Naša s. Mariangela Radaš preminula je na blagdan Gospe Karmelske u našoj kući matici u Šibeniku 16. srpnja 2024. a sahranjena je 19. srpnja na Šibenskom gradskom groblju Kvanj. Na vječni počinak ispratile su je u molitvi sestre iz kuće matice a potom i na groblju, zajedno s ostalim sestrama, rodbinom, prijateljima i vjernicima, osobito onima koje vežu lijepe uspomene na pok. s. Mariangelu. Misu zadušnicu predslavio je šibenski biskup mons. Tomislav Rogić u koncelebraciji s više svećenika. Sprovodne obrede i molitvu u kući matici odmah nakon smrti s. Mariangele vodio je župnik župe Gospe van Grada fra Ante Udovičić.
SPROVODNA HOMILIJA ŠIBENSKOG BISKUPA MONS. TOMISLAVA ROGIĆA
Nakon što je izrazio sućut rodbini, obitelji, najbližima i sestrama Šibenskim franjevkama otac biskup je u svojoj homiliji uputio okupljenima svoju prigodnu pastirsku riječ:
„Opraštamo se od sestre Mariangele koju je Gospodin pozvao k sebi. Tako je još od prvog Adama, čovjeka zemljanog, od zemlje stvorena da se u zemlju vrati po naumu Božjem. Dosita po čovjeku smrt, ali po Čovjeku, Bogu utjelovljenom, Isusu Kristu – prvina usnulih – i uskrsnuće od mrtvih. Prvina je Krist, a zatim će uskrsnuti koji su njegovi, o njegovu dolasku. Ta napetost umiranja, odlaska s ovoga svijeta i onoga što nas čeka, u što vjerujemo po Kristu Uskrslom, od nas zahtijeva vjeru i obasjava naš život posve novim svjetlom, daje mu cilj, daje mu smisao i traži od vjernika da prihvate tu borbu nadvladavanja prolaznoga po vjeri u Sina Božjega dok ne podloži sve neprijatelje svoje svojoj uskrsnoj pobjedi i vječnom životu s Bogom, u radosti gledanja Lica Božjega gdje smrti više nema, ni boli ni jauka. Gdje je odsutnost svake nevolje, gdje je uskrsli čovjek sav uronjen u Božju prisutnost, milost, ljubav, dobrotu, u punini života kakvu si ne možemo niti predočiti jer nadilazi svako naše iskustvo. Kad Krist dovrši svoju uskrsnu pobjedu, tada sve podlaže Ocu da bi Bog bio sve u svima.
Slabe su riječi i ne mogu nikada posve opisati tu stvarnost napetosti prolaza ljudskog života na zemlji i onoga što ga čeka u vječnosti. Vjernička duša koja ide kroz život s jasnim ciljem kamo želi stići – Bogu zauvijek – drugačije će nositi sve zemaljske brige, boli, osobne slabosti. Imat će uvijek tu uporišnu točku Božju ljubav koja se u Kristu očitovala, Njegovu žrtvu i Njegovo uskrsnuće kojim i nama otvara vrata Neba.
I naša sestra Mariangela nosila je tu napetost borbe dobra i zla, zemaljskog i nebeskog, prolaznog i vječnog kroz 81 godinu života i svojih 60 godina Kristu zavjetovanih. Njezino redovničko ime, datumi rođenja i smrti kao da nose poruku: rođena na svetkovinu velike Gospe, preminula na blagdan Gospe Karmelske. Redovnički život posvećen pravilima svetoga Franje u pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji Bezgrešnoj. U svome redovničkom imenu Mariangela – spajajući Mariju i anđele, kao da već od rođenja nosi to opredjeljenja za nebo, za Boga.
Služeći Bogu, svome redu i Božjem narodu – Crkvi do kraja je sačuvala vedrinu duha, optimizam, rekao bih: snagu humora, duhovitosti kojom je unosila radost u svakom susretu s drugima, sestrama, svećenicima, slučajnim sugovronicima. Radost duha počivala je u poniznom i strpljivom prihvaćanju i križa i boli i služenja. A što nas više od toga u vjeri učvršćuje, Spasitelju čini sličnijim i naše svjedočanstvo vjerodostojnim pred ovim prolaznim svijetom na putu do vječnosti.
