SVETI FRANJO U PERSPEKTIVI EVANĐELJA I IZAZOVA CRKVE

„Radujmo se svi u Gospodinu, slaveći blagdan na čast blaženoga Oca Franje. Njegovoj se svetkovini raduju anđeli i slave Sina Božjega.“ Tim riječima ulazne pjesme zbor župe sv. Kvirina na zagrebačkom Pantovčaku započeo je misno slavlje u našoj samostanskoj kapelici na svetkovinu sv. Franje. Svečanu euharistiju predvodio je zagrebački pomoćni biskup mons. dr. sc. Ivan Šaško, u koncelebraciji župnika vlč. Vladimira Kerečenija te u prisutnosti sestara i lijepoga broja naših župljana.

Mons. Šaško se u pozdravnom govoru osvrnuo na svoj zadnji boravak u našem samostanu, kada je točno prije deset godina predslavio euharistijsko slavlje za Svetkovinu Bezgrešnog začeća. Analizirajući riječ „čestitati“ u više jezika, biskup je sestrama za njihov blagdan izrazio sljedeću čestitku: „To troje spojeno: zahvala za vašu prisutnost u našoj Nadbiskupiji, dioništvo u daru i molitva za radost ocrtava ne samo naše raspoloženje nego i otajstvo Božje ljubavi kako ga je, u poniznosti, predanosti i vedrini živio sveti Franjo.“

Svoju nadahnutu homiliju mons. Šaško započeo je također osobnim riječima: „Dok stojim pred vama, pada mi na pamet misao: kakva li je samo homilija preda mnom! Ne jedna, i ne jednaka u toj višestrukosti! Tumačenja Evanđelja i govor životom vas sestara u duhu svetoga Franje! Bilo bi dovoljno, štoviše – preobilno, čuti svaku od vas kako, u svjetlu naviještene Božje riječi, govori o trenutcima susreta s Gospodinom i o razlozima koji su vas privukli da budete franjevke.“

Zatim je protumačio nekoliko sadržajnih vidova iz suodnosa Radosne vijesti, Crkve i svetoga Franje. Prije svega, Franjin život je obilježilo iskustvo „obnove i rekonstrukcije“. I u našoj domovini živimo vrijeme prožeto nepovjerenjem i napetostima, kazao je propovjednik, za što nam je potrebna konstrukcijska, duhovna rekonstrukcijska obnova u znaku nade, koja ne razočarava.

Kao drugo, mons. Šaško naglasio je da se obnova i rekonstrukcija događaju u ozračju poniznosti. Teško je naći ljepši i plodonosniji primjer od Franjinog. On slijedi Krista i usvaja evanđeoski govor. I sam se našao u kušnji da se odvoji od subraće koji nisu željeli slijediti put malenosti. Na kraju života ipak je odabrao ostati u bratstvu koje ima velikih poteškoća slijediti ga u njegovoj radikalnosti. Istaknuo je da Franjo nije imao neki nacrt, kakav bi trebao biti savršeni mali brat. U svakome je vidio nešto jedincato i dragocjeno, kao npr. vjeru brata Bernarda, jednostavnost brata Leona, uljudnost brata Anđela… To je propovjednik povezao s Crkvom koja također u ljudima treba vidjeti dragocjenosti i stvarati sklad od darova, a ne nesklad od poteškoća.

Treći naglasak iz života sv. Franje odnosio se na aktualno čitanje iz Poslanice Galaćanima, u kojemu se govori o Pavlu koji na svome tijelu nosi Isusove biljege. Biskup je kazao da znakovi Kristove muke, koji su prepoznatljivi i kod svetoga Franje ne znače isticanje boli radi boli, nego njezino preobražavanje po Kristovu križu. „Ti biljezi, stigme, nisu samo rane na tijelu, nego znakovi koje življena ljubav ostavlja na životima ljudi. Te znakove i mi možemo primiti i primamo: kada odlučimo oprostiti tamo gdje smo povrijeđeni i ranjeni, da bismo stvorili mogućnost novih susreta; kada izabiremo neko služenje, pomaganje drugima, kada to nije lako; kada darujemo svoju riječ, utjehu, vrijeme; kada se zalažemo za druge i jačamo zajedništvo…“, naglasio je mons. Šaško.

Konačno se biskup osvrnuo na pomisao, da se može činiti kako u vlastitom životu nije lako kao uzor za nasljedovanje imati svetoga Franju. No, nije tako. Radujemo se blizini sv. Franje i današnje slavlje je nova snaga, a ne novi teret. Biskup je pojasnio: „Ne mislim na onaj površan pristup koji se često veže uz svetoga Franju; ne mislim na banalnost koja se često vrti oko toga ‘Božjeg Siromaška’, nego mislim na ljepotu u kojoj na jednostavan način ulazi u naše živote i pokazuje nam da vjerovati u Boga znači biti obdaren radošću u kojoj živimo od Krista, živimo za Njega i živimo s Njime.“

U zaključku je još jednom istaknuo kako je Franjina povijest uvijek bila „izokrenuta“ i neponovljiva jer je to Božja povijest. Stoga ostaje i nama danas vrlo aktualan uzor: „Franjo je išao protiv uvriježenosti, kako prema obitelji, tako i prema društvu. Sveti Franjo nije gradio svoju mudrost, nego se on najprije dao oblikovati Kristovim križem, a Bog se po njemu očitovao, jer je bio krotka i ponizna srca. To je početak svake obnove, svake ‘re-konstrukcije’ Crkve, Kristova tijela na kojemu su biljezi muke i milosti uskrsnuća“, zaključio je svoju homiliju biskup mons. Ivan Šaško.

Tijekom euharistijskoga slavlja molitve i pjesme hvale i zahvale u franjevačkome duhu ispunjale su našu kapelicu. Potom su sestre pripremile malu i prijateljsku zakusku za prisutne župljane, koja se upriličila prema propisanim epidemiološkim mjerama.

s. Valerija Kovač

Foto: s. Zvonimira Nimac