli često apstraktni nauk vjere. Slike su bile važne za život vjere, služile su boljem razumijevanju nauka, poticaju na poklon i osobnu molitvu, pozivu na propitivanje vlastite egzistencije i opomeni na moralno življenje. U današnjoj civilizaciji slike tu učinkovitost ‘slikovnog’ učenja i življenja vjere valja ponovno bolje posvijestiti.

Tradicija kao nadahnuće likovnom stvaralaštvu

Kako ne postoje povijesno utvrđene činjenice glede mjesta, vremena i načina završetka Marijina zemaljskog života, umjetnička tradicija se nadahnjivala na drugim izvorima izvan evanđelja u kojima se o tim pitanjima razmišljalo: na apokrifima o Marijnu ‘transitusu’, na liturgijskoj praksi i tekstovima, na spisima crkvenih otaca i refleksijama srednjovjekovnih teologa te na predaji, osobito na ‘Zlatnoj legendi’.

Uznesenje Blažene Djevice Marije u nebo jedna je od omiljenih marijanskih tema likovne sakralne umjetnosti, koje se redovito slikalo za istaknutija mjesta u crkvama tako da su ga svi vjernici mogli vidjeti. Većina tih remek-djela nastala je u prošlim vremenima, još na pozadini drugačije kozmologije i antropologije. To pak ne znači da ih danas možemo zaboraviti. One sadrže umjetnički i duhovni potencijal, kojim mogu govoriti i promatračima iz kasnijih vremena, s drugačijim predodžbama svijeta i razumijevanjem stvarnosti.

Iz izobilja umjetničkih slika uznesenja Blažene Djevice Marije u nebo, prema našem osobnom izboru potaknutom teološko-duhovnim motivima, izdvojili bismo tri primjera koja na svoj način interpretiraju to od ranih stoljeća kršćanstva prisutno uvjerenje o Mariji. Među ostalim, zajednička im je činjenica da ni jedno od tri odabrana remek-djela nisu bila prihvaćena od početka, jer su značajno i inovativno odudarala od ustaljenih ikonografskih predodžbi Marijina uznesenja svoga vremena. Uz likovno-umjetničke posebnosti, u njima uočavamo teološki važne sadržaje kao što su iskustvo smrti, važnost tjelesnosti i zemaljskoga postojanja te veličanstvenost neba kao cilja našega života.

Uznesenje Blažene
Djevice Marije u nebo
jedna je od omiljenih
marijanskih tema likovne
sakralne umjetnosti,
koje se redovito slikalo
za istaknutija mjesta
u crkvama tako da su
ga svi vjernici mogli
vidjeti. Većina tih
remek-djela nastala je
u prošlim vremenima,
još na pozadini
drugačije kozmologije i
antropologije. To pak ne
znači da ih danas možemo
zaboraviti. One sadrže
umjetnički i duhovni
potencijal, kojim mogu
govoriti i promatračima
iz kasnijih vremena, s
drugačijim predodžbama
svijeta i razumijevanjem
stvarnosti.

Michelangelo Merisi da Caravaggio jedini je u zapadnoj umjetnosti naslikao Marijinu pravu, fizičku smrt. Njegova »Smrt Djevice« (1604.-1606.) izvorno je bila namijenjena kapelici karmelićanske crkve Santa Maria della Scala u Rimu (Trastevere), a danas se čuva u pariškome Louvreu.

Michelangelo Merisi da Caravaggio, Smrt Djevice, XVII. st.

Marijina smrt i svjetlo Božje milosti

Prema mišljenjima stručnjaka, Michelangelo Merisi da Caravaggio jedini je u zapadnoj umjetnosti naslikao Marijinu pravu, fizičku smrt. Njegova »Smrt Djevice« (1604.-1606.) izvorno je bila namijenjena kapelici karmelićanske crkve Santa Maria della Scala u Rimu (Trastevere), a danas se čuva u pariškome Louvreu. Slika nije odmah bila prihvaćena, jer je Caravaggio za ono vrijeme odviše ljudski, bez vidljivoga mističnog ili duhovnog ‘štiha’, naslikao smrt Blažene Djevice Marije koja se do tada nije prikazivala na tako običan način. ‘Nevolju’ oko slike pojačavala je i pretpostavka da je slavni slikar za model Djevice Marije uzeo tijelo prostitutke koja se utopila u Tiberu i koju je on izvadio iz rijeke. Kako bilo, slika svojom izražajnošću već na prvi mah zarobljava svoga promatrača.

