U Nedjeju Dobrog Pastrira donosimo svjedočanstvo poziva u redovnički život naše najmlađe sestre!
Ja sam s. Tea Božić i pripadam Družbi sestara franjevki od Bezgrješne, poznate i pod nazivom “Šibenske franjevke”. Kako sam postala časna sestra i zašto baš taj red…saznajte u nastavku.
Prvi put kad mi je “palo na pamet” da budem časna, bila sam srednja škola, točnije 1. srednje i probudila sam se usred noći, uzela mobitel da pogledam koliko je sati… Umjesto pogleda na sat, počela sam pretraživati po internetu kako postat časna? Naišla sam na razne informacije i razne redove, negdje sam pročitala da treba bit završena srednja škola i rekla sam Dobro je Bože ima još vremen, tek sam 1. Srednje, okrenula sam se i nastavila spavatI. Sljedeće godine kada sam bila 2. srednje bila sam krizmanica i s obzirom da mi je župnik išao na živce zbog toga što sam morala dolazit na misu odlučila sam da više nikad neću ić na misu… Dobro možda ne baš nikad, ali sigurno ne više kod njega jer što će on meni govorit što ću ja radit. Krizma je bila u nedjelju i župnik nam je rekao da dođemo na kratku duhovno-meditativnu obnovu u petak koja će trajati 30 minuta. Otišla sam s mislima još malo i gotovo, više ti neću dolazit. A onda…
U crkvi Bog u mom srcu nanovo progovara i vraća me s jednim pitanjem na “tvorničke postavke”. Ušla sam u crkvu, poklonila se i taman sam isplanirala kako ću se riješit crkve I dosadnog župnika kad ono…BUM. Bog mi u srcu progovara i kaže: “Kome ti dolaziš? Župniku ili MENI…Zbog koga si ti tu? Ostatak vremena provela sam mutavo, ne mogavši pronaći ni jedno slovo, a kamoli riječ kojom bih odgovorila Bogu na to pitanje. Shvatila sam da sam sve krivo povezala i da je Bog onaj kome ja dolazim na misu, a župnik je njegov posrednik i koliko god mi išao na živce ja ne mogu bez župnika, odnosno svete mise i sakramenata biti povezana s Bogom. Jedva sam dočekala nedjelju i krizmu…I ne da više nikad nisam došla na misu svom župniku kako sam to čvrstu isplanirala, nego sam se već pojavila sljedeću nedjelju jer ne dolazim više samo župniku, sad sam spoznala da dolazim Bogu i da bez njega nema dalje. Ostatak srednje škole prošla sam uobičajno i onda kada je došlo vrijeme da upišem fakultet upisala sam Kemiju koja nema veze sa mnom. Nitko ne zna zašto, ali nije ni bitno. Tako je trebalo bitI. Nakon prvog semestra shvatila sam da nije to za mene i pomislila što ću sad. Odjednom mi je pala na pamet misao da upišem Teologiju. Zašto i kako? Ne znam, ali sam u sebi osjećala potrebu i rekla sam: “Dobro Bože, ako to želiš od mene to ću i napravit. Ne razumijem zašto, ali nije ni važno. Važno je da ti znaš”.
Na fakultetu sam upoznala jednu časnu sestru koja me oduševila svojom jednostavnošću, otvorenošću i radošću. Jednostavno zračila je onim nečim i na njoj se odmah moglo vidjeti da ona živi svoj poziv, da je zadovoljna i sretna. S obzirom da smo bile zajedno na godini ja sam nju sve bolje i više upoznavala, a Bog je unutar mene pripremao trenutak kad ću spoznati da sam i ja pozvana. Taj trenutak spoznaje dogodio se tijekom jedne pauze na faksu, kad sam ja nju zezala: Sestro časna, a ona mi je uzvratila s pitanjem: A što ti kažeš sestro časna? Pitanje i situacija su uobičajeni, ali ono što sam ja osjetila u sebi bilo je sve, samo ne nešto uobičajeno. Ja sam joj odgovorila: Nemoj reći dvaput i kada sam to izrekla prepala sam se. Odjednom je ono iz nutrine izašlo van. Sto i jedno pitanje što i gdje sad? I kako saznat nešto nego pričati s Bogom, molit se i prepustit se dalje. Kad sam ipak odlučila krenuti u avanturu života i svoj DA reći Bogu u meni se pojavio mir. I znala sam da je to to, nema dalje i ne treba dalje. Kad imaš Boga, imaš sve. Prošle godine, 12. rujna 2023. položila sam svoje prve zavjete i tako Bogu potvrdila svoj odgovor. A zašto baš u ovaj red? Pa, iskreno kad sam razmišljala o redovima htjela sam neki koja ima veze s djecom (da ima vrtić) jer ja jednostavno obožavam djecu i sada studiram na faksu za odgajateljicu u dječjem vrtiću. Drugo što sam htjela je da ima veze sa sv. Franjom Asiškim jer me on oduševio i kao treće htjela sam neki hrvatski red, nešto izvorno naše. I kada sam shvatila da baš tu u blizini imam sve to, nije bilo više nedoumice. Istražila sam ga i pobliže upoznala utemeljiteljicu službenicu Božju majku Klaru Žižić koja me zadivila svojim povjerenjem u Boga i to je jednostavno bilo to.
Vidite kako Bog sve okrene na dobro, čak sto puta bolje od onih mojih prvih planova… Samo mu se prepustite i vjerujte mu! On zna najbolje!