SEMINAR TRAJNE FORMACIJE

Ovogodišnji seminar trajne formacije održan je u dva turnusa na temu Izazov suvremene kulture, pod vodstvom dr.sc. don Borisa Vidovića, profesora na KBF-u Splitu i logoterapeuta. U Šibeniku je održan  u kući matici 9.-10. listopada, a u samostanu u Podstrani13.-14. listopada.

Seminar trajne formacije don Boris je započeo razmišljanjem o tome kako govoriti o izazovima suvremene kulture nije jednostavno jer se te promjene događaju na gotovo svim područjima života velikom brzinom što otežava mogućnost razumijevanja svega što ta promjena sa sobom nosi, a to se najviše vidi u digitalizaciji društva. Internetska povezanost i dostupnost učinila su gotovo svaki kutak zemlje pristupačnim. Cjelokupni proces dostupnosti napisanoga i objavljenoga utječe na mentalitet današnjeg čovjeka ne samo po pitanju informiranosti i znanja, već i po pitanju percepcije i doživljavanja samoga sebe i odnosa prema svijetu. Temeljna pitanja kojima se bavi religija, konkretno Crkva, malo po malo prešla su na druga područja i od institucionalnog se prešlo na pojedince koji tumače smisao života i kako ga ostvariti. Čovjekovo ostvarenje i realizacija gledaju se gotovo isključivo kroz ostvarivanje vlastitih potencijala, ili samoostvarenje, kako se to često naziva. Samoostvarenje sada postaje ideal, i sve ono što taj ideal ugrožava, bio to bližnji ili Bog, miču se iz blizine. Je li dakle zadaća Crkve, u odnosu na današnju kulturu, kritizirati čovjeka i stalno mu ukazivati na pogreške zbog toga što je promašio cilj, ili ga strpljivo i suosjećajno dozivati i čekati njegov povratak, poput milosrdnog oca iz Lukinog evanđelja? Crkva govori o svojoj tijesnoj povezanosti s ljudskim rodom, te smatra da su „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba  također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu. U svakom vremenu i u svakoj kulturi Crkva je pozvana čitati znakove toga vremena kako bi znala prepoznati temeljne potrebe čovjeka. Razlog tog prepoznavanja bi trebao biti iskrena briga za spas tog istog čovjeka, a također i prepoznavanje načina na koji će na razumljiv i adekvatan načini ponuditi Radosnu vijest evanđelja. Crkva je pozvana prvenstveno naviještati utjelovljenu Riječ, kako bi čovjek pronašao svoj duboki smisao i razlog svoga postojanja. Hoće li u tome uspjeti ovisi o tome koliko će i sama biti prožeta tom Riječi. Samo iskustvo življenja Božje Riječi vodi do jedinog smisla njezinog poslanja: biti svjedok Uskrsnulog Krista.

Uz predavanja pratili smo i sudjelovali u  redovitom molitvenom životu Zajednice, a don Boris je bio na raspolaganju sestrama za osobne razgovore i svetu ispovijed.

s. Mirna Bilandžić

Komentari

Odgovori