U središtu slike je Marija koja leži mrtva na povišenoj drvenoj podlozi. Caravaggio nije naslikao Marijino usnuće (dormitio), kako je to bilo ustaljeno u tradicionalnoj i poglavito istočnoj ikonografiji. U njoj se prikazivao ključni trenutak u kojemu Marija umire, a njezina duša biva odmah uzdignuta u nebo, dok će njezino nepropadljivo tijelo biti uzdignuto u nebo koji dan nakon smrti. Prikazivao se i Isus koji uzima Marijinu dušu u obliku djevojčice u nebo, na isti način kako je Marija primila njega kao dijete. Sukladno tome, Marija ne bi umrla stvarno, nego bi pala u dubok san (dormitio) nakon kojega je slijedio njezin prijelaz (transitus) sa zemlje u nebo.

Caravaggio, vjeran svome realizmu, naslikao je Mariju kao mladu ženu koja je umrla poput drugih ljudi. Tijelo joj je pravo, beživotno, mrtvačko tijelo. Njezina ljudska dimenzija istaknuta je i po tome što je odjevena samo u crvenu haljinu bez plavoga plašta koji simbolizira onu božansku dimenziju kojom je bila ‘zaogrnuta’ od bezgrešnog začeća. Da je riječ o Marijinoj pravoj smrti dočaravaju i apostoli koji je oplakuju, kao i Marija Magdalena savinute glave do koljena. Čitav ambijent slike odražava običnu, pomalo tmurnu životnu svakodnevicu. Gotovo je razumljivo da slika na prvi pogled nije bila odviše prikladna za sakralni prostor, ni za ukras niti za pobožnost. Caravaggio gleda događaj Marijine smrti iz univerzalnoga ljudskoga iskustva smrti, bez da Mariju na neki poseban način želi ‘uzdignuti’ k Bogu.

Ipak, na drugi pogled taj prvi dojam o slici biva produbljen duhovnim elementima koji se mogu čitati kao znakovi nade da sa smrću nije svemu kraj. Oko Marijine glave se najprije nazire vrlo tanka aureola. Na slici se još bolje vidi izvanredna i snažna svjetlost, koja izvana ulazi u prostor događaja te snažno osvjetljuje Mariju. To je uobičajeni Caravaggiov simbol Božje milosti koja čovjeka dotiče usred njegova svakodnevnog života. Svjetlo je ovdje izraz Božje milosti koja Mariju uzdiže onkraj smrti i garantira joj vječni život. Tako slika ne pokazuje konačni kraj Marijina života nego otvara perspektivu početka njezina nebeskoga života. Marija je u konačnici i na ovoj slici, bez klasičnih ikonografskih simbola, prikazana kao ona na kojoj će se ispuniti Božje obećanje dano za sve ljude, da smrt ne vodi u propast nego u modus vječnog života s njime.

