Svečanom svetom misom, uz sudjelovanje sestara i velikog broja vjernika, u srijedu, 4. listopada, proslavljena je svetkovina sv. Franje Asiškoga u našem samostanu na zagrebačkom Pantovčaku. Euharistijsko slavlje s prigodnom homilijom predvodio je vlč. Vladimir Kerečeni, župnik župe sv. Kvirina u koncelebraciji sa vlč. Franjom Mezak, svagdanjim misnikom sestara. Liturgijsko pjevanje predvodio je mješoviti zbor sv. Kvirina pod vodstvom s. Lidije Grgat.
Svoju nadahnutu homiliju vlč. Vladimir započeo je riječima: „Slaviti blagdan sv. Franje znači nasljedovati njegov primjer. Iz njegovog bogatog životopisa, unatoč malom broju, ljudski gledano, godina koje je proživio, možemo naučiti o njegovoj vjernosti, njegovoj poniznosti o njegovoj dosljednosti u nasljedovanju Isusa Krista. Sveti je Franjo pokazao da slijediti primjer Gospodina Isusa autentično, vjerno i ustrajno uvijek ostavlja dubok trag i mijenja ne samo lice ove zemlje nego i živote onih koje susreće. Zato su mnoga braća i sestre sv. Franje i danas prisutna diljem svijeta te pokazuju lik Gospodina Isusa posebno prema malenima, prema onima koji su u potrebi, onima kojima nedostaje i vjere i nade i ljubavi…“
U nastavku propovijedi, referirajući se na Franjinu molitvu za mir, naglasio je kako nam je sveti Franjo upravo u toj molitvi pokazao put kojim nam je ići. Put ne ljudske uznositosti i oholosti, znanja, sposobnosti, mogućnosti, vlasti i moći, časti i bogatstva utjecaja službe koja nam je povjerena, nego put prije svega poniznosti i jednostavnosti, pred Bogom stvoriteljem. Postati oruđe mira, znači postati svjedok koji djeluje, koji propovijeda, koji čuva, koji brani, koji štiti, koji stvara, koji njeguje, koji dijeli i koji svjedoči mir vlastitim životom…
Franjo je svoju inspiraciju pronalazio upravo u susretu s Bogom ali i čovjekom. Kada se iznevjerimo tom susretu s Bogom i čovjekom što nam ostaje? U čijim rukama tada postajemo oruđe, odnosno s čime ćemo ili s kime raditi i surađivati? Sveti je Franjo znao da u toj povezanosti s Bogom i čovjekom može mijenjati svijet i ostaviti trag.
U sv. Franji se ostvaruju Isusove riječi: Slavim te Oče, Gospodaru neba i zemlje što si sakrio ovo od mudrih i umnih a objavio malenima. Svojim životom doista želi sakriti od mudrih i umnih ono što je najvažnije i najbitnije, a to objaviti malenima. Zato u sv. Franji prepoznajemo zaštitnika i djece i malenih i životinja, svega stvorenoga. Prepoznajemo zaštitnika onoga što možda danas u užurbanosti vremena u kojem živimo ne primjećujemo i na tome ne znamo zahvaliti. Mudrost i umnost ovoga svijeta kao da prestaje pred mudrošću i umnošću sv. Franje. On je pokazao što je važno i bitno za naš život, što okuplja, što vječno ostaje.
Danas, baš na blagdan sv. Franje sv. Otac je otvorio XVI. opću redovitu skupštinu biskupske sinode ili poznatiju Sinodu o sinodalnosti. Mnogi će pitati što je to, kakav je to proces unutar Crkve, a koje smo dio svi mi. S pravom se pitamo koji je naš doprinos tome procesu. Sinoda o sinodalnosti želi nas potaknuti na slušanje, na dijalog i na zajedničko razlučivanje u kojem svi zajedno i svatko pojedinačno može sudjelovati i dati svoj doprinos. Znakovit je i naslov te Sinode koju je sveti Otac otvorio, „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“.
I u ovoj našoj kućnoj Crkvi možemo promotriti sliku sveopće Crkve, osjećamo zajedništvo, sudjelujemo i svi smo poslani svjedočiti ono što u srcu nosimo. Hodeći zajedno i razmišljajući o našem životnom putu u zajedništvu Crkve, iz onoga što prolazimo, možemo i trebamo učiti te izgraditi zajedništvo u životu s drugima, u suodgovornosti u onom poslanju koje mi je, nam je, povjereno, bilo u obitelji, bilo u društvu ili Crkvi. Sve nas to uči sv. Franjo koji nam je uvijek izazov i primjer za dosljedno nasljedovanje Gospodina Isusa Krista… da ne tražim/o/: da me tješe, nego da ja tješim druge; da ne zahtijevam da me razumiju, nego da se trudim razumjeti druge; da ne tražim samo da me ljube, nego da i ja ljubim druge!
Svoju homiliju završio je s dvije slike iz života sv. Franje koje nas potiču na autentičnost i radikalnost služenja Bogu, bratu čovjeku i svemu stvorenomu.
Prva slika pokazuje Franjinu radost zbog svega stvorenoga. Propovijedao je životinjama. Onda kada ljudi nisu razumjeli, kada ljudi nisu shvaćali, kada ljudi nisu htjeli prihvatiti poruku radosti, nade koju je po primjeru Gospodina Isusa Franjo svjedočio, tada su razumjeli stvorovi, jer su oni prepoznali sliku Boga koja se očituje upravo po životima onih koji vjeruju, koji se nadaju i koji ljube.
Druga pak slika, nakon njegova obraćenja, kada je sa sebe doslovno ogolio sve što je imao, pokazuje njegovu poniznost, jednostavnost i siromaštvo. Često i mi ostajemo siromašni. Možda ne materijalno ali često duhovno. Siromašni u našoj ljubavi, siromašni u našoj vjernosti, siromašni u našoj dosljednosti nasljedovanja Isusa Krista. Sveti nam Franjo pomaže i potiče nas da se obogatimo upravo u onim vrijednostima koje u svijetu često ne prepoznajemo, koje svijet gotovo nikada ne razumije i ne vrednuje, za koje Isus kaže da su sakrivene od mudrih i umnih a objavljene malenima.
Slaviti blagdan sv. Franje znači biti autentičan u svome životu. Slaviti blagdan sv. Franje znači ponovno se vratiti na onaj izvor koji me je potaknuo i približio Bogu i čovjeku. Toliki sveci i blaženici progovaraju o tom istom izvoru, svaki od njih na svoj jedinstven i neponovljiv način. A kako ćemo mi progovoriti o tom izvoru vjere, nego na jedinstven i neponovljiv način. Jer svi smo mi doista jedinstveni i neponovljivi. Svatko od nas na svoj način, tamo gdje živi, radi, boravi, gdje je poslan, gdje susreće druge, treba pokazati ono što u srcu nosi, uvijek iznova otkriti, prepoznati i doći na taj izvor našega srca. Neka nam sv. Franjo na tom putu traženja pomogne da i mi budemo ljudi vjere, nade i ljubavi.
Nakon euharistijskog slavlja, nastavljeno je zajedničko druženje sestara i vjernika, u samostanskoj dvorani, uz prigodni domjenak kojeg su s puno ljubavi priredile naše sestre.
s. Zvonimira Nimac
