Blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, svečano je proslavljen u našem samostanu na zagrebačkom Pantovčaku. Svečano euharistijsko slavlje, na kojem je, sa sestrama, bio lijep broj vjernika, predslavio je preč. Domagoj Matošević moderator Nadbiskupskog duhovnog stola i vršitelj dužnosti ekonoma Zagrebačke nadbiskupije, uz asistenciju vlč. Vladimira Kerečenija, župnika župe sv. Kvirina i vlč. Franje Mezaka svagdanjeg misnika sestara. Misno slavlje je skladnim sviranjem i pjevanjem uzveličao mješoviti župni zbor sv. Kvirina pod vodstvom voditeljice s. Lidije Grgat.
Predvoditelj misnog slavlja, preč. Domagoj, je u prvom dijelu prigodne homilije, temeljene na liturgijskim čitanjima, naglasio kako je Marijin „Evo službenice Gospodnje“ najvažniji trenutak u povijesti čovječanstva, najvažniji DA koji se tiče našega života. Bog, koji je do tog trenutka bio prisutan u povijesti izraelskog naroda najviše snagom svoje Riječi, postaje prisutan kao čovjek, postaje dio ljudske povijesti. Dolazi tamo gdje su ljudi maleni, gdje ga se ne očekuje, dolazi u one stvarnosti koje nisu spektakularne, veličanstvene.
U drugom dijelu, promatrajući Mariju u odnosu na velike biblijske likove donosi odgovor na pitanje zašto Marija nije imala straha u prihvaćanju Božjeg nauma, dok su oni pokazali određenu dozu straha i osjećali se nedostojnima.
U nastavku propovijedi govori o činjenici straha i pitanju shvaćanja i prihvaćanja grijeha u iskustvu grešnosti ljudi danas, dajući odgovor u svjetlu biblijskog pojma grijeha i obraćenja. Na samom kraju poziva nas da se ne plašimo ovih duhovnih stvarnosti nego da preko njih gledamo Isusa koji nas poziva: vrati se, čekam te, idemo zajedno k cilju ka ostvarenju radosnog života.
Nakon blagovanja za euharistijskim stolom slavlje je nastavljeno u samostanskoj dvorani uz prigodni domjenak kojeg su pripremile naše sestre.
Homilija – vlč. mr. sc. Domagoj Matošević:
Sestre i braćo, danas, na svetkovinu Bezgrješnog začeća BDM liturgija Crkve nam daruje ovo prekrasno evanđelje po Luki koje opisuje taj, možda i najvažniji, trenutak u povijesti čovječanstva. Trenutak kada je arhanđeo Gabrijel došao kod Marije i objavio joj Božji plan, Božji naum spasenja. Druga stvar koja je zanimljiva u ovom tekstu jest ta da se po prvi puta u Svetom pismu spominje ime jednoga grada, Nazareta, u takozvanoj poganskoj Galileji. Očigledno je taj grad do tada bio beznačajan, ni po čemu poseban. Ali baš u tom Nazaretu se nalazi ta djevojka Marija. Kao da se time želi reći istina da već od samog dolaska Boga na svijet, Bog dolazi tamo gdje su ljudi maleni, tamo gdje ga se ne očekuje, da Bog želi doći i u one stvarnosti koje nisu tako spektakularne, veličanstvene.
Druga je istina iz današnjeg evanđelja, također jako zanimljiva, da je Bog do toga trenutka bio prisutan u povijesti izraelskog naroda najviše snagom svoje Riječi. Bio je prisutan kad je Mojsiju darovao Deset Božjih zapovijedi. Onda je Božja prisutnost, osobito u izraelskom narodu, bila na putu; Bog je bio prisutan u šatoru. Da bi u konačnici Bog bio prisutan u Jeruzalemu u Hramu. Ali onoga trenutka kada je Marija Bogu rekla DA, Bog postaje prisutan kao čovjek. On postaje dio ljudske povijesti. I to je veliki misterij kojemu se osobito divio sv. Franjo. Prošle smo godine slavili jubilej 800 godina od prvih jaslica u Grecciu, gdje je Franjo zadivljen, zanesen tom činjenicom, tom istinom da je Bog postao čovjek, da se Bog rodio, želio to oživiti i uprizoriti prve žive jaslice.
Ono što je opet jako zanimljivo, ako promatramo Mariju u odnosu na velike biblijske likove, jest to da, kad su određeni veliki i značajni biblijski likovi bili pozvani od Boga za neko veliko djelo, za neki veliki plan, svi su oni pokazali određenu dozu straha, osjećali su se nedostojnima. Npr. kad je Abraham bio pozvan, on je rekao: „već sam star“. Kad je Mojsije bio pozvan rekao je Bogu: „ja ne umijem govoriti“. Kad su proroci bili pozvani, npr. Jona, on se uplašio poziva, pa je pobjegao od Boga, a Jeremija je rekao da je premlad, neiskusan itd. Marija pak kao da nema straha. Ona razmišlja kakav bi to bio poziv. Logično, razmišlja kako će začeti kad još nije udana, kad nema muža – ali nema straha. I u onom trenutku kada joj Bog zapravo govori svoj naum, ona kaže jednostavno: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“, neka mi bude kako ti želiš. Zašto Marija nema straha? Zato što ona nema iskustvo grijeha. Baš to ljudsko iskustvo grijeha čini da se bojimo. Slabi smo, krhki smo. Znamo svoje mane, znamo svoje slabosti i zato se plašimo. A Marija je bila očuvana od toga. I zato je ona potpuno iskrena, kao malo dijete kada neizmjerno vjeruje svome roditelju i ne postavlja pitanja. I Marija kaže Bogu DA, potpuno onako nevino, iskreno, čisto. Mi ni ne možemo razmišljati u tim kategorijama zato što smo zaprljani. Marija nema tog straha jer nema iskustvo grešnosti, već ima iskustvo potpunog povjerenja u Boga koji je sama Ljubav, i zato može Bogu reći DA.
