Rođena je u Lišanima Ostrovačkim, u našu Družbu dolazi nakon 8. razreda, 2. kolovoza 1969. godine. Nakon Postulata i dvije godine Novicijata, 12. rujna 1972. polaže prve zavjete, a pet godina kasnije i doživotne zavjete. U Zagrebu je završila Srednju medicinsku školu. Pet godina je radila u našem DV u Zagrebu te godinu na Visovcu kao pomoć u kuhinji. Većinu svog redovničkog života provela je u inozemstvu radeći u Domovima za starije i nemoćne osobe u Beču te u Munchenu – Perlachu. Osam je godina bila kućna predstojnica u Perlachu te jedan mandat vrhovna savjetnica (2001. – 2007.).
Zlatna obljetnica redovničkih zavjeta bila je prigoda da s. Branku bolje upoznamo. Stoga je odgovorila na nekoliko pitanja.
Po čemu pamtite svoje redovničke početke?
Pamtit ih po radosti svakodnevnih poslova i života u zajednici. Nas smo u Šibeniku bile samo tri kandidatice, ostale su bile u Zagrebu. Tijekom kandidature išle po župama i samostanima pomagati našim sestrama. Početci su bili zaista veseli i puni radost. Cijelo vrijeme redovničke formacije bilo je veselo, uz mnogo smijeha.
Što vam sada predstavlja radosti?
Bogu hvala, zdrava sam i zahvalna na tome. Uvijek sam se divila ljudima koji su teško bolesni i strpljivi. Nastojim pomoći u kući sestrama koliko i gdje mogu. Osobna i zajednička molitva drži svaku nas čvrsto uz Boga i u zajedništvu. I nastojim to radosno ostvarivati.
Koje službe u svom redovničkom životu najviše pamtite?
Najljepše mi je bilo na Visovcu. Pomagala sam u održavanju crkve i u domaćinstvu. U to sam vrijeme položila i za vožnju i upravljanje brodicama. Bilo je zaista lijepo! Ponekad sam provozala i sestre koje su tada djelovale sa mnom. Samo nisam bila dugo tamo. S Visovca sam otišla u Njemačku.
Većinu života proveli ste u inozemstvu. Što vam je najteže bilo tamo?
Na početku rada u Austriji bilo je nedostatno poznavanje jezika što je izazivalo mnoge humoristične situacije. Tada nas je bilo osamnaest mladih naših sestara zajedno na službi. Sestre su me zadivile svojom susretljivošću i spremnošću pomoći nama koje smo tek došle. Bilo je radosno! Kasnije mi ništa nije bilo teško raditi. Uz osmišljen posao, čovjek nema vremena za razmišljanje o nepotrebnim stvarima.
Kao redovnica s bogatim redovničkim iskustvom, što biste poručili mladima koji razmišljaju o redovničkom pozivu?
Neka imaju pouzdanje u Boga i odazovu se. Bog će ih voditi dalje i oblikovati u zrele osobe. Brz Božje pomoći nemoguće je ostvariti se. Molitva i pouzdanje u Boga, Gospu, sv. Franju i druge svece temelj je svega. Bez toga je čovjek isprazan.
