SVJEDOČANSTVO: „TEŠKA BOLEST I ŽIVOTNE KUŠNJE NISU UGASILE NADU“

Veronika Duvnjak rođena je u Iloku, gdje je u Župi sv. Ivana Kapistrana primila sve sakramente. Sa suprugom Ivicom, rodom iz Đakova, vjenčala se 1988. godine u đakovačkoj katedrali. Prije Domovinskog rata trinaest je godina radila u vukovarskoj bolnici, koja je u to vrijeme djelovala u sastavu ustanove pod nazivom Medicinski centar Vukovar. Iako je početkom opsade Vukovara imala mogućnost napustiti grad, na poziv dr. Jurja Njavre i dr. Vesne Bosanac ostala je raditi u bolnici. Ona i suprug bili su pripadnici 204. vukovarske brigade te Zbora narodne garde i kroz ratna su stradanja svjedočili snagu vjere, nade i ljubavi prema bližnjemu i domovini, spremni dati i vlastiti život za Hrvatsku. Nakon mukotrpnog tromjesečnog otpora Vukovar je pao. Nakon pada Vukovara jedina im je nada, zbog teške bolesti dvogodišnjeg sina, bila odlazak u Njemačku. Ondje su stigli gotovo bez ičega, ali su marljivim radom i Božjom pomoću izgradili novi život. Veronika je trideset godina radila kao medicinska sestra na odjelu intenzivne njege Klinike LMU u Münchenu, odakle je i otišla u mirovinu. Godine 2014. njezinu je suprugu tijekom godišnjeg odmora u Hrvatskoj iznenada pozlilo. Nakon dugotrajne reanimacije Veronika ga je uspjela spasiti pred sam dolazak hitne pomoći. Poslije te reanimacije počinje njihova nova borba. Ivica je obolio od kronične opstruktivne plućne bolesti 4. stadija (KOPB), odnosno vrlo teške opstrukcije dišnih putova. To je završna faza bolesti u kojoj je funkcija pluća izrazito smanjena, a bolesnici pate od stalnog nedostatka zraka čak i u mirovanju te često ovise o dugotrajnoj terapiji kisikom. Bolest je napredovala do te mjere da je trebao dobiti nova pluća. Međutim, 2023. godine dijagnosticiran mu je karcinom desnog plućnog krila te je automatski uklonjen s liste za transplantaciju. Od tada su zajedno prošli težak put. Unatoč lošim prognozama, suprug i danas, nakon dvanaest godina, živi, što Veronika smatra velikim Božjim darom i znakom Njegove milosti. Pred početak pandemije koronavirusa u kapeli bl. Alojzija Stepinca u Münchenu Veronika je slučajno uzela listić sa životopisom i molitvom službenici Božjoj majci Klari Žižić, utemeljiteljici Družbe sestara franjevki od Bezgrješne, čije sestre od 1974. godine djeluju u Hrvatskoj katoličkoj župi München. Tada su se ona i suprug spontano odlučili moliti za njezin zagovor. Već sedmu godinu svakodnevno mole Gospodina da, ako je to Njegova volja, po zagovoru majke Klare Žižić ozdravi Ivicu, njihovoj obitelji udijeli blagoslov, umnoži im vjeru te učvrsti nadu i ufanje. Iako ozdravljenje nije došlo na način na koji su možda očekivali, njihovo pouzdanje nije oslabilo. Liječnici su mnogo puta rekli Veroniki da je veliko medicinsko čudo što njezin suprug još uvijek živi, s obzirom na to da je kapacitet njegovih pluća trenutačno samo 18 %. Ona na to jednostavno odgovara da je riječ ne samo o medicinskom, nego prije svega o Božjem čudu. Njih su dvoje uvjereni da ih kroz sve kušnje prate Božja providnost i zagovor majke Klare Žižić, kojoj se s velikim povjerenjem obraćaju svaki dan. „Mi se i nadalje molimo, uzdamo i vjerujemo u Gospodina jer On je sam rekao: ‘Vjerujte u ono što molite i dobit ćete!’ Prvi smo karcinom gotovo pobijedili zračenjem, molitvom i vjerom u Boga. Prije pola godine pojavio se drugi karcinom na lijevom plućnom krilu, ali mi opet ne odustajemo. Nemamo velikih mogućnosti za izlječenje – on ne može na operaciju, ne može ni na neku tešku kemoterapiju, ali imamo mogućnost imunoterapije“, kaže Veronika. Nakon niza godina provedenih u Njemačkoj posebno ih raduje što se njihov sin sa suprugom, koja je Grkinja i ne govori hrvatski jezik, te petogodišnjim sinom vratio u Hrvatsku. U tome vide još jedno uslišanje svojih dugogodišnjih molitava. Zahvalni Bogu za sve primljene milosti, nastavljaju živjeti između Münchena i Đakova, oslanjajući se na vjeru koja ih je nosila kroz rat, bolest i brojne životne kušnje. Kroz cijeli život nastoje pomagati drugima, osobito mladim i siromašnim obiteljima s djecom. Veronika ističe da je oprostila svima koji su joj nanijeli nepravdu te vjeruje da čovjek bez vjere teško može izdržati najteže životne trenutke. „Poslije izlječenja prvoga tumora 2023., nakon što smo se do tada majci Klari molili tri godine, bili smo u Hrvatskoj i osjetili smo potrebu otići do Šibenika, na njezin grob u crkvi sv. Lovre. To je za nas bila posebna milost. Mi kažemo: ‘Bože, Ti znaš što nama treba bolje od nas samih’, a kad se osobno molim, uvijek kažem: ‘Ako je volja Tvoja, po zagovoru majke Klare ozdravi moga supruga.’ Vjerujem da će ona jednoga dana biti proglašena blaženom i da ima još puno svjedočanstava kao što je ovo naše“, zaključuje Veronika.

Tekst: s. Nikolina Bilić

Foto: obiteljski album