U evanđelju, Isus am progovara svojim učenicima: „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne!“ Što znači ta Isusova budnost? Svakodnevno, u redovitosti života ispunjavati svoje poslanje, svoje redovite zadaće i zaduženja. U poteškoćama ne klonuti, ustrajati u Boga se pouzdati. U bolima, križ s pouzdanjem nositi, da nadopunjamo svoju mjeru trpljenja i da se ona sjedinjuje s Kristovim trpljenjem za spas svijeta. Za ništa se na zemlji ne vezati tako čvrsto da u svakom trenutku možemo reći: Bože evo me! Čeznuti za tim susretom koji će trajati zauvijek. Sve to oslikavalo se u životu sestre Mariangele. I na tome joj hvala.
Biti uvijek spreman za taj Susret, kako Isus slikovito kaže: o drugoj ili trećoj straži, po noći u neočekivano vrijeme, iznenada – u čas kad i ne mislite, Sin čovječniji dolazi. Biti za to spreman traži trajan stav zahvalnosti Bogu za sva primljena dobročinstva, darove, potporu, utjehu, životnu snagu. Ali i trajnu molitvu za oproštenje svake slabosti, grijeha, nedosljednosti koje poznaje svaka ljudska duša.
Dok ispraćamo sestru Mariangelu, molimo se i ovom svetom misom da joj Bog u svome Božanskom milosrđu milostivo oprosti svaku ljudsku slabost i nedostatak, a obilato, nebeski, nagradi svaki dobrotu, žrtvu i molitvu.
I sami smo pozvani svjesnije živjeti naše odabranje, naš odgovor na Božji poziv. Jasnije usmjeriti svoje zemaljske dane i korake, darovano nam vrijeme i sposobnosti – da budnije i spremnije čekamo Gospodina, da i nas može povesti k sebi kad ispunimo mjeru svoje životne staze i prijelaza iz prolaznog u vječno. Amen.“
Nakon popričesne molitve od s. Mariangele oprostila se vrhovna poglavarica s. Terezija Zemljić te je ukratko iznijela njezin životni put:
„S. Mariangela preminula je u 81. godini života i 60. godini redovništva. Vidjelo se da se njezin život pomalo gasi i dogorijeva kao svijeća. Toga je bila svjesna i s. Mariangela sve do posljednjeg trenutka. To jutro čekala je da joj sestra donese pričest kao i mnogih jutara od kako je bila vezana za svoju sobu i bolesničku postelju. Tek što se pričestila, primajući samo komadić hostije koji je uspjela progutati, preminula je. Čekala je taj susret s Isusom u hostiji i otišla je u Njegovoj pratnji na drugi svijet.
Nakon što joj je dijagnosticiran karcinom debelog crijeva čije su se metastaze već proširile po jetri bila je 2021. operirana u našoj Šibenskoj bolnici. Kemoterapije koje je primala produžile su joj život ali bolest je tako uznapredovala da joj se nije moglo pomoći. Uz lijekove protiv bolova organizam je sve više slabio i prekinula se nit ovoga života.
S. Mariangela bila je zahvalna svakoj sestri koja joj je pomagala ili bi ju posjetila. Uvijek je govorila da ona ima sve, da su joj sestre dobre i da za njih ima samo riječi hvale. Znala je da sama mora iznijeti svoj križ bolesti i da je to njezin put do neba. Svi ju znamo kao vedru i radosnu, nasmijanu i raspjevanu sestru koja je voljela ljude i život. Osobito se veselila svakom 21. u mjesecu kada u našoj kući matici imamo cjelodnevno Euharistijsko klanjanje u čast naše utemeljiteljice Službenice Božje majke Klare Žižić za njeno proglašenje blaženom. Rado je dočekivala sve koji su dolazili u našu kapelu ali i sve ljude koji su pokucali na naša samostanska vrata. Uvijek je bila spremna za šalu i koju duhovitu dosjetku.
S. Mariangela, krsnim imenom Ana Radaš rođena je na Veliku Gospu 1943. u Lišanima Ostrovičkim od oca Jere i majke Milke. Ima tri brata: Stipu, Franu i Josipa te tri sestre: Mariju, Ružicu i Nadu.
U našu Družbu primljena je 12. siječnja 1960. U postulat je ušla 4. travnja 1963. a u novicijat 4. listopada 1963. Prve redovničke zavjete položila je 5. listopada 1964. a doživotne na blagdan sv. Franje 4. listopada 1967.
