POPUT NIKODEMA DOĐI ISUSU

Svaki je čovjek, poput Nikodema, ranjen zbog manjka ljubavi. Ljudi si je uzajamno uskraćuju. Toliko očekivanja nisu ispunjena. Zato nam je teško shvatiti dubinu Božje ljubavi? Kako je moguće da netko nekoga voli pa čak i tada kada nije dobar? Zar smo i mi toliko vrijedni Božje ljubavi? Izgleda da jesmo. Bog nikada neće čovjeku uskratiti svoju ljubav. Zanimljivo je da o toj ljubavi Isus govori čovjeku koji više cijeni zakon nego ljubav. Govori mu sve to u povjerenju i time pali svjetlo u zamračenoj Nikodemovoj duši. Nikodem simbolizira noć i neznanje. Isus je Istina i Svjetlost. Svjetlost raspršuje mrak farizejeve nevjere.

Na tom putu svatko bi se mogao prepoznati u liku Nikodema. I u nama postoji čežnja za ljubavlju i svjetlom. Osjećamo manjak ljubavi i svjetla. Više naginjemo tami nego svjetlu. Često se odlučujemo za Krista ali nismo ustrajni. Želimo mu doći ali tako da nas drugi ne vide. Čega se bojimo izgubiti? Po sakramentu krštenja rodili smo se odozgor. Po njemu Bog je u nas utisnuo pečat Duha Svetoga, a to je pečat ljubavi. Mi pripadamo Bogu. Unatoč tome ne želimo živjeti milost preporođenja. Lakše izabiremo utrobu grijeha i ovisnosti nego novi život. Na život gledamo puni pesimizma. Nema u nama oduševljenja za Crkvu. Tako se povjeravaju Isusove riječi: „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu, nego svjetlost“. Nije čudo da smo često smušeni. Tražimo i ne nalazimo mir. To je činjenica naših odsutnosti i nedolazaka Isusu.

pater Arkadiusz Krasicki