Marijina tjelesna proslava i čežnja za nebom

Jedno drugo remek-djelo ranijega nastanka Mariju prikazuje u sasvim suprotnoj perspektivi: u njezinoj veličanstvenoj i proslavljenoj tjelesnosti. Tizianova monumentalna oltarna slika »Uznesenje Djevice Marije« (1516.-1518.) – ili jednostavno »Assunta« – koju se može vidjeti na glavnome oltaru crkve Santa Maria Gloriosa dei Frari u Veneciji, stavlja se na jednaku razinu s Michelangelovim freskama u Sikstinskoj kapeli i Rafaelovim Stanzama. Slika iz više razloga ostavlja dojam veličanstvenosti: zbog svojih monumentalnih dimenzija (6,9 m x 3,6 m), zbog vrlo dinamičnoga događaja uznesenja Marije koju apostoli uznemireno i s divljenjem promatraju te zbog Tizianove odluke da prizor naslika iz perspektive ‘odozdo’. Marija je u središtu jednoga veličanstvenog nebeskog i zemaljskog kretanja. Upravo je na jednom gustom oblaku s mnoštvom anđela napustila zemaljski život te za sobom ostavila vidno uzbuđene i začuđene apostole. Tizian nije naslikao uobičajeni ikonografski detalj praznoga groba, u koji bi obično u čuđenju gledali svi apostoli. Ovdje njima više ništa zemaljsko nije važno. Premda još na zemlji, apostoli su tijelom i duhom usmjereni prema Mariji i nebeskome svijetu do kojega još sami ne mogu doći. Pogledom su već u nebu, ali tijelom (rukom) mogu samo dotaknuti nebeski oblak. Marija je već u nebeskome prostoru prikazanome u kružnome obliku kao simbolu vječnosti i savršenosti te u blještavoj crveno-zlatnoj boji kao izrazu božanskoga svijeta. Glavni lik u nebeskoj sferi je ‘lebdeći’ Bog Otac u skraćenoj perspektivi, koji je uzdiže u svoju nebesku slavu. Okružen je mnoštvom anđela, od kojih onaj njemu s desne strane u ruci drži krunu i nagovješćuje Marijinu krunidbu. Marija je oblakom odvojena od zemaljskoga svijeta i apostola, čime je istaknuto njezino posebno mjesto u povijesti ljudskoga spasenja. Ona je kao prvi čovjek ‘odozdo’, sa zemlje, prešla granicu u konačnu nebesku slavu. Marija je već primila u punini ono što je Bog po svome Sinu pripremio za čitavo čovječanstvo. S obzirom na nebeski prostor u koji biva uznesena, Marija nije prikazana u nekom eteričnom, prozirnom obliku, nego u svojoj punoj tjelesnosti, u kojoj se odražava njezina duboka ekstaza uznesenosti u nebo. Uzdignute ruke i zanosan pogled usmjereni prema Bogu Ocu odražavaju Marijino nutarnje stanje duha. Povezanost tjelesne i duhovne dimenzije pokazana je i njezinom bogatom naboranom odjećom koju čini crvena tunika – simbol ljudskoga, i plavi plašt – znak božanskoga. Marija je duhovno i tjelesno preobražena. Ipak, Marija ne ‘lebdi’ u zraku, nego mirno, s obje noge ‘stoji’ na oblaku kao na nekoj čvrstoj podlozi. Tek njezin plavi plašt uzburkan je nebeskim strujanjima koji ju uzdižu u nebo. Takav Marijin položaj kazuje da ona ne uzlazi svojim snagama u nebo, nego biva uznesena – snagom milosti svoga Sina i ljubavlju Oca nebeskoga.

Tizianovo djelo je za svoje vrijeme bilo toliko inovativno da su franjevci najprije odbili prihvatiti tu sliku, iako su je bili naručili za glavni oltar svoje crkve. U Marijinu uznesenju u nebo ovaj slavni slikar na vrlo dinamičan način isprepliće vizionarsko iskustvo i stvarni zemaljski život, duhovnu ekstazu i tjelesnu realnost, čudesni Božji zahvat i ljudsku raspoloživost. Bez obzira na teološke rasprave o naravi Marijina proslavljena tijela, na ovoj je slici snažno izražena tjelesna dimenzija Marijina nebeskog dovršenja, pri čemu se ‘tijelo’ može shvatiti u širem personalnom i egzistencijalnom smislu, kao sveukupnost njezina zemaljskog života. Tizianova »Assunta« stoga je snažna poruka vrijednosti cjelovitoga ljudskog života koji će biti u nebu sačuvan i preobražen. S druge strane, u toj slici vidimo prikazanu snažnu čežnju čovjeka za nebom – najprije preko Marije, a potom preko apostola. Koliko god se Tizian smatrao predstavnikom pozitivnoga životnog osjećaja renesanse, toliko njegova oltarna pala nosi i duhovnu poruku da ljudski zemaljski život svoju pravu puninu nalazi u nebeskome.

Tizian, Uznesenje Djevice Marije, 1518.

Tizianova monumentalna oltarna slika
»Uznesenje Djevice Marije« (1516.-1518.)
– ili jednostavno »Assunta« – koju se može
vidjeti na glavnome oltaru crkve Santa Maria
Gloriosa dei Frari u Veneciji, stavlja se na
jednaku razinu s Michelangelovim freskama
u Sikstinskoj kapeli i Rafaelovim Stanzama.

Slikar Antonio Allegri, poznatiji kao Correggio, naslikao je »Uznesenje Djevice« (oko 1524.-1530.) unutar same kupole smještene nad križištem središnje i poprečne lađe u katedrali u Parmi. Stvorio je pritom veličanstvenu trodimenzionalnu iluziju dubine neba i jednoga epskoga prizora, koji i samoga promatrača neodoljivo privlače u svoj svijet. Marija na prvi pogled djeluje kao sporedan lik i treba se dobro zagledati da ju se pronađe u mnoštvu drugih likova. Nalazi se na jednom donjem kružnom oblaku na zapadnome dijelu kupole u smjeru prema apsidi. Correggio je smještaj Marije tako odabrao da je može vidjeti svaki vjernik koji se kroz središnju lađu približava prema glavnome oltaru, gdje mu se otvara ‘nebo nad nebesima’.