Ako danas malo razmišljamo o tim teološkim temama, onda ćemo vidjeti i primijetiti da se danas mi ljudi bojimo puno stvari koje nas okružuju. Naravno, bojimo se rata, bojimo se neke bolesti, bojimo se ekonomske krize i slično, ali smo možda izgubili taj pravi strah, koji je nekad prije bio prisutan, strah od grijeha, strah da ne pogriješimo. Zašto smo izgubili taj zdravi osjećaj, strah od grijeha? Možda i zato što smo na krivi način bili educirani i na krivi način razmišljali o grijehu. Pa i sada kada kažemo riječ „grijeh“ prvo pomislimo na naše pogreške, slabosti: psovao sam, svađao sam se, krao sam, lijen sam bio. Kada čujemo riječ „grijeh“ razmišljamo o najgorim stvarima koje činimo i radimo. Zato suvremeni čovjek nekako odbacuje grijeh. Zato grijeh nije moderan. Kao da smo se na neki način izdigli iznad grijeha. Ali, svejedno i bez obzira što smo zanemarili grijeh, osjećaj krivnje je uvijek tako duboko u čovjeku. I unatoč tome što taj osjećaj želimo nadomjestiti s različitim stvarima, ne možemo ga izliječiti, osim kada imamo iskustvo da nam je oprošteno.
Zato bih želio malo razlomiti ta dva važna biblijska pojma grijeha i onoga što je suprotno od grijeha, a to je obraćenje. Meni je to jako zanimljivo. U Novom zavjetu se kaže za riječ „grijeh“ koristi se grčka riječ αμαρτία amartía, a ta riječ amartía zapravo dolazi iz umijeća gađanja lukom i strijelom i opisuje onaj trenutak kada netko uzme strijelu, stavi je u luk, namota je i odapne strijelu, ali strijela ne pogodi cilj, nego promaši. Taj trenutak promašaja u Svetom pismu je amartía. Kako je to zapravo lijepo. Kada kažemo „grijeh“, mi mislimo na naše grješne čine. Sveto pismo kad kaže „grijeh“, zapravo kaže „promašio si“. A stvoren si da dođeš do cilja i baš to, tvoj dolazak do cilja čini te sretnim, zadovoljnim. A sad kad si promašio udaljio si se od tog cilja. Ne možeš zapravo doći do ispunjenja, do sreće. Tako mi je lijepo i dobro i duhovno zdravo razmišljati o grijehu kao promašaju a ne samo o nekom činu koji me neprestano opterećuje. S druge strane, grčka riječ „obraćenje“, „metanoja“ ne znači, u tom smislu, da ja odmah moram postati drugačiji, bolji čovjek, bezgrješan, koji nikad neće učiniti ništa loše, nego „metanoja“ zapravo znači „okreni se, vrati se“.
Ogromna je razlika između strijele i čovjeka. Strijela, kada se jednom stavi u luk i pusti, ona ili će pogoditi cilj ili će promašiti i tamo negdje razbiti se, izgubiti se. Ali čovjek, za razliku od strijele, ako i promaši cilj uvijek se može vratiti. I zato je prva Isusova javna propovijed; „obratite se i vjerujte evanđelju“. Ali, to „obratite se“, nije bila Isusova prislala na ljude da odmah budu bolji, nego je značilo, vrati se. Ako si promašio, ako si se možda malo udaljio od tog cilja, ne boj se, vrati se. U današnjem prvom čitanju slušali smo kako se Adam nakon grijeha preplašio, kako je bježao od Boga, kako je živio u neprestanom strahu i kako zapravo čovječanstvo živi u neprestanom strahu do trenutka kad je Marija rekla Bogu DA. Od tada se više ne trebamo plašiti grijeha jer postoji netko tko nas uvijek čeka, tko nas uvijek poziva da mu se vratimo onakvi kakvi jesmo, grešni, slabi. On ima snagu da nam oprosti, da uništi našu krivnju i daruje novi život. Zato je onaj Marijin DA najvažniji DA koji se tiče našega života.
Neka nam ovaj prekrasan blagdan pomogne da se ne plašimo ovih duhovnih stvarnosti, nego da gledamo Isusa koji poziva mene, tebe, nas: vrati se, čekam te, idemo zajedno k cilju, ka ostvarenju radosnog života. Amen!
s. Zvonimira Nimac