Kao kandidatica bila je godinu dana u Senju, od 1960. do 1961. a potom godinu dana u Drnišu. Nakon toga odlazi u Zagreb gdje je pohađala domaćinsku školu. Veći dio svoga redovničkog služenja radila je kao kuharica: od 1966. do 1968. u našoj kući matici, odakle odlazi u Mönchengladbach u Njemačku gdje joj je povjerena vrlo zahtjevna kuhinja u franjevačkom samostanu koji je primao i mnogobrojne goste. Iz Mönchengladbacha odlazi 1974. u München gdje joj je povjerena kuhinja u staračkom domu svete Elizabete. Nakon Münchena vraća se 1986. u domovinu – u franjevački samostan i crkvu Presvetog Trojstva u Karlovcu, gdje je uz razne poslove bila i predstojnica. U Karlovcu ostaje do završetka Domovinskog rata 1995. Ratno razdoblje bilo je osobito teško, jer je Karlovac bio na prvoj crti bojišnice i taj kraj je jako stradao. Karitas u franjevačkom samostanu odigrao je važnu ulogu u olakšavanju života ispaćenim ljudima. Poznavajući dobro njemački jezik s. Mariangela osobito se angažirala u pomoći ljudima u suradnji s njemačkim dobročiniteljima.
Nakon Karlovca bila je premještena u Škotski zavod u Rimu gdje su djelovale naše sestre i tu joj je povjerena služba voditeljice kuhinje a od 2001. i služba predstojnice. Brzo je svladala talijanski jezik – onoliko koliko joj je bilo potrebno da bi mogla komunicirati s drugima. Svojom vedrinom i gostoljubivošću dopirala je do svakoga i uspostavljala je vrlo jednostavno kontakte s ljudima u svojoj sredini. 2007. vratila se zbog narušenog zdravlja u domovinu, u našu kuću maticu, gdje je i preminula.
S. Mariangela bila je u svome poslu vrlo savjesna, pedantna i kao kuharica vrlo kreativna i uredna. Nitko uz nju nije ostao gladan, obilato je svakoga ponudila s onim što je imala i to joj je bilo veliko zadovoljstvo.
Za sebe nije previše tražila i u tome je bila vrlo skromna i jednostavna – odražavajući pravi franjevački duh. Voljela je svoju zajednicu i svoju domovinu, i molila je za njih. Radovala se svakom napretku, duhovnom i materijalnom. S velikim interesom pratila je sva događanja u Crkvi, kao i na raznim područjima društvenog života.
Ovom prigodom zahvaljujemo svim liječnicima i medicinskom osoblju koje je bilo uključeno u liječenje naše s. Mariangele. Zahvaljujemo na duhovnoj potpori svećenicima, osobito našem ispovjedniku fra Augustinu Kordiću iz samostana sv. Frane kod kojeg se s. Mariangela redovito ispovijedala. Hvala predstojnici i sestrama u našoj kući matici koje su nesebično pomagale s. Mariangeli i olakšale joj njezinu patnju.
S. Mariangelu neka Gospodin nagradi za njezinu patnju i strpljivost, kao i za svako dobro djelo koje je kroz život učinila a sve što nije bilo dobro neka Gospodin u svom velikom milosrđu oprosti, a naša nebeska Majka Marija koja ju je pratila od rođenja na Veliku Gospu pa do smrti na Gospu Karmelsku neka je dovede pred lice Božje i podari joj vječni život u Božjoj blizini.
Zahvaljujem našem ocu Biskupu Tomislavu za predvođenje ovog misnog slavlja i na prigodnoj lijepoj homiliji. Zahvaljujem svim prisutnim svećenicima, redovnicama i vjernicima koji su se pridružili našoj molitvi za pokoj njezine duše i zahvali nebeskom Ocu za dar njezina života i redovničkog posvećenja.
Braći s. Mariangele: Stipi, Frani i Josipu, kao i sestrama Mariji, Ružici i Nadi, te njihovim obiteljima i ostaloj rodbini izražavam u svoje ime i u ime svih naših sestara iskrenu sućut.
Draga s. Mariangela, počivaj u vječnosti, u miru Božjem, a mi te pratimo svojim molitvama!“
Od s. Mariangele oprostio se prigodnim riječima i fra Ivan Nimac koji je posebno istaknuo vedrinu i radost s. Mariangele, njezinu raspjevanost, kao i prirodnost, spontanost i malenost koja je krasila njezinu osobnost.