Antonio Allegri da Correggio, Uznesenje Djevice, freska u kupoli katedrale u Parmi, 1526.-1530.
Detalj Marijina uznesenja

Marijino uzdizanje i nebeski ples

U jednome drugome remek-djelu zadivljuje sâmo nebo kao cilj Marijina uznesenja. Slikar Antonio Allegri, poznatiji kao Correggio, naslikao je »Uznesenje Djevice« (1526.) unutar same kupole smještene nad križištem središnje i poprečne lađe u katedrali u Parmi. Stvorio je pritom veličanstvenu trodimenzionalnu iluziju dubine neba i jednoga epskoga prizora, koji i samoga promatrača neodoljivo privlače u svoj svijet. Marija na prvi pogled djeluje kao sporedan lik i treba se dobro zagledati da ju se pronađe u mnoštvu drugih likova. Nalazi se na jednom donjem kružnom oblaku na zapadnome dijelu kupole u smjeru prema apsidi. Correggio je smještaj Marije tako odabrao da je može vidjeti svaki vjernik koji se kroz središnju lađu približava prema glavnome oltaru, gdje mu se otvara ‘nebo nad nebesima’.

Stručnjaci Correggiovu genijalnost vide u tome što je na zadivljujući način Marijino uznesenje uspio uklopiti u živo događanje prijelaza iz fizičkoga prostora katedrale u duhovni nebeski prostor, iz zemaljske dimenzije u mjesto blaženih – božanski ’empirej’. Iznad četiri sveca zaštitnika grada Parme smještena u ‘kutevima’ kupole, u oktogonalnome donjemu dijelu raspoređeni su apostoli, iznad čijih se glava zbiva čudesan prizor. Marija pak nije prikazana na nekom izdvojenom prostoru freske, nego je okružena anđelima i starozavjetnim likovima. S njezine se desne strane prepoznaju Adam, Abraham, Izak i David. Slijeva su joj Eva, Rebeka i Judita. Svi oni su značajni za povijest spasenja Izraelskoga naroda i iščekivanje Mesije – Isusa, koji je po Mariji sišao u svijet i koji i njima garantira dovršenje spasenja. Nadahnuta jednim mjestom iz Matejeva evanđelja (27, 52-53), tradicija je među ostalim smatrala da su pravednici Staroga saveza postigli puninu spasenja odmah nakon dovršenja Kristova otkupiteljskoga djela. Marija se sada kao prvi čovjek sa zemlje uključuje u to zajedništvo blaženih. Na fresci zadivljuje nebo blještavog svjetla, beskrajne dubine i mnoštva likova. Svi prisutni se kreću vidnom lakoćom prema gore i prate Mariju u njezinu uznesenju. Jedino jedan muški lik neobična izgleda i tjelesnoga položaja silazi Mariji u susret. Silazi sam Krist koji je čovječanstvu garantirao spasenje, a koje njegova Majka sada u punini anticipira. I ovdje je jasno pokazano da je uznesenje Marije u nebo djelo njezina Sina, koji je poziva k sebi dušom i tijelom.

Nebo u koje Marija biva uznesena, sa svojom trodimenzionalnošću, blještavim svjetlom, mnoštvom složnih likova i kružnim kretanjem prema beskraju, ostavlja vjernika koji ga gleda bez daha. Kao da čitavo nebo zbog Marije pleše od radosti. I kao da Marija ulazi u taj nebeski ples radosti. To veličanstveno nebo svome zemaljskom promatraču poručuje da će jednaka radost biti za svakoga čovjeka koji uđe u vječno blaženstvo.

Tri likovna remek-djela na originalan način prikazuju stoljetnu temu Marijina uznesenja u nebo. Njihovu trajnu duhovnu poruku pokazali smo poglavito kroz tri vida koja nam se i za današnje vrijeme čine posebno izazovnima: ponajprije neizbježna stvarnost i smisao smrti od koje suvremeni čovjek na sve načine zazire, zatim vrijednost zemaljskoga života koji će biti i kod Boga sačuvan kao trajna osobna povijest svakoga pojedinca i konačno, zadivljenost nebom kao ciljem našega postojanja, koje nadilazi svaku našu zamisao i želju. Nebeska proslava Blažene Djevice Marije ne pruža nam samo daleku eshatološku nadu u Božje dovršenje našega života, nego iz te perspektive naš sadašnji zemaljski život dobiva trajni smisao.